Inkluzija na papiru i u praksi: gdje počinje stvarna promjena?

O inkluziji se danas često govori, od poslovnih strategija i izvještaja o održivosti do javnih kampanja. No između onoga što piše u dokumentima i onoga što ljudi svakodnevno doživljavaju često postoji razlika. Kako je smanjiti i kakvu ulogu u tome mogu imati kompanije? Dio odgovora nudi petnaestogodišnja suradnja Allianz Hrvatska i Hrvatskog paraolimpijskog odbora (HPO), čiju je priču ispričala izložba na zagrebačkom Zrinjevcu.

Petnaest panoa provelo je posjetitelje kroz ključne inicijative koje su dvije organizacije zajedno pokrenule od 2011. godine, od javnih kampanja do programa za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju. No ta priča nije samo popis projekata. Ona pokazuje put od dobre namjere do razumijevanja gdje se prepreke zapravo nalaze.

Zamislimo dijete koje želi trenirati, ima volju i energiju, ali nailazi na prepreku koja nema nikakve veze s njegovim sposobnostima: dvoranu u koju ne može ući, trenera koji ne zna kako raditi s njim ili priliku koja mu nikada nije ni ponuđena. Takve prepreke često nisu vidljive na prvi pogled. Skrivaju se u načinu na koji uređujemo prostor, organiziramo rad i donosimo odluke, pretpostavljajući da jedno rješenje odgovara svima.

promo

Od sponzorstva do partnerstva

Kada je suradnja započela 2011. godine, parasport u Hrvatskoj bio je znatno manje vidljiv nego danas. Cilj od početka nije bio samo financijski poduprijeti natjecanja. „Partnerstvo s Hrvatskim paraolimpijskim odborom od početka je imalo širu dimenziju od samog sponzorstva“, ističe Marijana Jakovac, predsjednica Uprave Allianz Hrvatska. „Kroz petnaest godina razvijali smo različite pristupe, učili iz iskustava“, dodaje, s ciljem stvaranja prilika koje nadilaze pojedinačne projekte.

Jedan od najvidljivijih trenutaka bila je kampanja „Dio koji nedostaje“ 2016. godine, kada su hrvatski paraolimpijci, nakon pet medalja osvojenih na Paraolimpijskim igrama u Riju, prvi put dočekani velikim javnim dočekom. Poruka je bila jednostavna, ali važna: uspjesi paraolimpijaca zaslužuju jednako priznanje kao i svi drugi sportski uspjesi.

Kada interes nije problem

Ipak, najvažnije lekcije nisu došle iz reflektora, nego s terena. Ipak, najvažnije lekcije nisu proizašle iz javnih kampanja, nego iz iskustava stečenih na terenu

Projekt „Treneri velikog srca“, koji se od 2013. do 2015. provodio u 20 hrvatskih gradova, omogućio je djeci s teškoćama u razvoju besplatno bavljenje sportom uz certificirane trenere. Istraživanje provedeno na njegovu početku u 30 najvećih hrvatskih gradova pokazalo je da je tada samo pet posto sportskih dvorana bilo pristupačno osobama s invaliditetom. Uz infrastrukturu, nedostajalo je educiranih trenera i sredstava za financiranje sportskih aktivnosti.

„Projekt Treneri velikog srca pokazao nam je da interes djece često nije najveći problem, nego nedostatak uvjeta i stručne podrške”, kaže Ratko Kovačić, predsjednik HPO-a. To je iskustvo pomoglo da se problem počne rješavati sustavno: „Danas kroz nacionalni program Jačanje sustava parasporta imamo više od 50 zaposlenih trenera.“

To je poruka koju parasport prenosi i izvan sportskih borilišta: kada nekome nedostaju prilike, problem nije nužno u sposobnostima pojedinca, nego u okruženju. Ne možemo govoriti o jednakim mogućnostima ako ne uklanjamo prepreke koje nekima otežavaju da ih ostvare.

promo

Promjena počinje susretom

Predrasude se rijetko mijenjaju kampanjama, a puno češće osobnim iskustvom. Zato je velik dio suradnje usmjeren na djecu i mlade. Kroz „Paraolimpijski školski dan“ s paraolimpizmom se upoznalo više od 60.000 učenika diljem Hrvatske. Putujuća multimedijska instalacija „Parabox“ posjetiteljima je u potpunom mraku omogućila da barem na trenutak iskuse neke od izazova s kojima se suočavaju paraolimpijci. Na parasportskim kampovima „MoveNow“ djeca uz pomoć trenera i volontera isprobavaju različite parasportske discipline, a uskoro se održava i njihovo deseto izdanje.

Zašto su takvi susreti važni, najbolje objašnjava Anđela Mužinić Vincetić, osvajačica zlatne paraolimpijske medalje: „Medalje pokazuju što smo postigli, ali ne i koliko su često naše mogućnosti bile podcijenjene.“ Paraolimpizam, dodaje, „nas suočava s vlastitim predrasudama i pokazuje koliko lako donosimo zaključke o tome što netko može“.

Vidljivost nije isto što i jednake prilike

Petnaest godina kasnije hrvatski su paraolimpijci vidljiviji nego ikad, a institucionalna podrška je bolja. No to ne znači da su sve osobe s invaliditetom dobile jednake prilike, ni u sportu ni izvan njega. Zato je korisnije pitati ne što smo podržali, nego što je ta podrška omogućila: koliko je djece počelo trenirati, koliko je prostora postalo dostupno, koliko je trenera spremno raditi sa sportašima s invaliditetom.

promo

Isto vrijedi za kompanije. Nije dovoljno govoriti o raznolikosti ako radno okruženje ne omogućuje ravnopravno sudjelovanje, niti o dostupnosti bez provjere mogu li ljudi doista koristiti prostore i usluge. Dugoročno partnerstvo vrijedno je upravo zato što daje vremena da se uči iz iskustva, da se prepoznaju prepreke koje se na početku nisu vidjele i da se odluke donose drukčije nego prije.

Jer stvarna promjena ne počinje onda kada kažemo da su svi dobrodošli. Počinje onda kada napravimo prostor da to zaista i budu.