Paraolimpijka Paula Novina jedna je od predstavnica nove generacije hrvatskog parasporta. Plivanje je u njezin život ušlo već u prvim mjesecima kao dio rehabilitacije, da bi ubrzo preraslo u ljubav prema sportu i ozbiljnu karijeru. Njezina priča je zapažena 2014. godine kada je kao djevojčica sudjelovala u projektu „Treneri velikog srca”. Projekt je u suradnji s Hrvatskim paraolimpijskim odborom provodio Alianz Hrvatska s ciljem omogućavanja djeci s teškoćama u razvoju ravnopravnu mogućnost bavljenja sportom, bez obzira na njihove individualne teškoće ili mjesto stanovanja. Paula nije ni sanjala da će sedam godina nakon uključenja u program biti pozvana na Paraolimpijske igre u Tokiju, te se time upisati u povijest kao najmlađa hrvatska paraolimpijka ostvarujući pritom i novi hrvatski rekord.
Između djevojčice kojoj je trebalo omogućiti priliku za bavljenje sportom do profesionalne paraplivačice koja svojim rezultatima inspirira druge stajao je dug i težak put prožet brojnim odricanjima i svakodnevnim treniranjem. Ipak, nepravedno bi bilo izostaviti i važnost podrške obitelji, prijatelja, te raznih organizacija i programa poput „Treneri velikog srca“ bez kojih bi ovakvi rezultati bili teško ostvarivi.
Ove godine povodom 15 godina partnerstva Allianza Hrvatska i Hrvatskog paraolimpijskog odbora na zagrebačkom je Zrinjevcu upriličena izložba „Naših 15 godina“ gdje su prikazani najveći zajednički projekti ove dvije organizacije, između ostalog i „Treneri velikog srca“. Povodom izložbe smo razgovarali s Paulom o počecima njezine parasportske karijere, izazovima vrhunskog parasporta, iskustvu Paraolimpijskih igara i važnosti podrške koja mladima otvara vrata prema ostvarivanju njihovih snova.
„Prvo sam proplivala, a tek onda prohodala”
Tvoj parasportski put počeo je kada si imala samo pet mjeseci. Kako je plivanje postalo dio tvog života?
Rođena sam dva i pol mjeseca prije termina, a posljedica prijevremenog rođenja bila je cerebralna paraliza spastična dipareza. Liječničke prognoze nisu bile optimistične, no moji roditelji nisu se pomirili s njima pa sam, na preporuku liječnika, već s pet mjeseci završila u bazenu. Prve korake napravila sam upravo u vodi, a tek kasnije na suhom. Bazen je s vremenom prestao biti samo mjesto terapije i postao prostor u kojem sam pronašla svoju strast. Danas bez plivanja teško mogu zamisliti svakodnevicu.
Od juniorske reprezentacije stigla si do Paraolimpijskih igara u Tokiju sa samo 17 godina. Kako je izgledao taj put?
U trećem razredu osnovne škole priključila sam se juniorskoj reprezentaciji, sa 14 godina nastupila sam na seniorskom Europskom prvenstvu, a godinu dana poslije i na Svjetskom. Tokio je bio ostvarenje velikog sna: bila sam najmlađa članica hrvatske reprezentacije i osjećaj je bio gotovo nestvaran. U disciplini 100 metara prsno bila sam deveta i postavila novi hrvatski rekord, a važnije od plasmana bilo mi je dati najbolje od sebe.
Što se događa iza medalja i velikih natjecanja?
Paraplivanje široj javnosti nije dovoljno poznato. Što ga čini posebnim?
Parasportaši se natječu u klasifikacijskim kategorijama ovisno o vrsti i stupnju tjelesnog oštećenja, kako bi natjecanje bilo što ravnopravnije. Ja se u prsnom plivanju natječem u kategoriji SB8. Paraplivanje nije samo prilagođena verzija plivanja, nego iznimno zahtjevan sport koji traži tehniku, snagu, izdržljivost, disciplinu i jako puno rada.
Koliko se pripreme razlikuju od onoga što gledatelji vide u nekoliko minuta utrke?
