Maslina je kroz povijest othranila brojne obitelji, a zadnjih godina sve je više onih koji se odlučuju uzgajati masline i proizvoditi maslinovo ulje, bilo za potrebe svoje obitelji ili za tržište.
Dobro je poznato koliko je maslina važna i za mediteransku prehranu. Tako je primjerice u Rezoluciji Europskog parlamenta od 20. listopada 2021. o strategiji "od polja do stola" za pravedan, zdrav i ekološki prihvatljiv prehrambeni sustav istaknuto kako je mediteranska prehrana, koju je UNESCO 2010. godine proglasio nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva, poznata kao zdrava i uravnotežena prehrana s visokom hranjivom, društvenom i kulturnom vrijednošću, da se temelji na poštovanju teritorija i biološke raznolikosti, osiguravajući očuvanje i razvoj tradicionalnih djelatnosti i obrta povezanih s ribarstvom, održivim lovom i poljoprivredom te da ima zaštitnu ulogu u primarnom i sekundarnom sprječavanju glavnih kroničnih degenerativnih bolesti.
Maslinarstvo je znanstveni i stručni interes dr.sc. Slavka Perice, znanstvenog savjetnika u trajnom zvanju u Institutu za jadranske kulture u Splitu, a za svoj rad, prepoznat kroz domaće i međunarodno praktično i znanstveno iskustvo, dobio je i niz značajnih nagrada. Razgovarali smo o maslinarstvu nekad i danas, o potencijalima i izazovima.
Kakva je danas situacija u hrvatskom maslinarstvu s naglaskom na pojedine regije (Istra, Dalmacija...)?
- U zadnjih stotinu godina nismo stajali bolje. Svi naši maslinarski krajevi puno su napredovali. Danas naši maslinari i uljari jako dobro poznaju zanat i osvajaju nagrade gdje god se pojave. Pamtim prvi veliki val povratka maslinarstvu, iz osamdesetih godina prošlog stoljeća. Malo se tko sjeća da je taj povratnički val maslinarstvu pokrenuo UNDP/FAO projekt koji se bavio transferom maslinarskog znanja i tehnologija, a u današnjem novcu težio je, za takvu vrstu projekta, nevjerojatnih 50 milijuna kuna. Od tada pa sve do prije nekoliko godina naše maslinarstvo je stalno raslo, ali smo posljednjih godina prilično usporili.
Postoji taj mali rivalitet, Istre i Dalmacije, ali nije to ništa loše ni specifično za našu zemlju, kao ni za maslinarstvo. Svi misle da je sve njihovo najbolje; to je podloga na kojoj cvate reputacija regionalnih proizvoda, odnosno oznake zemljopisnog podrijetla i oznake izvornosti mnogih poljoprivrednih proizvoda. Taj mali rivalitet vuče nas, jedne i druge, naprijed i generalno daje šansu lokalnoj agrikulturi. Dalmacija, dakako, prednjači količinom proizvodnje, Istra promocijom i trženjem, u čemu su i Dalmatinci sve bolji i bolji.
Koliko stabala imamo? Kad ih je bilo najviše? Koji su najznačajniji podaci kroz povijest?
- Nemamo najpouzdanije podatke, ali sigurno je da imamo više od jednog stabla masline po stanovniku Hrvatske, po nekima i dva. Pouzdaniji su podaci o prinosu ploda. U početku ranije spomenutih povratničkih, osamdesetih godina, prosječno smo brali oko 10 tisuća tona ploda masline, zadnjih godina došli smo na 35 – 40 tisuća tona ploda, jedne godine imali smo i preko 50 tisuća tona ploda. Dakle, u pedesetak godina učetverostručili smo urod masline. To je rezultat obnove mnogih starih maslinika i sadnje novih osam tisuća hektara, tako da sad imamo ukupno oko 18 – 19 tisuća hektara pod maslinom. To je 3 do 4 puta više od slijedećih najzastupljenijih voćnih vrsta, jabuke ili šljive. Ipak, to je samo djelić površine koju smo imali pod maslinom krajem osamnaestog stoljeća, kad se samo u Dalmaciji uzgajalo 20 – 30 milijuna stabala, a prije nego je preorijentacija na vinogradarstvo kroz nekoliko desetaka godina višestruko smanjila ovaj broj.
