„Izgradnja povjerenja s djetetom je proces koji često traje godinama“

U Karlovcu je početkom rujna održan 15. nacionalni susret udomiteljskih obitelji. Tim se povodom okupilo više od 400 roditelja i djece koji su dobili priliku za razgovor i razmjenu iskustava. Cilj je projekta skretanje pozornosti na udomiteljske obitelji i na još najmanje 500 djece kojoj treba smještaj u jednoj takvoj obitelji. Prilikom Nacionalnog susreta udomiteljskih obitelji razgovarali smo s gospođom Margitom Pleše, iskusnom udomiteljicom koja nam je dočarala što znači udomiti dijete i objasnila zašto je takav oblik skrbi najbolji za djecu.

Zbog čega ste postali udomiteljica i koliko ste dugo u tome?

Kao vrlo mlada znala sam da ću jednog dana, osim o svojoj biološkoj djeci, preuzeti brigu i o nekom djetetu bez roditelja. Udomiteljstvo kao pojam tada mi još nije bio poznat, no svakako sam negdje duboko u sebi oduvijek nosila taj poriv za brigom o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Majka sam dviju bioloških kćeri koje su jedna za drugom odrasle i počele se osamostaljivati. U našoj obiteljskoj kući sobe su se počele prazniti, a suprug i ja, iako oboje zaposleni, imali smo sve više slobodnog vremena. Potaknuta UNICEF-ovom kampanjom „Svako dijete treba obitelj“ ponovo sam počela razmišljati o tome kako pomoći djeci bez obitelji. Volontiranje u dječjem domu nije mi bilo prihvatljivo zato što ne bih mogla podnijeti rastanke od djece koja bi se počela vezivati za mene. Posvojenje je također bila opcija, no toliko parova čeka na željeno dijete, a domovi su puni djece koja nemaju uvjete za posvojenje. Zato je udomiteljstvo ostalo jedina prava opcija i za mene jer je to značilo da ćemo u naš dom primiti dijete kojem treba pažnja, podrška i ljubav. Suprug i ja se volimo baviti djecom i smatrali smo se kompetentnim roditeljima. Naše biološke kćeri složile su se s našom odlukom i podržale nas. Prošli smo obradu u nadležnom centru za socijalnu skrb, pristupili edukaciji te sam uskoro dobila licenciju. Nisam imala jasnu predodžbu u kojim će okolnostima dijete doći k nama – hoće li doći direktno iz obitelji ili iz dječjeg doma ni do kada će ostati. Htjela sam jednostavno djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi pružiti zamjensku obitelj i pomoći mu da postigne nešto u svom životu, postane samostalna, odgovorna i sretna osoba. Bilo je to prije 16 godina, a prvo dijete je u naš dom stiglo ubrzo poslije toga.

O koliko ste djece dosad skrbili i koliko ih je trenutačno u Vašoj obitelji?

Prvo nam je stigao dječak od 12 godina i kod nas je ostao do svoje 20. godine. Moram reći da smo s njim u početku imali pune ruke posla, ali je u naše živote donio i puno radosti tako da smo se nakon pet godina odlučili primiti još jedno dijete. Radilo se ponovo o dječaku od 12 godina koji je također ostao kod nas do svog osamostaljenja početkom ove godine. U međuvremenu, stigle su tri djevojčice koje su trenutačno na stalnom smještaju u mojoj obitelji. Bilo je tu još nekoliko djevojaka na povremenom, privremenom odnosno kriznom smještaju koje su se zadržale kraće vrijeme.

Je li Vam izgradnja međusobnog povjerenja bila izazovna ili je taj proces tekao prirodno?

