Finska je možda riješila najveći problem nuklearne energije, ističu brojni strani mediji koji posljednjih mjeseci pišu o završetku gradnje najvećeg nuklearnog reaktora u Europi u čijoj blizini je i buduće odlagalište visokoradioaktivnog otpada. Gradnja reaktora Olkiluoto 3 (OL3) počela je još 2005. godine, a iduće godine bi trebao biti u komercijalnoj uporabi.
- Reaktor Olkiluoto 3 je EPR tipa. EPR je originalno značilo European Pressurized Reactor a kasnije su istu skraćenicu za potrebe internacionalizacije tumačili kao Evolutionary Power Reactor. I jedno i drugo je na neki način točno. U osnovi su ga dizajnirale firme Framatome (Francuska) i Siemens (Njemačka) pa je po tome europski. To je reaktor PWR tipa s 4 petlje, velike snage (električna snaga je oko 1650 MW) u kome su primijenjeni neki napredni sigurnosni koncepti pa je zato evolutivni - rekao nam je jedan od vodećih hrvatskih nuklearnih stručnjaka Davor Grgić, redoviti profesor na Fakultetu elektrotehničke i računarstva (FER) u Zagrebu.
- U projektiranju reaktora pošlo se od provjerene i iskušane PWR tehnologije i pokušalo se primijeniti što je sve naučeno o sigurnosti tog tipa reaktora u više od 40 godina njegovog razvoja. Reaktor ima četiri potpuno neovisne skupine sigurnosnih sustava za hlađenje. Svaki od njih je sam u stanju osigurati dugoročno hlađenje reaktora za vrijeme nuklearne nesreće i poslije nje. Sustavi imaju neovisna električna napajanja i fizički su tako razmješteni da ih nikakav unutrašnji ili vanjski događaj ne može istovremeno onesposobiti. Primarni krug je smješten u zaštitnu zgradu čiji su dvoslojni zidovi ukupne debljine oko 2,5 metara i u stanju su izdržati pad najvećeg aviona i ostati nepropusni za bilo koji unutrašnji akcident. Prostor ispod reaktora je napravljen od posebnog visokotemperaturnog materijala koji je u slučaju malo vjerojatnog potpunog taljenja jezgre i propada kroz dno reaktorske posude u stanju zadržati taj rastaljeni materijal i dovesti ga u takvu konfiguraciju da je moguće njegovo dugoročno hlađenje – pojasnio je Grgić.
Naš sugovornik osvrnuo se i na to kako su Finci riješili problem visokoradioaktivnog otpada. - Osobno smatram da je problem radioaktivnog otpada bitan, ali i rješiv pravilnim korištenjem postojećih tehnologija. Problem je u tome što se početak njegovog rješavanja stalno odgađa zbog ostalih prisutnih kratkoročnih problema nuklearne energetike. Nedavno su Finci napravili važan korak na putu rješavanja tog problema početkom gradnje testnog tunela u njihovom budućem odlagalištu Onkalo, lociranom blizu elektrane u Olkiluotu. Radi se o odlagalištu planiranom u stabilnoj granitnoj geološkoj formaciji na dubini od 450 metara. Taj pristup odlaganju zajedno su razvili Švedska i Finska kao KBS-3 tunelski koncept i karakterizira ga pouzdana izolacija spremnika s istrošenim gorivom i visokoradioaktivnim otpadom na rok od više tisuća godina u sustavu podzemnih hodnika izbušenih u granitnoj formaciji – pojasnio je Grgić.
Funkcionalni test je planiran za 2023. godinu a prvi tunel bi bio spreman za odlaganje 2025 godine.
- Nije prvi put da je takva ideja prezentirana, ali prvi put se ozbiljno radi na demonstraciji njene ostvarivosti, to jest da se pređe s riječi i papira na djela. Neki su skloni to odlagalište označiti kao 'game-changer' u postizanju dugoročne održivosti nuklearne energije. Mislim da je neupitno da je takvo odlagalište moguće napraviti i da ono može pojednostaviti rješavanje problema visokoradioaktivnog otpada. Nisko i srednje aktivni otpad je već sad predmet odgovarajućeg odlaganja na više lokacija. Nisam preveliki optimist što se tiče velike promjene u tretiranju nuklearne tehnologije kao prihvatljive tehnologije čak i kad se demonstrira izvedivost ovog odlagališta. Već je i prije bilo prilično jasno da je predloženi koncept izvediv. Sličan projekt odlaganja u dubokim geološkim formacijama drugačijeg tipa, u SAD, Yucca Mountain, nije još u funkciji uglavnom zbog političkih razloga iako je odlagalište napravljeno još 2010 godine. Ostat će i problem broja raspoloživih lokacija za realizaciju ovog koncepta a puni potencijal ovakvo bi odlagalište postiglo korištenjem prerade i/ili transmutacije istrošenog goriva – zaključio je Davor Grgić.
