Rijetke se hrvatske proizvodne tvrtke mogu pohvaliti da drže 60 posto domaćeg tržišta, a kamoli u svjetskim okvirima. To je pošlo za rukom ekipi DOK-ING-a, i to sa strojevima na daljinsko upravljanje za specijalne namjene. Njihov osnivač i vlasnik Vjekoslav Majetić počeo je prije više od 20 godina sa strojevima za razminiranje, a poslije su se proširili u svim segmentima.
– Nama nije primarno je li ta specijalna namjena vojne ili neke druge prirode, nego nam je primarno daljinsko upravljanje, i to tamo gdje nije potrebno slati i izlagati ljude opasnosti da obave posao koji mogu obaviti strojevi, rekao nam je Subeije Kalo, direktor prodaje u DOK-ING-u.
Priča o njemu podjednako je zanimljiva kao i o samoj tvrtki. Podrijetlom je Sirijac, rođen u Banjoj Luci, gdje je živio do početka rata 90-ih i pohađao osnovnu školu. Tada je obitelj izbjegla u Siriju, a on završava najprije srednju školu i potom strojarski fakultet. Poslovna ga je karijera vodila od Abu Dhabija, preko Malezije i Indonezije te Južnog Sudana, i to uglavnom u biznisu s naftom, da bi krajem prošlog desetljeća preko jedne njemačke tvrtke počeo surađivati s DOK-ING-om i na koncu završio u njihovoj centrali u Zagrebu. U međuvremenu se ostatak obitelji zbog rata u Siriji ponovno vratio u Banju Luku, a Subeije je postao kaštelanski zet, piše Slobodna Dalmacija.
Vrhunac je DOK-ING-ova poslovnog uspjeha što im strojeve za razminiranje danas, uz brojne druge, koriste i dvije najjače svjetske vojske – američka i ruska. Potonja je lani pred predsjednikom Vladimirom Putinom i očima cijelog svijeta sudjelovala u paradi u Moskvi s nečim što je izvorno poteklo iz inženjerskih ureda i radionica ove hrvatske tvrtke.
– U paradi ste vidjeli stroj Uran 6, koji je nastao na podlozi MV4, naše perjanice na kojoj je i nastala tvrtka u vrijeme Domovinskog rata. Vjekoslav Majetić, koji je radio na razminiranju, shvatio je da posao treba olakšati strojevima. Prethodno su postojali MV 1, 2, 3, dok se nije došlo do finalnog proizvoda, "četvorke", s kojom je 2002. napravljen i prvi veliki međunarodni posao, sa švedskom vojskom. Prekretnica je nastupila u prosincu 2003., kad smo s istim proizvodom ušli u američku vojsku. Rusiji smo prodali tehnologiju, i to na način da je prvo trebao ići cijeli stroj, pa u dijelovima, pa u još manjim dijelovima, dok sami ne dođu u poziciju da proizvedu naš MV 4 i MV 5. Bio je to poprilično velik ugovor za 120 strojeva i našom petogodišnjom proizvodnjom sa svim kapacitetima, ali nastupile su sankcije prema Rusiji. Od 120 strojeva, na koncu ih je isporučeno 15 – rekao nam je Kalo.
Zbog toga su se podjednako snažno okrenuli komercijalnom sektoru, pa su kupci postali i rudnici platine u Južnoafričkoj Republici.
– To je jedna tržišna niša i za nju strojeve, uz nas, proizvode samo još dvije tvrtke u svijetu. U našem slučaju to su ultramali profili stroja, visine 55 centimetara, i prilagođeni baš toj specifičnoj vrsti rudarenja. Ti rudnici postoje samo u jednoj državi u svijetu pa velikim tvrtkama, poput "Caterpillara" ili "Hitachija", to nije toliko zanimljivo jer nema velikih količina. Zato smo se mi tu našli i snašli – objašnjava.
- Konkurencija danas i prije 10 ili 15 godina nije ista. Ono što nas razlikuje od ostalih pod broj jedan jesu naše referencije, broj dva – imamo jedini stroj koji je dokazan u borbenim akcijama američke vojske u Iraku i Afganistanu, te u Saudijskoj Arabiji, te tri – jedina smo tvrtka koja u svojoj domicilnoj državi, nažalost, ima minski problem i iskustva naših ljudi prenosimo na strojeve. Što se tiče tehničkih referencija, tu odskačemo dizajnom. Uspjeli smo dobiti optimalni, za preživljavanje u najjačoj mogućoj eksploziji. MV4 je prvobitno bio dizajniran za protupješačke mine, ali testiran je u švedskom institutu i na protutenkovsku minu osnaženu s dodatna četiri kilograma TNT-a. Zna se da 10,5 kilograma TNT-a zaustavi tenk, a naš je stroj "preživio" s oštećenjima koja se mogu popraviti. Ili stroj poput MV10, koji je nedavno na demonstraciji za Ministarstvo obrane SAD-a na Cerovcu sa 6,5 kilograma eksploziva izgubio samo jedan lanac. Svi koristimo isti čelik, Perkinsonov motor, Boschove pumpe, Perkove gusjenice, ali stvar je u tome kako to sve integrirati i dizajnirati na najbolji mogući način da bi se izvukao maksimum – otkriva recept za uspjeh naš sugovornik.
DOK-ING-ovi stručnjaci danas jako rade na unaprjeđenju višenamjenskog stroja koji bi se koristio u svim kriznim stanjima i izvan vojnog sektora. Počeli su s tim prije više od 10 godina, kad su se Rusi i njihovo Ministarstvo za krizne situacije suočili s većim brojem požara u skladištima oružja i nisu tamo mogli poslati vatrogasce, helikoptere, kanadere... Tražili su dovoljno velik i robustan stroj na daljinsko upravljanje na koji bi stavili vatrogasni top i gurnuli ga u samo žarište. Tada su nastali Jelka 4 i Jelka 5, a kad su ih vidjeli u praksi, naručili su ih Kinezi, Malezijci, kao i Srpski centar za krizna stanja u Nišu.
Je li ustvari jedna uska tržišna niša putokaz za cijelu hrvatsku vojnu ili obrambenu industriju, kako je se naziva u posljednje vrijeme? – pitamo našeg sugovornika.
- Moje je mišljenje da ne trebamo tražiti masovne, velike proizvodnje i zavaravati se da ćemo proizvoditi tisuću nekakvih tenkova. Toga više nema. Treba se ugledati na izraelski model – specijalizirati se u jednom malom segmentu i s njih više takvih možemo opstati. Izraelska avioindustrija (IAI) uopće ne proizvodi avione, ali većina aviona u svijetu koristi njihove komponente. Nešto veliko od puno željeza više ne donosi novac, nego pamet – odgovorio je Subeije Kalo iz DOK-ING-a.