Mnogi su se proteklih godina okrenuli maslinarstvu na svojim obiteljskim posjedima. Koliko je to značajno za ukupnu proizvodnju maslina i maslinova ulja u Hrvatskoj?
- Maslina se kod nas dominantno uzgaja na obiteljskim posjedima, veće tvrtke su rijetkost. Postoji nekoliko većih nasada naslijeđenih iz vremena poljoprivrednih kombinata. Ima također i većih nasada koje su od devedesetih naovamo podignule tvrtke na svom zemljištu ili češće na državnom zemljištu koje im je dano u koncesiju, a ima nešto i zadružnih nasada. Takvih nasada ukupno ima možda nekoliko desetaka. Nasuprot tome, obiteljska maslinarska gospodarstva se broje u desecima tisuća; procjene su da ona imaju u vlasništvu više od 95 % stabala. Ona su uglavnom manja a maslinarstvo im je u pravilu dopunska djelatnost, odlično su kompatibilna s turizmom, no nisu uvijek najorganiziranija kad je riječ o trženju.
Još ih se puno oslanja na izravnu prodaju licem u lice na svojim vratima, što je sasvim u redu dok to odgovara njima i potrošačima, ali nije uvijek lako i to se pomalo mijenja. Mnogi obiteljski maslinari značajno su unaprijedili i povećali svoja imanja. Kroz mjere ruralnog razvoja osigurali su primjerenu mehanizaciju, ojačali preradbene kapacitete, imaju privlačne pakovine i izlaze na tržište. Kvaliteta i autohtonost ulja im je najvažnija, napravili su kušaonice, aktivni su u udrugama, stalno se educiraju i idu na natjecanja. Ima lijepih i vrijednih primjera gdje udruge maslinara ostvaruju vrhunske uspjehe na međunarodnim natjecanjima, tako rade odličnu promociju i stvaraju veliku potražnju za visokokvalitetnim ekstra djevičanskim maslinovim uljima svojih članova, koja onda na stranim tržištima postižu fantastične cijene.
Kako Hrvatska stoji u odnosu na konkurentske zemlje?
- U proizvodnom smislu, kao i mi, i sve druge zemlje idu naprijed. Doduše, to se događa donekle na različite načine. Prostrane zemlje u zadnje vrijeme povećavaju površine pod maslinom, podizanjem takozvanih super intenzivnih nasada, gdje je manje-više sve dozvoljeno u cilju postizanja najviših prinosa. Zemlje s ograničenim površinama, odnosno njihovi proizvođači, idu za višim standardima kvalitete ulja, ekološkim ili uljima s oznakama izvornosti, ističući svoju posebnost i autohtonost, kako bi njihov proizvod s pravom zauzeo superiorniju tržišnu nišu. Jasno je da su naši proizvođači u ovoj drugo navedenoj kategoriji.
Veliku većinu svog ulja naši proizvođači prodaju ovdje, kod nas. Međutim, ta proizvodnja nije dostatna pa Hrvatska polovinu domaće potrošnje pokriva uljem iz uvoza: i među stručnjacima i u javnosti nerijetko se ističe da među takvim uljima ima onih čije kvalitativne kategorije nisu, pojednostavljeno i blago rečeno, uredno deklarirane. To je u prvom redu na štetu potrošača, ali razumljivo, i urednih proizvođača.
Koliko se maslinova ulja proizvodi u Europskoj uniji?
- Zadnjih godina svjetska proizvodnja maslinova ulja iznosi oko 3 milijuna tona ulja godišnje, a u nekim godinama sama Španjolska proizvede pola te količine. Inače, EU u pravilu proizvede 2/3 svjetske proizvodnje, odnosno oko 2 milijuna tona ulja. Uz Španjolsku veliki europski proizvođači su Italija, Grčka i Portugal. Izvan Europe veliki proizvođači maslinova ulja su Tunis, Turska i Maroko. Izvan Sredozemlja maslinarstvo sve više hvata zamah u Argentini, Australiji i SAD-u, premda se tu još uvijek ne može govoriti o velikoj proizvodnji. Prosječna proizvodnja maslinova ulja u svijetu tek je pedesetih godina prošlog stoljeća prešla milijun tona, tako da se je u posljednjih šezdesetak godina praktično utrostručila.