Izgradnja povjerenja s djetetom koje je izdvojeno iz primarne obitelji svakako je izazov. Djeca koja dolaze u udomiteljske obitelji često su bila izložena traumama i nikada im nije lako. Zbog teških okolnosti u kojima su živjela dok su bila vrlo mala ta djeca mahom pate od poremećaja privrženosti nerijetko popraćenog različitim drugim problemima. Da bi se izgradilo međusobno povjerenje, treba uložiti puno strpljenja i truda. U prvom redu, s djecom treba biti iskren i otvoren jer oni tek moraju naučiti kako graditi povjerenje. Prečesto su ih iznevjerili ljudi kojima su trebali moći vjerovati. Vidite, prirodno bi bilo da su mogli izgraditi povjerenje sa svojim biološkim roditeljima, a to se nije dogodilo. Izgradnja povjerenja je proces koji često traje godinama. Ja se usuđujem vjerovati da sam s djecom koja su kod nas na stalnom smještaju uspjela izgraditi međusobno povjerenje, barem s onima koji su već duže vrijeme u obitelji.

Koji su najveći izazovi u odgoju?

Izazova je puno, djeci treba pomoći da vrate vjeru u sebe i steknu vještine za samostalan život. Osobno mogu govoriti o izazovima koji se odnose na odgoj tinejdžera jer su sva moja djeca došla u toj dobi, uglavnom obrazovno, odgojno ili emocionalno zanemarena i s vrlo niskim samopoštovanjem. Meni je važno poučiti ih vrijednostima i vještinama koje će im omogućiti da postanu samostalni i zadovoljni ljudi. Obrazovanje je tu vrlo važno, no svakom djetetu treba pristupiti individualno i prilagoditi svoja očekivanja njihovim mogućnostima. Moramo si moći međusobno vjerovati i zato ovdje uvijek ističem: ako ja mogu imati povjerenja, nema potrebe za ograničenjima i zabranama. Zbog toga na samom početku treba postaviti jasna pravila i granice te ostati dosljedan. Nije uvijek lako, pogotovo kad imate na smještaju djecu različitih mogućnosti i uzrasta, pa tu bude pitanja poput: „Zi slična. Veliki su to izazovi uz danas sveprisutnu tehnologiju kojom su djeca izložena raznim rizicima i opasnostima.

Sama sam sebi postavila neke smjernice kojih se nastojim držati i za koje mislim da su važne za uspješan odgoj udomljene djece. Djeci treba bezuvjetna ljubav, dosljednost i strpljenje te pomoć udomitelja kad upadnu u nevolje. S djecom treba biti iskren, pošten i pravedan. Nikada ih ne treba uspoređivati ni s kime. Ne treba shvatiti osobno ako se ponekad ružno ponesu i treba im oprostiti jer oni to ne čine iz zle namjere. S djecom treba njegovati dobar odnos pun povjerenja i pokazati im vlastitim primjerom što znači istinska zainteresiranost.

Na što ste najviše ponosni, odnosno što Vas najviše ispunjava u Vašem udomiteljskom pozivu?

Ponosna sam na svaki napredak i uspjeh svakog od njih ponaosob, a toga ima puno. Dečki su se potpuno osamostalili, zaposleni su, cijenjeni na radnim mjestima, žive samostalno i odgovorno se brinu o sebi i ljudima oko sebe. Redovito se čujemo i rado navrate kad god mogu i to mi je najbolja potvrda da smo svi zajedno napravili dobar posao. Ponosna sam na svoju studenticu koja je nakon završetka glazbene škole upisala ERF u Zagrebu i koliko god sam sretna zbog njenog uspjeha, teško mi je jer ju ovih dana vozim u Zagreb gdje će provesti većinu vremena sljedećih pet godina. Ponosna sam na svoju novopečenu srednjoškolku, djevojčicu s teškoćama koja je svojom upornošću toliko napredovala te izrasta u prekrasnu djevojku spremnu svakom pomoći. Ponosna sam i na najmlađu djevojčicu koja nam je, nakon višestrukih prekida smještaja, stigla prije 9 mjeseci i već se toliko prilagodila da svi imamo osjećaj kako je oduvijek s nama.

Zbog čega udomiteljstvo kao oblik skrbi treba imati prednost pred domovima i ustanovama?

