Petnaest godina nakon početka partnerstva Allianza i Hrvatskog paraolimpijskog odbora, Marijana Jakovac, Ratko Kovačić i Anđela Mužinić Vincetić govore o tome koliko se promijenio odnos društva prema paraolimpijcima, zašto sportski uspjesi nisu dovoljni i kakvu ulogu u tim promjenama mogu imati dugoročna ulaganja.
Kada su se hrvatski paraolimpijci 2016. vratili s Paraolimpijskih igara u Rio de Janeiru s pet osvojenih medalja, prvi su put dočekani na velikom javnom slavlju. Doček je bio dio kampanje „Dio koji nedostaje”, kojom se nastojalo skrenuti pozornost na sportaše čiji uspjesi dotad nisu dobivali pozornost usporedivu s uspjesima drugih hrvatskih sportaša.
Bio je to jedan od projekata nastalih tijekom partnerstva Hrvatskog paraolimpijskog odbora i Allianza, započetog 2011. godine. Tijekom petnaest godina suradnja se razvijala od javnih kampanja do programa koji su djeci približavali paraolimpizam i otvarali mogućnosti za bavljenje sportom. Kroz Paraolimpijski školski dan prošlo je više od 60.000 učenika, a program Treneri velikog srca omogućio je djeci s teškoćama u razvoju sudjelovanje u organiziranim sportskim aktivnostima. Posljednjih godina pokrenuti su i MoveNow parasportski kampovi.
Ti će projekti biti predstavljeni na izložbi na zagrebačkom Zrinjevcu, kojom se obilježava petnaest godina partnerstva. No obljetnica je i prilika za pitanja koja nadilaze pregled ostvarenih aktivnosti. Koliko susret s paraolimpizmom može utjecati na naše predodžbe o invaliditetu? Što je potrebno da dijete s invaliditetom dobije priliku baviti se sportom? I kakvu ulogu u društvenim promjenama mogu imati kompanije koje odluče dugoročno podržavati takve programe?
O tome razgovaramo s Marijanom Jakovac, predsjednicom Uprave Allianz Hrvatska, Ratkom Kovačićem, predsjednikom Hrvatskog paraolimpijskog odbora i osvajačicom zlatne paraolimpijske medalje Anđelom Mužinić Vincetić.
Gospodine Kovačiću, hrvatski paraolimpijci godinama ostvaruju zapažene međunarodne rezultate, no njihova prisutnost u javnosti dugo nije bila razmjerna tim uspjesima. Koliko se u proteklih petnaest godina promijenio način na koji hrvatsko društvo doživljava paraolimpijce i osobe s invaliditetom općenito?
Ratko Kovačić: Pomaci su vidljivi, ali još uvijek postoji velika razlika između onoga što ljudi načelno misle o uključivanju osoba s invaliditetom i načina na koji se prema njima odnose u svakodnevnom životu. Danas se o paraolimpijcima više govori, njihovi uspjesi dobivaju veću pozornost i postoje brojne prilike da ih javnost upozna. No još uvijek se susrećemo s time da se osobe s invaliditetom promatra prvenstveno kroz njihova ograničenja, a mnogo rjeđe kroz njihove interese, sposobnosti i ambicije.
Upravo tu vidim važnu ulogu paraolimpizma. Kada ljudi upoznaju parasportaša, prate njegov rad ili imaju priliku sami isprobati parasport, otvara se prostor za preispitivanje takvih predodžbi. To ne znači da će jedan susret promijeniti nečije stavove, ali može biti početak drukčijeg razumijevanja.
Anđela, tijekom svoje sportske karijere doživjela ste brojne uspjehe, ali i promjene u načinu na koji javnost prati paraolimpizam. Što se u odnosu ljudi prema paraolimpijcima doista promijenilo, a što je ostalo isto?
