Neposredno nakon potresa u Zagrebu, prošlo je tek nekoliko trenutaka koliko je čovjeku potrebno da se sabere, fotoreporteri Cropixa već su bili izašli na ulice da bi snimili grad koji je netom bio stradao. S nepogrešivim instinktom za reportažnu fotografiju bilježili su Zagreb s ljudskim licem, strah na licima građana od svega što ih je zadesilo, nevjericu, zabrinutost u vezi s tim što će biti dalje. Bilježili su prizore ulica na kojima se u samo nekoliko sekundi našlo na tisuće cigli.
Osim prve reakcije, nastavili su naši autori kamerom bilježiti i dane koji dolaze, slike grada koji se polako oporavlja, pokušava krenuti naprijed. Pa i prve znakove optimizma.
Fotografije koje su pred vama, vjerujemo, pružaju dovoljno širok raspon koji govori o interesima Cropixovih fotografa i njihovoj mogućnosti da motiv kojeg snimaju vide iz novog kuta.
Pamtimo pripadnike Hrvatske vojske kako čiste ulice grada. Pamtimo alpiniste, penjače, visinske radnike, kako se penju po krovovima da bi uklonili dimnjake, crepove, oluke i druge dijelove krovova koje je potres pomaknuo i koji su prijetili da će pasti. Ne pretjerujemo ako utvrdimo da su tako spašavali i ljudske živote. Lica potresa lica su i rodilja u Petrovoj ulici pokrivenih dekama na taj, svi ga se dobro sjećamo, vrlo prohladan dan. Bad Blue Boysi koji su se organizirali i pomažu iznijeti inkubatore. Lica su to slučajnih prolaznika zagrebačkih ulica neposredno nakon potresa koji se trude ne pogledati golemi kapitel stupa nasred ceste i trude se ne zamišljati što bi bilo da je netko ulicom prolazio baš u tom trenutku kada je padao na pod. Fotografije su to koje i potiho postavljaju pitanje što bi se dogodilo da potres koji je, nažalost, odnio jedan mlad ljudski život, nije zatresao Zagreb u tako rane jutarnje sate kada na ulicama nije bilo gotovo nikoga, nego kasnije.
Lica potresa lica su uplašenih ljudi u parkovima pod dekama, njihove male djece, te kućnih ljubimaca jednako uplašenih poput njih. Ili onih koji preskaču po ciglama posred tramvajske pruge u centru grada. Lice je to Zagreba koje ćemo mi koji smo potres doživjeli doživotno pamtiti, a ove fotografije snimljene neposredno, na licu mjesta, omogućit će da ga pamte i generacije koje dolaze.
POGLAVLJA
Izložbu smo podijelili u šest poglavlja. To su Šok, Krhotine, Hvala vam, Baština, Katedrala i Glavu gore.
O SIMBOLU IZLOŽBE
Jedan od simbola koji se često znao dijeliti na društvenim mrežama u danima nakon potresa, a ujedno je i simbol izložbe, vuneno je srce koje je na napukloj žutoj fasadi jedne zagrebačke škole isplela dizajnerica Ivona Martinčić. Spojila je dvije crvene polovice srca i zavezala ih plavom vunom. Nakon potresa, kada su pukotine po gradu postale nova stvarnost, njezino je srce zaživjelo jednom posve drugačijom pričom.
ZAHVALA FOTOGRAFIMA
Ovom prigodom zahvaljujemo i našim fotografima. To su: Ronald Goršić, Bruno Konjević, Boris Kovačev, Damir Krajač, Tomislav Krišto, Neja Markičević, Goran Mehkek, Ivana Nobilo, Davor Pongračić, Željko Puhovski, Ranko Šuvar, Damjan Tadić, Marko Todorov, Darko Tomaš i Srđan Vrančić.
Naravno, i Borisu Orešiću koji je snimio dokumentarac "Ukradeno proljeće".
CITAT IZ TEKSTA FEĐE GAVRILOVIĆA
Ostvarenja fotoreportera koji su se, u ta neobično hladna proljetna jutra, probijali kroz naš grad, izbjegavajući razrušene komade zgrada i iz sigurnosnih razloga ograđene dijelove ceste, kako bi donijeli ove snimke, ostat će dinamični memento tih ludih dana 2020. godine.
A život grada će se nastaviti, s ili bez otkrhnutih komadića fasada, tornjića ili kupola. Jer grad je velika neman s bezbroj glava (kako su još davno pisali Gogolj i Poe) koja na sve manje neprilike i veće katastrofe, na sve traume iz prošlosti i nesigurnosti koje krije budućnost, gleda indiferentno, blesavo, ali i vedro, poput male bebe.