Zahvaljujući novom Global Waste Indexu za 2022. godinu ovih smo dana doznali neke neugodne istine. Primjerice, tko je najveći zagađivač na svijetu.

Naime, istraživanje Sensoneoa, koje je prvi put napravljeno 2019. godine, pofriškano je s novim podacima te pokazuje kolika se količina otpada kreira po stanovniku u 38 promatranih zemalja članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj te kako se taj isti otpad zbrinjava. Autori izvješća ovaj put upozoravaju i na kontekst pandemije koja je kreirala velike količine otpada, primjerice maske i brze antigenske testove.

No, nećemo puno duljiti. Prema najnovijem indeksu, najveći je zagađivač na svijetu – baš kao i 2019. godine – Turska. Upravo tamo najveća količina otpada po glavi stanovnika završi bačena u, kako to lijepo kažu, nekontroliranim uvjetima.

No, čak i unatoč tome u Turskoj je zabilježen pozitivan pomak. U izvješću se navodi kako u Turskoj recikliranje do 2019. godine uopće nije bilo dijelom sustava gospodarenja otpadom. Sada ipak jest te se po glavi stanovnika reciklira 47 kilograma otpada. Žalosno, u toj zemlji čak 176 kilograma otpada po stanovniku nije zbrinuto na odgovarajući način, znači u kontroliranim uvjetima, već vjerojatno završava bačeno u okoliš.

Drugo mjesto na sramotnoj listi zauzela je Latvija, a treće Čile.

Što se tiče najveće količine otpada koja se generira po glavi stanovnika prvak su pak Sjedinjene Američke Države s čak 811 kilograma po stanovniku.

Izvješće također ukazuje na činjenicu da od promatranih 38 zemalja, njih samo 17 više otpada spaljuje nego što ga odlaže na odlagalištima smeća. To su redom Austrija, Belgija, Danska. Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Irska, Japan, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Slovenija, Južna Koreja, Švedska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Istraživanje također prokazuje neke od zamki recikliranja. Naime, kažu kako se mnoge zemlje vole hvaliti svojim progresivnim sustavom gospodarenja otpada i visokim stopama recikliranja. Među njima su, navode, Švedska Južna Koreja i Njemačka, a upravo se ova potonja, tvrde, često slavi kao svjetski prvak u tom području.

No, te visoke stope recikliranja mogu biti varljive. Naime, statistika se izvodi iz ukupnog volumena otpada koji dolazi u pogone za recikliranje, no ne reciklira se u stvarnosti sve što tamo stigne. Tek tada počinje kompliciran proces razvrstavanja i reciklira se tek manji dio, dok se ostalo spaljuje. Tako primjerice organizacija za zaštitu okoliša Friends of the Earth Germany procjenjuje kako se manje od 16 posto materijala koji je označen kao potencijalno prihvatljiv za reciklažu doista i nanovo iskoristi.

Podsjetimo, Europska unija, ali i Europski parlament kao jedno od njezinih ključnih tijela, objavila je rat jednokratnoj plastici. Direktiva o plastici za jednokratnu upotrebu temelji se na postojećem zakonodavstvu EU-a o otpadu, ali ide i korak dalje jer se u njoj postavljaju stroža pravila za one vrste proizvoda i ambalaže koji su među deset najučestalijih predmeta koji onečišćuju europske plaže.

Cilj je Direktive spriječiti i smanjiti utjecaj određenih plastičnih proizvoda na okoliš i promicati prijelaz na kružno gospodarstvo uvođenjem kombinacije mjera prilagođenih proizvodima obuhvaćenim direktivom, uključujući zabranu plastičnih proizvoda za jednokratnu upotrebu na razini cijelog EU-a kad god postoje alternative. Osim toga, države članice EU postigle su dogovor da će do 2029. godine ostvariti cilj za skupljanje plastičnih boca od 90 posto te će do 2025. godine plastične boce morati sadržavati najmanje 25 posto, a do 2030. godine 30 posto recikliranog materijala.