Anđela Mužinić Vincetić: U posljednjih petnaest godina napravili smo značajne pomake. Danas imamo bolju institucionalnu podršku, veća ulaganja i ravnopravniji tretman kada je riječ o nagradama i stipendijama. I naši su uspjesi vidljiviji nego prije. Ali mislim da se način na koji javnost doživljava paraolimpijce još uvijek nije dovoljno promijenio. Posebno se to vidi u medijima. Kada osvojim medalju, voljela bih da se govori o mojoj igri, pripremama, protivnicama i svemu što je bilo potrebno da ostvarim taj rezultat. Umjesto toga, priča se često vraća na moju prometnu nesreću i invaliditet. A ja želim da me ljudi prepoznaju prije svega kao sportašicu. Važno je da paraolimpizam dobije pozornost i između velikih natjecanja, a ne samo kada osvojimo medalje. Tek kada naši rezultati postanu redovit dio sportskog izvještavanja, moći ćemo govoriti o stvarnoj promjeni u načinu na koji nas javnost doživljava.
Godine 2016. hrvatski paraolimpijci prvi su put imali veliki javni doček nakon Igara. Gospodine Kovačiću, zašto se na takav trenutak čekalo toliko dugo i što je on značio?
Ratko Kovačić: To je bio važan trenutak jer je pokazao da naši paraolimpijci mogu dobiti pozornost i priznanje kakvo je u Hrvatskoj uobičajeno kada se s velikih natjecanja vraćaju osvajači medalja. Dotad smo često imali situaciju da paraolimpijci ostvaruju iznimne rezultate, ali oni ne bi doprli do šire javnosti. Kampanja “Dio koji nedostaje” s kojom je Allianz ukazao na taj problem bila je dobra poruka prema različitim institucijama i društvu općenito. Naravno, jedan doček koji je bio završnica spomenute kampanje ne može promijeniti položaj paraolimpizma, ali može potaknuti ljude da primijete nešto što su dotad zanemarivali. Za mene je važno i to što je kampanja pokazala da se javna pozornost može aktivno stvarati. Ne treba čekati da se ona dogodi sama od sebe.
Gospođo Jakovac, Allianz je već petnaest godina partner Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Što je kompaniju potaknulo da se, uz sponzorstvo paraolimpizma, uključi u projekte koji se bave obrazovanjem, djecom i društvenim predrasudama?
Marijana Jakovac: Partnerstvo s Hrvatskim paraolimpijskim odborom od početka je imalo širu dimenziju od samog sponzorstva. Paraolimpizam nam je pružio mogućnost da se bavimo pitanjima koja su važna za društvo, ali na način koji ljudima omogućuje osobno iskustvo. Primjerice, o jednakim mogućnostima možemo govoriti kroz kampanju, ali sasvim je drukčije kada dijete upozna paraolimpijca, isproba parasportsku disciplinu ili kada dijete s teškoćama u razvoju prvi put dobije priliku sudjelovati u organiziranoj sportskoj aktivnosti. Kroz godine smo s Hrvatskim paraolimpijskim odborom razvijali različite pristupe, od Paraolimpijskog školskog dana i Trenera velikog srca, preko Paraboxa do MoveNow kampova. Zajedničko im je bilo nastojanje da se društvene teme približe ljudima kroz konkretne aktivnosti.
Jedno je mijenjati način na koji javnost doživljava i razmišlja o invaliditetu, a drugo je omogućiti djetetu s teškoćama u razvoju da se uključi u sport. Program Treneri velikog srca pokrenut je upravo s tim ciljem. Što ste kroz njega naučili o preprekama s kojima se djeca i roditelji suočavaju?
Ratko Kovačić: Naučili smo da interes djece često nije najveći problem. Projekt je započeo s velikim istraživanjem u 30 najvećih hrvatskih gradova koji nam je dao jasniju sliku o infrastrukturnim preprekama – od pristupačnosti dvorana do nedostatka trenera i mogućnosti financiranja. Rezultati su bili poražavajući – svega 5 % sportskih dvorana bilo je pristupačno. Uz spomenute prepreke susretali smo se i pitanjem kako pristupiti često zaštitnički nastrojenim roditeljima djece s teškoćama u razvoju koji se boje prepustiti dijete treneru, jer ih muče pitanja poput hoće li dijete biti sigurno, shvaćeno i prihvaćeno? Zato je projekt Treneri velikog srca u središte stavio trenere i njihovu stručnost. Od 2013. do 2015. škole su pokrenute u 20 gradova, a djeca su u njima besplatno trenirala s certificiranim trenerima. Za mnogu od njih to je bio prvi trening u životu. Kao prirodan nastavak danas imamo sustavno podržan program Jačanje sustava parasporta kroz koji smo na nacionalnoj razini zaposlili više od 50 trenera.