Kakav je potencijal Hrvatske kad je riječ o maslinarstvu? Je li moguće povećavati broj stabala maslina i proizvodnju maslinova ulja?
- Moguće je, dakako da je moguće povećavati broj stabala maslina i proizvodnju maslinova ulja, jer postoje prirodni i drugi uvjeti za to, u prvom redu slobodno neobrađeno zemljište te ustanove i pojedinci koji znaju kako bi to trebalo napraviti. Ali nije to lako, i u ovom trenutku nije baš vjerojatno, jer nažalost, to isto "slobodno" neobrađeno poljoprivredno zemljište vlasnički je i fizički usitnjeno do apsurda. Vlasti desetljećima ne žele zagristi tu kiselu jabuku, a stanje je iza svake održane ostavinske rasprave još gore, jer posjed bude vlasnički još usitnjeniji. Uz to, izgradnja opskrbnih sustava vodom za navodnjavanje nikako da krene ozbiljnije. Trebala bi u taj posao ući i nova generacija maslinara, a mladih je, znamo, u seoskim sredinama sve manje. Ipak, nadam se kako bi život u ruralnoj sredini na Jadranu u kombinaciji poljoprivrede s turizmom s vremenom mogao postati sve privlačniji, naročito ako bi se sredili zemljišni odnosi, ojačala infrastruktura i mi, kao društvo, u maslinarstvu pa i u poljoprivredi uopće, postavili sebi malo ambicioznije ciljeve da nas vuku naprijed.
Koji su glavni izazovi?
- Što se tiče glavnih izazova, ključna je činjenica da smo dio Europske unije, zajednice koja je daleko najveći proizvođač maslinova ulja na svijetu, nerijetko, jeftinog ulja. Stoga će našim maslinarima veliki izazov biti podignuti konkurentnost proizvodnje. Moderna maslinarska proizvodnja, koju karakteriziraju visoki i stabilni prinosi koji proizvod čine jeftinim, daleko je od ekološki prihvatljive pa se otvara pitanje koliko se kod nas intenzifikacija može pojačati, a da ne ugrozi održivost i kvalitetu koja sada karakterizira našu proizvodnju. To je glavni izazov.
EU je donijela Europski zeleni plan kroz koji želi postići klimatsku neutralnost do 2050., a njegovi ključni dijelovi su strategije o bioraznolikosti i od polja do stola. Kako klimatske promjene djeluju na maslinarstvo, te može li se povećati ekološka proizvodnja i smanjiti upotreba pesticida (ako se koriste)?
- Da, sigurno se može povećati ekološka proizvodnja i pojačati primjena nepesticidnih metoda u zaštiti masline, premda smo tu i sada prilično dobri. U skladu je to sa strategijom od polja do stola koja ide za hitnim smanjenjem ovisnosti o pesticidima, smanjenjem prekomjerne gnojidbe, povećanjem ekološkog uzgoja i očuvanjem biološke raznolikosti.
Što se tiče klimatskih promjena, svi radovi u poljoprivredi od sjetve do berbe, kao i životni ciklusi biljaka, odvijaju se u skladu s godišnjim dobima i stabilnim obrascem vremenskih prilika. Za svaku fazu razvoja biljke postoje strogo određeni nužni klimatski uvjeti. Promjena tih uvjeta golema je prijetnja maslinarskoj proizvodnji. Velika je to, složena tema i priča za sebe. Spomenimo samo sve češće požare, kao i vremenske krajnosti s ekstremnim sušama i vrućinama. Navodnjavanje bi moglo pomoći, ali nažalost unatoč puno nastojanja nikako da se veća sredstva sliju u dovođenje vode za navodnjavanje u naše maslinike. Oni koji "drže" te novce kažu kako nema ozbiljnog "krajnjeg korisnika". A odgovor je kako će ga i biti kad nema vode za navodnjavati, tko će uložiti ozbiljna sredstva i onda ljeti drhtat i sa strahom gledat u nebo? Dok mi mudrujemo, druge maslinarske zemlje svoje sustave opskrbe vodom u poljoprivredi izgradile su prije trideset, pedeset pa i sto godina. Pandemija bolesti COVID-19, rat u Ukrajini i vjerojatna posljedična kriza jasno pred našim očima pokazuju važnost snažnog i otpornog poljoprivredno-prehrambenog sustava.
