Na koncert sam došao sa zanimanjem jer sam već neko vrijeme upoznat s reanimacijom kultnog zagrebačkog art-rock benda Dorian Gray, ali ih nisam imao priliku čuti uživo, kao ni iznimno interesantan hrvatski etno-bend Kries, koji je nastao kao nastavak grupe Legen.
Festival se odlično uklopio u ambijent pomalo zaboravljenog Zagrebačkog velesajma, nekadašnjeg arhitektonskog bisera Novog Zagreba, s nizom zaštićenih kulturnih dobara i remek-djela moderne arhitekture, poput Paviljona 40 Ivana Vitića ili Paviljona 36 Božidara Rašića.
Zanimljivo je da se nastanak benda Dorian Gray veže uz modernistički prostor Studentskog centra u Savskoj 25, koji je ujedno bio prvotni Zagrebački velesajam, prije preseljenja u Novi Zagreb, kao i svojevrsna kulturna meka mladih kroz zlatno doba zagrebačke urbane scene kasnih 1970-ih i 1980-ih godina.
Grupa Dorian Gray nastala je početkom osamdesetih godina i nazvana je po glavnom liku slavnog romana irskog pisca Oscara Wildea. Bend je tada predvodio nezaboravni Massimo Savić.
Njihov zvuk tada je bio moderan art-rock, na tragu Davida Bowieja, Roxy Musica, Talking Headsa i drugih novovalnih izvođača koji su koristili moderni elektronički synth-zvuk, velikim dijelom zahvaljujući pioniru Brianu Enou, klavijaturistu, vizionaru, producentu i suradniku navedenih i ostalih najznačajnijih glazbenih umjetnika toga vremena (Robert Fripp, U2 itd.).
Uz Massima su tada u bendu bili Vedran Čupić na gitari, Branko Terzić na bubnjevima, Emil Krnjić na bas-gitari i Toni Ostojić na klavijaturama. Emil i Toni ujedno su danas jedini preostali članovi originalne postave.
Bend je snimio tri albuma: Sjaj u tami (1983.), Za tvoje oči (1985.) i Dorian Gray (1998.).
Massimo se nakon drugog albuma posvetio solo karijeri, a na trećem albumu Toni preuzima ulogu glavnog vokala u bendu.
Osim toga, članovi Dorian Graya surađivali su i s ostalim tada vodećim bendovima na ovim prostorima. Stoga nije slučajno da su se današnjoj postavi pridružili bubnjar Dražen Scholz i klavijaturist Milivoj Štimac, koji su još 1979. godine s jazz-rock bendom „Obećanje proljeća“ pobijedili na festivalu Omladina u Subotici. Festival je bio odskočna daska za tada najvažnije nove bendove tadašnje rock i pop scene, a Dorian Gray ondje je također ostavio zapažen trag koju godinu kasnije.
Današnju koncertnu postavu, osim Scholza i Štimca, pojačali su i gitarist Ivan Špeljak Jitz, jedan od najkvalitetnijih gitarista, nažalost marginalizirane današnje rock scene, Anica Šarić, upečatljiv back vokal koji se savršeno uklopio u izgled i zvuk benda, te udaraljkaš Fortunato Antić.
Toni na vokalu zvuči vrlo autentično, kao da je u toj ulozi oduvijek, a bend, kao što su i Bowiejev bend osnaživali glazbenici poput Adriana Belewa, Roberta Frippa, Manua Katchéa i Omara Hakima, tako funkcionira i s pridruženim članovima u novoj postavi.
Podsjetili su me na Living Colour kada su svoj povratnički koncert održali baš u SC-u u Zagrebu, gdje se možda osjetilo da se vraćaju na pozornicu, ali su se majstori vrlo brzo vratili u formu.
Na svirci su izveli pjesme i najveće hitove grupe, a zatim su odali počast EKV-u, Filmu, s kojima su se družili i surađivali, te vječnoj ljubavi – Bowieju. Nekako i te obrade imaju posebnu težinu u njihovoj izvedbi jer su iz tog vremena.
Nakon Dorian Graya nastupili su Kries, predvođeni karizmatičnim Mojmirom Novakovićem.
Kries je od prvog trena, kad su počeli sa svirkom, uvjerljivo dao do znanja da počinje poseban koncert. Tridesetogodišnja prisutnost na sceni i sigurnost, prvo Legena, a nakon raspada benda nastavno i Kriesa, itekako se osjete.
Pomalo ezoterična atmosfera tradicionalnih narodnih napjeva, vanserijska vokalna izvedba i scenski nastup, upotpunjeni kako tradicionalnim tako i električnim instrumentima, vrhunskom ritam-sekcijom i world music aranžmanima, držali su slušatelje oduševljenima do samog kraja svirke, uz bis na oduševljenje publike.
Definitivno jedan od najboljih i najoriginalnijih bendova uopće na ovim prostorima.
Njihove izvedbe našu tradicionalnu glazbu i mitologiju zbilja čine kulturnom baštinom koju vrijedi njegovati i koje se ne bismo smjeli sramiti niti je zaboraviti. A zvuče i sviraju, kako bi se reklo, „svjetski, a naše“.
Ukratko, jedna jako lijepa večer na Zagrebačkom velesajmu.
Milan Sladonja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....