Anđela, što parasport može promijeniti u načinu na koji djeca s teškoćama u razvoju doživljavaju vlastite mogućnosti, ali i u očekivanjima koja njihova okolina ima od njih?
Anđela Mužinić Vincetić: Mislim da parasport pokazuje da čovjeka ne treba definirati prema njegovim ograničenjima, nego prema njegovim mogućnostima, radu i onome što može postići. Medalje su najvidljiviji dio našeg puta, ali iza njih stoje godine odricanja, discipline, neuspjeha i ponovnog ustajanja nakon poraza. To su stvari koje su zajedničke svim sportašima, bez obzira na to imaju li invaliditet ili ne. Voljela bih da društvo kroz parasport nauči manje pretpostavljati što netko može ili ne može, a više pružati prilike. Jer nije uvijek problem u mogućnostima pojedinca, nego u preprekama koje mu društvo postavlja. Ako parasport uspije promijeniti takav način razmišljanja, onda njegova vrijednost nadilazi sport, rezultate i medalje.
Gospođo Jakovac, tu se otvara pitanje koje je važno za svaku kompaniju koja ulaže u društveno odgovorne projekte. Kako izbjeći da se njihov uspjeh mjeri brojem održanih događanja i sudionika, a ne onime što se nakon njih stvarno promijenilo?
Marijana Jakovac: Broj sudionika i aktivnosti relativno je jednostavno pratiti, ali on ne govori cijelu priču. Ako smo omogućili djeci da upoznaju parasport, važno je razumjeti što su iz tog iskustva ponijela. Ako smo organizirali parasportski kamp, zanima nas jesu li djeca nakon njega pronašla mogućnost za nastavak bavljenja sportom. A ako želimo utjecati na percepciju invaliditeta, trebamo se pitati jesmo li u tome uspjeli. To su pitanja na koja nije uvijek jednostavno odgovoriti, ali smatram da ih kompanije trebaju postavljati. Dugoročna partnerstva poput našeg s Hrvatskim paraolimpijskim odborom pružaju priliku da na temelju iskustava unapređujemo programe i postupno razvijamo načine praćenja njihova učinka.
Danas se mijenja i poslovno okruženje. ESG je potaknuo veći interes kompanija za društvene učinke njihova poslovanja, dok posljednjih godina dio međunarodnih kompanija preispituje programe raznolikosti i uključivanja. Koliko su društveni projekti otporni na takve promjene prioriteta?
Marijana Jakovac: Prioriteti kompanija i očekivanja društva se mijenjaju. Zato mislim da je važno da partnerstva imaju jasnu svrhu i da se temelje na stvarnim potrebama, a ne samo na temama koje su u određenom trenutku posebno zastupljene u poslovnoj javnosti. Naše partnerstvo s Hhrvatskim paraolimpijskim odborom započelo je mnogo prije nego što je ESG postao toliko prisutan u poslovnim strategijama. Tijekom godina mijenjali su se i društveni izazovi i načini na koje smo im pristupali. Za dugoročnu suradnju važno je da obje organizacije razumiju zašto rade zajedno, što žele postići i jesu li projekti koje razvijaju još uvijek relevantni za ljude kojima su namijenjeni. Sukladno tome, tijekom 15 godina provodili smo zajedničke aktivnosti i projekte koji su okupljali i osnaživali različite skupine u društvu, od naših zaposlenika, partnera i klijenata do osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, s ciljem stvaranja pozitivnih društvenih promjena.
Anđela, što mislite da paraolimpizam može pokazati društvu, a što se ne vidi u sportskim rezultatima i medaljama?
Anđela Mužinić Vincetić: Medalje pokazuju što smo postigli, ali ne i koliko su često naše mogućnosti bile podcijenjene. Mislim da je upravo u tome snaga paraolimpizma. On nas suočava s vlastitim predrasudama i pokazuje koliko lako donosimo zaključke o tome što netko može, a da mu nismo ni pružili priliku da to pokaže. Voljela bih da ljudi kroz paraolimpizam spoznaju da su granice koje drugima postavljamo ponekad veće od njihovih stvarnih ograničenja.
Izložba povodom 15 godina partnerstva Hrvatskog paraolimpijskog odbora i Allianza može se razgledati na zagrebačkom Zrinjevcu od 21. listopada do 27. listopada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....