Kampanja za suzbijanje klimatskih promjena suočava se s paradoksom. Što se više forsira prijelaz na zelenije gospodarstvo, tako ta kampanja postaje skuplja i time se smanjuju izgledi da će se postići ciljevi. Tako za Financial Times piše Ruchir Sharma, indijski investitor i glavni strateg za globalne investicije Morgan Stanleya.
Novi zakoni kreiraju veću potražnju za sirovinama potrebnim za izgradnju čiste ekonomije, dok se istodobno pooštravaju propisi za proizvodnju i distribuciju svih prirodnih sirovina koji su povezani s ispuštanjem ugljičnog dioksida, elaborira Sharma. No, upravo su ti, sada preskupi materijali, ključni pri stvaranju nove, čiste ekonomije, dodaje.
Tako nastaje ono što Sharma zove greenflation; rastu cijene metala i minerala poput bakra, aluminija i litija koji su bitni za solarnu i vjetroelektranu, električne automobile i druge obnovljive tehnologije. Sharma daje sljedeći primjer; svijetu je potrebno što više bakra kako bi se zaustavilo globalno zagrijavanje, no istovremeno su sami ekolozi nedavno sudjelovali u blokiranju rudnika bakra na Aljasci zbog sumnje da šteti populaciji lososa u obližnjim rijeci.
”Gotovo 40 posto opskrbe bakrom dolazi iz Čilea i Perua, a u obje zemlje rudarski projekti koji su prije trajali pet, sada mogu potrajati duže od 10 godina. Jedan veliki rudnik bakra u Peruu, koji je trebao biti otvoren 2011., ostaje nedovršen zbog otpora lokalne zajednice. Samo ove godine Čile je usvojio dva opsežna ekološka zakona i razmatra novu licencnu naknadu koja bi mogla učiniti neke od njegovih najvećih rudnika neprofitabilnima. Uloga Kine kao velikog dobavljača robe također se promijenila. Prije deset godina Kina je i dalje proizvodila sirovine poput željezne rude i čelika u golemim količinama, te tako mogla opskrbiti svoja, kao i inozemna tržišta. Sada je i Peking u sklopu svoje kampanje za postizanje neutralnosti ugljika, smanjio proizvodnju”, tvrdi strateg Morgan Stanleya.
Premda je Sharmino pisanje, svakako zamišljeno da učini pritisak na zakonodavce kako bi olabavili regulative usmjerene protiv industrije zaslužne za emitiranje štetnih plinova, paradoks na koji je upozorio svakako treba biti na umu kreatorima novih klimatskih politika.
Budući da se Europa, kao i ostatak svijeta, suočava s gospodarskim i društvenim posljedicama klimatskih promjena, propadanjem ekosustava i prekomjernom potrošnjom prirodnih resursa, na plenarnoj sjednici u srpnju zastupnici su glasali o Akcijskom programu za okoliš do 2030. čiji je cilj rješavanje ovakvih pitanja.
Europski parlament smatra da se EU treba preusmjeriti na održivo gospodarstvo, koje se temelji na ciljevima održivog razvoja. Javni interes treba određivati ekonomiju, a ne obratno. Prioriteti u prijedlogu akcijskog plana uključuju sljedeće; šteta za okoliš treba biti prioritet, treba je ispraviti i onečišćivač treba za nju platiti, Komisija treba provesti evaluaciju sredinom provedbenog razdoblja, u ožujku 2024., podatkovne tehnologije trebaju se upotrebljavati za potporu politici zaštite okoliša, osiguravajući transparentnost i javnu dostupnost podataka,, te se zahtjeva postupno ukidanje svih izravnih i neizravnih subvencija za fosilna goriva do 2025. i subvencija kojima se financiraju aktivnosti štetne za okoliš do 2027.