Iza svake utrke stoje sati rada koje publika ne vidi: kondicijski treninzi, rad na tehnici, rehabilitacija, oporavak, prehrana i mentalna priprema. U paraplivanju je posebno važno pronaći tehniku koja odgovara individualnim sposobnostima sportaša. Talent je dobar početak, ali bez kontinuiteta, discipline i kvalitetnog stručnog tima nema vrhunskih rezultata.
Uz sport studiraš kondicijsku pripremu na Kineziološkom fakultetu. Kako sve uskladiš?
Organizacija je ključna. Dan mi počinje rano i uključuje bazen, teretanu, fakultet i oporavak. Studij mi pomaže razumjeti sport iz stručne perspektive i povezati ga s vlastitim iskustvom. Naravno, bez podrške obitelji, trenera i ljudi oko mene ne bi išlo. Vrhunski sport nikada nije samo individualna priča jednog sportaša.
Od osobnog uspjeha do promjene društva
Koliko se promijenio položaj parasporta u Hrvatskoj od tvojih početaka?
Parasport je danas mnogo vidljiviji, a uspjesi parasportaša dobivaju više pozornosti. Ipak, prostora za napredak još ima: nije dovoljno poticati djecu na sport ako im ne osiguramo stručne trenere, dostupne sadržaje i odgovarajuću infrastrukturu. Voljela bih da svako dijete koje želi trenirati pronađe klub, trenera i sport koji mu odgovara, bez obzira na fizičke mogućnosti.
Allianz Hrvatska i Hrvatski paraolimpijski odbor ove godine obilježavaju 15 godina partnerstva. Jedan od projekata koji su obilježili tu suradnju bili su upravo „Treneri velikog srca”, u kojima si i sama sudjelovala, a njihova je priča predstavljena i na izložbi „15 godina na Zrinjevcu”. Kako danas gledaš na to?
Kada si dijete, ne razmišljaš o medaljama ni o tome kakav ćeš sportaš postati za deset ili petnaest godina – želiš trenirati, družiti se i biti dio ekipe. Zato su programi koji djeci s teškoćama u razvoju omogućuju bavljenje sportom iznimno važni: u njima djeca razvijaju sposobnosti, stječu samopouzdanje i otkrivaju vlastite potencijale. Ponosna sam što sam već kao djevojčica na svojim parasportskim počecima u sklopu projekta Treneri velikog srca imala priliku biti Allianzov ambasador u ovom projektu te poticati djecu da se uključe u sport.
Danas, s nastupima na Paraolimpijskim igrama iza sebe, još bolje razumijem da prva pružena prilika može biti početak nečega što će obilježiti cijeli život. Posebno mi je drago što izložba na Zrinjevcu ne predstavlja samo sportske rezultate, nego i projekte koji su godinama stvarali bolje uvjete za osobe s invaliditetom. Takve inicijative pokazuju da promjene nastaju postupno, kroz konkretne aktivnosti i dugoročnu podršku.
Izložba podsjeća na niz projekata kojima se parasport približavao javnosti, od programa za djecu do kampanja za veću vidljivost paraolimpijaca. Koliko je važno o parasportu govoriti i izvan sportskih dvorana?
Iznimno, jer se razumijevanje razvija kroz susret i upoznavanje. Kada ljudi vide kako treniramo, s kakvim se izazovima suočavamo i kakve rezultate ostvarujemo, mijenja se i njihova percepcija parasporta. Voljela bih da se na parasportaše prvenstveno gleda kao na sportaše. Jednako je važno djeci od najranije dobi približiti ideju da sport pripada svima – inkluzija ne bi trebala biti samo riječ iz kampanja, nego nešto što se vidi na treninzima, u školama i u društvu.
„Snovi moraju biti veliki da bi vas gurali naprijed”
Što bi poručila djevojčici koja tek ulazi u bazen, onakvoj kakva si ti bila 2014. godine?
Da vjeruje u sebe i ne odustaje pred preprekama. Uloženi trud i rad se zaista uvijek vrate. I da se ne uspoređuje s drugima, jer svatko ima svoj put i tempo, a tuđa očekivanja ne smiju određivati granice onoga što možemo ostvariti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....