Ustanova nikada ne može nadomjestiti obitelj, a upravo je to uloga udomiteljskih obitelji. Udomitelj je zamjenski roditelj koji se brine u djetetu od 0 do 24 te osim stana i hrane djetetu pruža toplinu, ljubav i potporu u svakom trenutku. Osoblje za djecu smještenu u ustanovama čini najbolje što može, ali dijete se ne može vezati za jednu osobu jer odgajatelji rade u smjenama i koriste slobodne dane i godišnje odmore, a ponekad i mijenjaju radna mjesta. Sve to im onemogućava razvijanje bliskog odnosa sa štićenicima, koliko god se mnogi od njih trudili – oni jednostavno ne mogu biti dostupni u svakom trenutku. Udomitelj to može i mora, no da bi bio u stanju nositi se sa svim izazovima, treba konstantnu potporu ustanova, odnosno institucija i to stalno dostupnim savjetovanjima za djecu i sebe, supervizijskim grupama podrške za udomitelje te druženjima i razmjenom iskustava s drugim udomiteljima.

Gdje vidite priliku za napredak u kontekstu skrbi za djecu i mlade?

Ponajprije ju vidim u potpori i radu s biološkim obiteljima u svrhu prevencije izdvajanja djece kad god to nije nužno potrebno. Djeca se, nažalost, još uvijek zbog nedovoljne pomoći ponekad izdvajaju iz obitelji slabijeg imovinskog stanja ili čak zbog bolesti u obitelji. Mnogi roditelji nisu u stanju adekvatno se brinuti o svojoj djeci zato što jednostavno to nisu imali od koga naučiti. Takvim obiteljima treba pomoći i tada bi puno manje djece završilo u sustavu. Kad izdvajanje ostane jedina opcija, interes djeteta mora uvijek biti na prvom mjestu, pa i kad je u pitanju udomiteljstvo zato što se djeca, nažalost, često sele iz obitelji u obitelj ili čak vraćaju u ustanove zbog toga što se udomitelji ne znaju ili ne mogu odgovarajuće brinuti o njima. Zbog toga treba dobro pripremiti buduće udomitelje, redovito ih educirati te im stručnjaci iz sustava socijalne skrbi trebaju pružati konstantnu pomoć.

Kako proživljavate trenutke kad dijete napuni 18 godina i stigne vrijeme za rastanak?

Kao što ni naša biološka djeca najčešće ne odlaze od kuće čim napune 18 godina, tako i udomljenom djetetu treba pomoć nakon navršene 18. godine, pa i nakon što se zaposli, a svakako i nakon prekida smještaja. Kad djetetu uspijemo pomoći da stvori preduvjete za samostalan život, ispunili smo svoj cilj. Naravno da je svaki rastanak bolan, no odlazak mlade osobe koja samovoljno i sretna kreće na put osamostaljenja ispuni Vas ponosom i radošću. Nije to nikakav rastanak, već prirodan proces. Sva moja djeca, biološka i udomljena, ostaju zauvijek moja i znaju da uvijek mogu računati na mene.

Koliko Vam u tom kontekstu znači financijska pomoć koju djeca dobivaju putem polica Zaklade Hrvatske pošte?

Udomljena djeca kao ni djeca iz domova uglavnom nemaju nekretnina u kojima mogu živjeti nakon izlaska iz sustava skrbi, a primanja od zaposlenja često nisu dovoljna za pokrivanje troškova podstanarstva, režija i hrane, a kamoli za kupnju automobila. Mojim su dečkima, nakon što su našli stabilna zaposlenja, police uvelike olakšale odlazak iz obitelji, a obojica su imali strašnu želju i potrebu za osamostaljenjem. Moram reći da su kod mene prilično dobro naučili raspolagati novcem i razumno trošiti, no zahvaljujući Zakladi, lakše uspijevaju pristojno živjeti, a usto imaju i prilično bogat društveni život. Ne treba posebno isticati da su police Zaklade vrlo važna pomoć djeci nakon osamostaljenja. Jako sam zahvalna Zakladi jer su i moja djeca dio te priče.

Zaklada Hrvatske pošte