Uz ime našega poznatog glumca Gorana Bogdana već je postalo pravilo da se vežu uspješni projekti. Goran radi punom parom i bez razmišljanja se može reći da je jedan od najzaposlenijih, a samim time i najtraženijih glumaca, kako kod kuće, tako i u regiji.
Naravno, iza njega su i brojni svjetski uspjesi. Njegove uloge nerijetko prate i nagrade, a ona u filmu "Otac", uz brojna priznanja, pa i nominaciju za europskog Oscara, dovela ga je u finalni krug za Zlatni Studio kao najboljega glumca.
Jedan kipić Zlatnog Studija Bogdan već ima u svojoj kolekciji, a dosadašnje dodjele, sam će reći, pamti i po odličnim zabavama. Iako je "Otac" izašao u vrijeme epidemije koronavirusa, njegov uspjeh na festivalima, ali i u distribuciji time nije previše poljuljan. U međuvremenu, glumac rodom iz Širokog Brijega bio je dijelom nekoliko novih izvrsnih projekata koje će publika tek imati priliku vidjeti.
Posljednjih godina najviše radi na potezu Zagreb - Beograd, a nakon prilično burne i zaposlene godine neko će vrijeme provesti odmarajući se. Bit će to, kako kaže, prilika da provede vrijeme s njemu dragim ljudima i obitelji. A onda kreću nove uloge.
Za film "Otac" primili ste brojna priznanja, a za dlaku vam je izmakao "europski Oscar". Koliko vam znači ulazak u finalni krug Zlatnog Studija, koji ste već i osvojili, s obzirom na to da dolazi od publike?
- Lijepo je ispalo da je film 'Otac', bez obzira na situaciju u kojoj se obreo, našao svoj život. Situaciju tako ludu za svakoga ponaosob da je čak i oholo gledati i sekirati se o plasmanu filma. Ali, eto, ako je intervju o tome, izuzet ćemo se. Neka nam čitatelji oproste. Zlatni Studio je uvijek veselje, a veselje je i što je to domaća publika. Time veće zadovoljstvo. Publika domaća, pa uzbuđenje glasanja, pa finale. Toliko je razloga da bude veselo.
Bude li moguće da se 20. veljače dodjela ipak održi u koliko-toliko normalnim uvjetima, kako biste proslavili eventualnu pobjedu?
- Pa vjerojatno kao i prošli put, ali već sada, uz ove epidemiološke mjere, to neće biti moguće. Ali ako me pitate da zamislim kako bih proslavio, e onda - fešta, Cigani sviraju, svi se ljube, bučno govore nešto nepovezano jedni drugima u usta, netko i frflja od njih. Pije se iz istih čaša, jede prstima, ono - mali prostor, puno ljudi, svi znojni. Tako bih ja, al' Bože moj, šta je - tu je.
Film "Otac" po mnogočemu je za vas jedna od najzahtjevnijih uloga u karijeri. Koliko ste se dugo pripremali i što vam je najteže palo kod te uloge?
- I da i ne. Ona je zahtjevna, ali s druge strane, baš zbog toga i najzanimljivija. A kad je zanimljivo, onda ništa nije teško. Imali smo odlične pripreme, pa je sama izvedba bila laka. Jedva smo čekali. Na kraju je svaki dan bio gušt. Volio sam svaki moment.
Po čemu ćete najviše pamtiti samo snimanje i koji su vam trenuci ostali najupečatljiviji?
- Nisam čovjek, ili bolje rečeno glumac, koji pamti neke anegdote. Previše mi je bilo stalo da bih cjepkao. Baš zbog prirode filma smo bili jako koncentrirani na kontinuitet, na male suptilnosti, pa smo redatelj Srdan i ja bili stalno u niskom startu, konstantno u duhu nekih visinskih priprema. To mi je najbitnija anegdota.
S obzirom na to da ste cijeli film iznijeli sami, je li na kraju dana bilo teško izaći iz uloge i koliko vas je ona promijenila? Znate li je li stvarni "otac" na koncu uspio doći do svoje djece?
- Nije teško izlaziti iz uloge. Ima čak neka nostalgija ako je lijepo to što radiš. Žao ti izaći. Iako je kao 'težak' film. Drugačije je to meni s ove strane. A koliko znam, borba stvarnog oca još traje.
Bez obzira na prilično teško razdoblje iza nas, ali i sadašnje zbog pandemije korone, bili ste itekako zaposleni. Na kojim ste sve projektima radili i što sve očekuje publiku s vaše strane?
- Kako je počelo u ožujku, mislio sam da ništa neće biti. Na kraju se situacija koliko-toliko stabilizirala. Na staklenim nogama, istina, ali počeli smo snimati. Izašla je 'Močvara' na RTS-u u Srbiji, a tu smo seriju završili netom prije lockdowna. Čim se malo smirilo, snimao sam seriju za HRT 'Područje bez signala' s Daliborom Matanićem po romanu Roberta Perišića. Paralelno sam u Srbiji snimao seriju 'Vreme zla' Ivana Živkovića s kojim radim već treći put i uvijek je gušt. Evo, baš dok razgovaramo, završavamo seriju, zadnji je dan nakon sto i nešto dana snimanja. Pa ćemo možda i neko lagano slavlje, koliko nam mjere dopuštaju.
Koliko su se promijenili uvjeti snimanja? Kako se uopće može dovoljno paziti na setu, jer i sami ste nekoliko puta već bili u samoizolaciji?
- Promijenili su se. Kao i sve. Mi glumci ne možemo glumiti s maskama. Ali sva ostala ekipa mora se pridržavati se mjera. To dosta otežava situaciju. Ipak, sretni smo da radimo. A što se tiče samoizolacije, jesam, bio sam tri puta. Sva tri puta sam se sam stavio u istu. Sad čekam cjepivo pa ću lizati gelendere.
Izvan granica regije ostvarili ste impresivnu karijeru. Jesu li vam trenutačno u planu neki strani projekti i koji? Na čemu sve sada radite i jeste li i dalje na stalnoj relaciji Zagreb - Beograd?
- Za sada ću jedno vrijeme biti u Zagrebu. Zaželio sam ga se pravo. I otići ću u pauzi u Široki Brijeg, također sam ga se zaželio. Što se tiče projekata, čekaju me tu, kući, neki. A za van čekamo što će biti s cjelokupnom situacijom.
