Jedna od sintagmi koja se od pripadnika hrvatskog državnog vrha tijekom proteklih mjeseci učestalo mogla čuti jest ona da je “Hrvatska u ratu”. Iako je usporedba epidemije i ratnog stanja mnogima diskutabilna, ako prihvatimo takav diskurs može se zaključiti da je Hrvatska trenutačno u ofenzivi.
Podaci o broju zaraženih u trendu su stagnacije, famozna epidemiološka krivulja je poprilično poravnana, bolnički kapaciteti su dovoljni za potrebe liječenja zaraženih, a u pojedinim dijelovima zemlje danima se ne bilježe novi slučajevi zaraze koronavirusom. Pobjeda u zdravstvenoj bitki protiv koronavirusa, dakle, može se nazrijeti, no jednom kad ona i bude proglašena započet će druga - kompliciranija - bitka.
Parafrazirajući legendarnog britanskog premijera Winstona Churchilla, sprečavanje lokalne pandemije i eksponencijalnog širenja koronavirusa nije kraj, pa ni početak kraja, već tek možda kraj početka borbe protiv krize koja se nadvila nad Hrvatskom.
Kao u hitnoj kirurškoj operaciji, puls hrvatskog društva i ekonomije doslovno je zamrznut da bi mogao biti izveden spasonosni zahvat. Nakon što je ta intervencija dovršena, organizam je potrebno ponovno pokrenuti, pacijenta uspješno probuditi, a onda početi dugi postupak rehabilitacije kako bi s vremenom vratio sve životne funkcije i došao u stanje prije nego što je obolio. To iskustvo mnogi koji su ga preživjeli nazivaju svojim drugim rođenjem, pa čak i svečano obilježavaju kao drugi rođendan.
Prema svemu što znamo o razmjerima ekonomske krize u kojoj se svijet, pa tako i Hrvatska nalazi, ta rehabilitacija trajat će dugo i biti vrlo komplicirana. Iako će na koncu bolest biti svladana, ekonomski oporavak od koronavirusa bit će opterećen njegovim dugotrajnim, a možda i vječnim, štetnim simptomima. Toliko spominjana nova, postkoronična realnost za mnoge ljude, regije, kompanije i industrije znači i trajne promjene, često i nagore. Utoliko, pitanje restarta - ponovnog pokretanja društva i ekonomije nakon koronavirusa - ne podrazumijeva puke napore da se što prije vratimo na ranije zacrtane pozicije, već je - upravo suprotno - put u nepoznato.
Za male i ekonomski otvorene države poput Hrvatske taj je zadatak još i teži jer same vrlo malo utječu na trendove koji će tu budućnost oblikovati. Sama spoznaja da turizam i robni izvoz - dvije grane ekonomije koje izravno ovise o gospodarskim kretanjima drugih država - generiraju između 30 i 40 posto hrvatskog BDP-a, dovoljna je da potakne osjećaj sudbinske predodređenosti. Ipak, ovo nije vrijeme za fatalizam. Kriza izazvana koronavirusom će, sasvim sigurno, promijeniti Hrvatsku. Status quo je neodrživ. Dio tih promjena je neizbježan i dogodit će se neovisno o našoj volji i djelovanju, no postoji cijeli spektar njih na koje možemo utjecati. Prihvatimo li to kao maksimu našeg djelovanja, ključno pitanje predstojećeg restarta hrvatskog društva i ekonomije jest: imamo li znanja, sposobnosti i motiva upravljati promjenama kojima ćemo biti izloženi?
Jedna od često citiranih i poprilično profaniranih mantri menadžerskih udžbenika jest ona da svaka kriza predstavlja i priliku. Doslovno shvaćena, ta tvrdnja izaziva nelagodu svih onih građana kojima je trenutačno život ozbiljno poremećen korona krizom, čiji su poslovi ugroženi, poslovanje tvrtki svedeno na nulu, a životni standard spušten do praga dostojanstvene egzistencije. Predstavljati tu situaciju kao priliku za dugozazivani društveni preokret koji se nije realizirao niti u puno boljim vremenima možda je naivna simplifikacija, no svejedno bitno manje naivna od vjerovanja da je nova normalnost izvan našeg dosega.
Diljem našeg društva, diljem ekonomije u razdoblju koje je pred nama nova realnost otvorit će niz pitanja. Pogrešni odgovori bit će plaćeni desecima tisuća radnih mjesta, perspektivom brojnih biznisa i trajnim pogoršanjem društvenih odnosa. Ispravni odgovori, pak, omogućit će Hrvatskoj da bolje prebrodi krizu, ali i da možda doista preokrene neke duboko ukorijenjene probleme u svom funkcioniranju i ustroju. Može li koronavirus poslužiti kao dinamizator uspostave direktnih kanala opskrbe između hrvatskih lokalnih proizvođača i konzumenata hrane? Je li novo stečeno povjerenje javnosti u javnozdravstveni sustav prilika da se on napokon reformira i ojača? Hoćemo li enormne potencijale u obnovljivim izvorima energije iskoristiti kao polugu za novi ciklus gospodarskog razvoja? Je li očigledna važnost telekomunikacijske infrastrukture koju smo prepoznali za vrijeme epidemijske karantene poticaj za snažni razvoj digitalnog društva? Možemo li u okolnostima “savršene oluje” koju za svjetski turizma predstavlja epidemija koronavirusa, svoje nekadašnje nedostatke, poput velikog udjela obiteljskog smještaja, pretvoriti u stratešku prednost? Je li ovo povijesni trenutak za radikalnu deregulaciju hrvatskog birokratskog okruženja? Točni odgovori na ova i mnoga druga pitanja cilj su projekta Restart Hanza Medije.
Tijekom narednih tjedana pokušat ćemo što preciznije iscrtati skicu nove normalnosti koja će u Hrvatskoj uslijediti nakon završetka epidemije, predložiti vrlo konkretne mjere prilagodbe toj realnosti te, na koncu, i modele novoga društvenog razvoja koji bi na toj realnosti počivao. Pritom ćemo težiti maksimalnoj inkluzivnosti, tražeći pomoć i sudjelovanje svih zainteresiranih aktera društvenog i ekonomskog života, a njihove prijedloge, inicijative i analize prezentirati široj javnosti koristeći jedinstveni doseg naših medijskih platformi. Svjesni kompleksnosti procesa koji je pred nama, za odgovorima ćemo tragati angažmanom multidisciplinarnih znanja. Svjesni psihološkog trenutka, motivacijsku energiju crpit ćemo iz primjera inspirativnih pojedinaca. Svaki početak je težak, a svaki sljedeći utoliko je još i teži, jer osim prihvaćanja novih podrazumijeva i napuštanje starih navika i modusa djelovanja. Restart Hrvatske koji je pred nama utoliko je i jedan od najvećih izazova s kojim se država u svojoj novijoj povijesti susreće. Na početku tog novog početka sigurno je jedino da Hrvatska ide dalje. Na nama je da odlučimo gdje želimo ići i kako tamo namjeravamo stići.