U posljednjih nekoliko godina na IT tržištu rada vlada žestoka borba za talente, posebno developere. Tvrtki je sve više, a kvalitetnih talenata nikad dovoljno. Mnogi talenti odlaze u inozemstvo ili rade za strane organizacije.
Prema zakonima ponude i potražnje, kojima se pokorava i tržište rada, očekivanja radnika samo rastu.
Traži se sve veća početna plaća, česte povišice, fleksibilnost u vidu mogućnosti rada bilo gdje i bilo kada, bogat edukacijski budžet, te razni zabavni dodaci i perkovi kao što su česta timska druženja, sobe za opuštanje, točionici za sokove i pivu i sl.
Era hiperinflacije ‘perkova‘
Čim uvedemo novi način za privlačenje talenata, uskoro i druge tvrtke to počnu slijediti. Svaki novi ‘perk’ brzo postaje standard koji više nije ni poželjno isticati u oglasima za posao. Kao da smo ušli u eru hiperinflacije benefita i ‘perkova’. Postavlja se pitanje pretjeruju li talenti u očekivanjima?!
Uvjerena sam da talenti - ne pretjeruju! Smatram da je to dobro i za zaposlenike i za organizacije, a i šire - dobro je za naše društvo.
Činjenica da su IT stručnjaci toliko traženi donijela je svima koji rade u IT-u jako puno dobroga. Najviše se priča o developerima, ali oni nisu jedini koji su u IT-u profitirali. Trend je širi. Vlada opći nedostatak stručnjaka, koji se sve više osjeti i u drugim granama gospodarstva te stvara potpuno novu paradigmu u odnosu radnika i poslodavca. Rezultat je da vidimo da se iskustvo zaposlenika podiže na razinu o kojoj se prije moglo samo sanjati.
Očekivanja od posla - nekada i danas - su bitno drugačija. Nekada je bilo uobičajeno raditi za jednog poslodavca cijeli život. Danas radnici u prosjeku, u SAD-u, promijene 12 radnih mjesta za vrijeme radnog vijeka. Sve češće možemo vidjeti i da netko potpuno promijeni svoj karijerni smjer, radeći u industrijama i zanimanjima koja nemaju veze jedni s drugima. Nekada je sigurnost radnog mjesta bila glavna stvar, a izbor poslova vrlo sužen. No, danas je puno važnija mogućnost rasta i karijernog napretka, a izbor poslova je preplavljujući.
Uz sve veću mobilnost, radnike ne veže više toliko ni rodno mjesto ni obitelj. Lojalnost i sigurnost u svakom obliku pale su u drugi plan, a fokus je na samoaktualizaciji - na otkrivanju vlastitih talenata, a onda i radne okoline koja će omogućiti ne samo egzistenciju već i osjećaj smisla i pripadnosti.
Velika pitanja
Pitanja koja su ljudi sebi nekada postavljali bila su uglavnom: ‘Što znam/mogu raditi?’ i ‘Gdje se mogu zaposliti kako bih prehranio/la sebe i obitelj?’. Danas se pitaju: ‘Što me ispunjava?’, ‘Oko čega sam strastven/a?’ i ‘Kako mogu mogu biti najbolja verzija sebe?’.
Tako velika pitanja rađaju i velika očekivanja od karijera i organizacija u kojima radimo. Ako se pitate odakle dolaze, onda se treba prisjetiti da je većinu povijesti čovjek bio osuđen na okolinu u kojoj je odrastao i na ljude koji su se u tom okruženju nalazili. Odlazak uz prekid odnosa rijetko je bio opcija. Tek nedavno smo ostvarili privilegij da možemo napustiti odnose - romantične, poslovne ili bilo kakve - jer smo uistinu nesretni. No, danas ljudi napuštaju odnose i - jer bi mogli biti sretniji.
Za tu ideju doznala sam od Esther Perel, psihoterapeutkinje koja se bavi ljubavnim i obiteljskim odnosima. Proučavala sam to dublje inspirirana knjigom Barryja Schwartza ‘The paradox of choice’, koju bi vam definitivno preporučila. Pitanje osobne sreće, dakle, nikada nije bilo važnije!
Ne mora nužno biti jako loše na poslu da bi talent otišao. Često su radnici dobro plaćeni, imaju ok kolege, šef im je normalan, rade posao za koji su kvalificirani. Ali možda im nedostaje izazova, možda se žele okušati u nečemu novome - ili samo osjećaju da nešto nedostaje, da nisu potpuno ispunjeni - pa odu dalje.
Prisutan je imperativ sreće na poslu. Ne samo da ne smijemo biti nesretni, jer čemu patiti pored toliko mogućnosti, već ljudi osjećaju i pritisak da moraju biti maksimalno sretni. U suprotnom, smatraju da gube vrijeme ustrajući u nečemu što nije optimalno za njih. Stoga nije izgledno da će odjednom talenti reći: sada smo zadovoljni, ne treba nam ništa više.
Kako nam raste standard, a s njime i mogućnost izbora u svakom segmentu života, tako nam svima opada tolerancija na probleme i rastu nam očekivanja. I to se ne odnosi samo na materijalno. Prijateljski odnosi i dobra timska atmosfera postaju normala i tvrtke ulažu jako puno truda u izgradnju zdrave organizacijske kulture, a to nam svima radno okruženje čini sigurnijim i ugodnijim.
Drugačije ambicije
Zbog COVID-19 na važnosti je dobila i fleksibilnost. Postala je važna mogućnost da ljudi mogu raditi od kuće ili neke druge udaljene lokacije, u vrijeme kada im to najviše odgovara. Baš ovo potonje ima dublje posljedice i za talente i za kompanije.
Mogućnost izbora lokacije, vremena i načina rada nam svima otvara nove mogućnosti balansiranja privatnih potreba s poslovnim obavezama. Traži se i sve više autonomije i slobode odlučivanja, a to talentima daje veći osjećaj svrhe i utjecaja na poslovne odluke firme, čime im podižemo kvalitetu - dobra vijest za poslodavce.
Rast u očekivanjima donosi dobrobit i širem društvu. Sve više smo ekološki osviješteni i socijalno osjetljivi pa talentima rastu i očekivanja od poslodavaca u pogledu etičkih standarda, a to je tvrtkama kompetitivna prednost na tržištu rada.
Zato na očekivanja talenata možda ne bi trebalo gledati kao na razmažene prohtjeve već bi ih prije trebalo sagledati kao zdravu ljudsku ambiciju da na mjestu na kojemu se provodi trećina dana - ljudi budu sretni i ispunjeni kao i u drugim segmentima života.
Upravo su ambicije sindikata i istaknutih pojedinaca u povijesti dovele do boljih uvjeta rada kakve imamo danas u većem dijelu zapadnog svijeta.
Ambicije su nam danas nešto drugačije. Ali kao i prije, u konačnici nam svima poboljšavaju kvalitetu života i podižu standarde u tome kako se odnosimo jedni prema drugima i prema svijetu oko nas.
