Amazon je danas jedna od najprofitabilnijih kompanija. No, kao startup trebalo mu je devet godina da postane profitabilan. Tesli je trebalo još više. Čak 17 godina. Netflix je postao profitabilan nakon šest godina, Facebook nakon pet godina, OnlyFans nakon četiri, Google nakon tri, a Apple nakon dvije godine.
Ima i startupa koji nikad nisu bili profitabilni. Ili bi im se omaklo jednom. Kao Uberu, koji je profitabilan postao nakon devet godina poslovanja, i potom opet potonuo u minus. Twilio također nije profitabilan, iako je, kao i Uber na burzi, te je krajem veljače imao tržišnu kapitalizaciju od 11,8 milijardi dolara.
Pritisak ulagača
Profitabilnost je posebno vruća tema danas, u vrijeme kad se priča o recesiji. Osnove ekonomije uče da bi svaka tvrtka morala moći zaraditi dovoljno barem za pokriće svojih tekućih troškova. Dakle, dovoljno da dosegne break-even, odnosno točku pokrića ili kako je još zovu pozitivnu nulu. Ako to ne može, nema smisla da postoji.
Međutim, ponekad to ima smisla, barem na neko kraće vrijeme, jer tako na tržište ulaze nove, inovativne tvrtke. To je razlog zašto investitori ulažu u startupe i spremni su pričekati tri, pet ili više godina da bi dosegnuli break-even.
Aleksandra Ignatoski, voditeljica razvoja proizvoda u Aestus grupi, koja se bavi računovodstvom i razvija vlastiti startup, kaže da break-even točka nije jednako bitna svim tvrtkama u svakom trenutku.
- Razmišljanje o break-evenu kroz prihode ovisi o fazi razvoja u kojoj se nalazi startup - kaže Ignatoski.
Pojašnjava da jedno vrijedi ako je potrebno dugo vrijeme razvoja prije nego se stvori proizvod koji se može prodavati na tržištu i onda kad je proizvod u fazi komercijalizacije. U prvom se mahom ulaže u razvoj, a u drugom u marketing i prodaju.
Zastarjeli izračun
- Točka pokrića postaje ključna kada se krene u prodaju na tržištu, pri čemu valja paziti i na duljinu prodajnog ciklusa - naglašava - Ignatoski.
Tajana Barančić, direktorica računovodstvenog servisa Astra poslovni inženjering i dugogodišnja predsjednica CISEx-a, upozorava pak da break-even u standardnom smislu i prema standardnoj formuli izračuna je često neprimjenjiv ili jako teško primjenjiv za softverske i ine startupe.
- Kod uslužnih IT firmi koje rade po principu naplate sata developera, tu se čak može puno jasnije i konkretnije napraviti analiza direktnog troška, ali kod startupa koji je razvio softverski proizvod koji je u startu takav da lako skalira, teško je, a često i besmisleno, utvrđivati direktne/varijabilne troškove - tumači Barančić.
Startupi moraju, kao i sve druge tvrtke, voditi računa o svojim prihodima, troškovima i investicijama. Ali Barančić upozorava kako su formule i pristupi koji se mogu naći u literaturi i na internetu najčešće neprimjenjivi na suvremene tehnološke startupe.
- Moraju znati što rade i planirati, ali klasična break-even metoda koju učimo na fakultetu teško se može primijeniti na taj biznis, jer je nastala u vrijeme kad takvih biznisa nije bilo i bazirana je na trgovini i proizvodnji kod kojih je to lako izračunati - kaže Barančić.
Fiksiranje troškova
Najveći problem s tehnološkim startupima su nejasne granice između kategorija troškova. Kod IT rješenja nije očigledno koja ulaganja predstavljaju novu investiciju u proizvodnju, a koja održavanje postojeće proizvodnje.
Uklanjanje bugova, poboljšavanje korisničkog sučelja, dodavanje novih funkcionalnosti u postojeće programsko rješenje i slično. Sve to tehnički može se ubrojiti u troškove aktualne proizvodnje tog rješenja, ali istovremeno može doprinositi i novim prihodima, kako će poboljšana aplikacija proširiti svoj potencijalni bazen korisnika.
- Pri izračunu break-even točke u IT startupu najčešće će gotovo svi troškovi biti fiksni - zaključuje Barančić.