Andrija Jarak jedno je od najprepoznatljivijih i najomiljenijih televizijskih lica, sinonim je za objektivno, vjerodostojno i stručno izvještavanje, ali i profesionalnost bez obzira na težinu teme i situacije o kojoj govori. Iza njega je više od 25 godina iznimne karijere, nebrojeno prijeđenih kilometara, terena i javljanja uživo.
Za svoje favorite možete glasovati OVDJE
Gledatelje Nove TV gotovo svakodnevno informira o najaktualnijim događajima, a iza njega su odrađene brojne afere, suđenja, uhićenja, pa i velike tragedije, poput one na Kornatima kad je stradalo 12 vatrogasaca, a baš svakoj temi pristupa s nevjerojatnom staloženošću, zbog čega je jedan od novinara koji je među gledateljima izgradio najveće povjerenje. Iza njega su već dva osvojena Zlatna Studija, a pod motom “najbolji biraju najbolje” Jarak se i ove godine, u kojoj je, između ostalog prebolio i koronu, našao u prestižnoj konkurenciji za TV novinara godine.
Nakon dva osvojena Zlatna Studija, ponovo ste se našli u konkurenciji za novinara godine. Koliko vam priznanja znače, a posebno nagrade koje dodjeljuju upravo čitatelji, odnosno gledatelji?
- Sjećam se nakon što sam drugi put nominiran da je jedna prijateljica komentirala ‘zar opet?’. Ove godine još nije stigao komentar, lagano ga se bojim. Šalim se. Čast je to velika jer ljudi koji vas nominiraju su sjajni. Tina Premec prati televiziju godinama, gospođa Fattorini je najnježniji glas TV etera i kao takva potpuno posebna, i Đelo Hadžiselimović koji cijeli život bezgrešno bira, pa se nadam da nije pogriješio ni ovaj put. Nagrada od publike za koju radimo je nešto što zaista puno znači. Za njih radimo, a zbog njih smo tu gdje jesmo i trajemo.
Iza vas je više od 25 godina novinarske karijere, od toga 15 na Novoj TV. Koliko se toga promijenilo od vaših početaka i pamtite li možda svoj prvi teren?
- Živimo u vremenima kad se sve jako brzo mijenja, a mi se prilagođavamo. Do termina Dnevnika svi sve već znaju, morate donijeti novi kut informacije iIi događaja. Prvog livea na Novoj TV jako se dobro sjećam i zato jer smo se kolega Žarko Sušac i ja smrzavali na minus 17 u Gospiću da bismo izvijestili gledatelje uživo. Prvi live općenito bio je s velikog požara na Korčuli, kod Blata, krajem devedesetih. Možda je već tada naznačeno da ću pratiti nepogode raznih vrsta.
Iza vas su brojne teške teme i tereni, a koji je vama bio možda najteži i najzahtjevniji s kojeg ste izvještavali?
- Za reportere ljudi vole reći da osluškuju bilo svakodnevice i to prenose u domove ljudi. Pa je stoga logično da sve ono što je teško našim gledateljima, teško je i nama na mjestu događaja. Kornati su apsolutno najtužnije mjesto na kojem sam nakon rata bio u povodu velike tragedije. I danas se naježim kad se sjetim toga. Napeto je znalo biti i na ulicama diljem regije za vrijeme raznih uhićenja. Ali sve to zaboravljate za vrijeme javljanja uživo jer koncentracija mora biti na visini.
Koliko je teško suspregnuti emocije u doista teškim situacijama u kojima se gotovo svakodnevno nalazite?
- Kao što rekoh, sve se to suspregne kad pogledam u kameru. Nekoga crvena krpa razjari, mene crvena lampica smiri… Koncentracija 3, 2, 1 kreni i počinje jedan novi film sa slikama koje kažu jedno - kako što smirenije i objektivnije prenijeti ljudima ono što si video i doznao. Emocijama koje će zamagliti stvar tu nema mjesta.
Gledateljima ste pojam objektivnog, opsežnog i aktualnog izvještavanja, ali i brojnih “crnokronikaških” šala, s obzirom na teme koje pratite. Kako gledate na to i laska li vam to, bez obzira na to što je riječ o crnom humoru? Imate li možda omiljenu šalu na vlastiti račun?
- Sve se to odvija mimo mene. Tko zna što se sprema dok mi sada razgovaramo. Lijepo je kad gledatelji zbog kojih i jesmo tu reagiraju prisno i iskreno. Kletvu o dolasku pred kuću skovao je moj dragi pokojni prijatelj Alen Balen koji mi jako nedostaje, pa kad ju čujem, kao da čujem njega onakvog velikog i gromkog, odmah se smijem.
Na što ste u svojoj impresivnoj karijeri najponosniji? Koji su ključni momenti u gotovo četvrt stoljeća koje i ćete pamtiti?
- Ponosan sam jer imam priliku stvarati najgledaniji informativni program kojem ljudi vjeruju, na ekipu koja zna kako i drži sve konce u rukama i što svaki dan ima onih koji svoj dnevni raspored ravnaju po našem Dnevniku.
Imate li neki gaf koji posebno pamtite i koji vas danas nasmije kad ga se prisjetite?
- Srećom, ne mogu se sjetiti nekog značajnijeg gafa.
Imate li neki posebni ritual prije javljanja s terena?
- Ritual se svodi na koncentraciju. I to duplu. Koncentrirati sve informacije koje imam i koncentrirati se na njih. Misli mi i dalje veselo teku glavom dok donosim informaciju, ali svako javljanje je posebno. Dok me to veseli, dobro je.
U jeku korona epidemije i sami ste bili pozitivni na covid-19. Kako je prošla ta čitava situacija i od čega ste u tim trenucima najviše strahovali?
- Nisam se bojao, ali je osjećaj čudan. Ne znate što je, puno smo svi o tome slušali, iščekujete kako će organizam reagirati. Kod mene nisu bili jaki simptomi, umor me je svladavao svako malo, prvih par dana bilo je temperature i lagana mučnina. Iza mene je, no nije još uvijek i iza svih nas, pa se još uvijek treba čuvati.
Koliko se Andrija Jarak privatno razlikuje od onog pred kamerama i čemu se najviše veselite nakon odrađenog radnog dana?
- Ja tvrdim da ne možemo biti dobri u svom poslu ako ga radimo drugačiji nego što smo kad ne radimo. Tema i format zahtjeva ozbiljnost, profesija brzinu. Tako da bih rekao da brzo mislim, brzo informacije sklapam u cjelinu i volim kad ljudi brzo pričaju. Nakon odrađenog radnog dana veseli me piće nakon posla kad ga može biti, poneki feedback kakav je bio live i dolazak doma i opuštanje s obitelji i Sushijem, našim čudom od psa. Nema puno slobodnog vremena, ali kad ga ima, volim ga provesti s prijateljima u opuštanju i druženju.
Kreće li netko od vaše troje djece vašim stopama i biste li voljeli, unatoč svim izazovima novinarskog posla, da imate kome prenijeti znanje i iskustvo?
- Sin Ivan studira odnose s javnošću, Anamarija bi mogla novinarskim putem. Nismo mi tu da odredimo put, što ih veseli to će raditi. Jer u tome je sve - biti sretan kad radiš. Lucija je najbezbrižnija po tom pitanju - ima još puno vremena do te odluke.
Kakve su vaše želje, ambicije i planovi kad je posao u pitanju, a što najviše priželjkujete na privatnom planu?
- Ova nas je godina valjda naučila da želja treba biti samo jedna - zdravlje. Tada se sve drugo može. I još dugo imati povjerenje gledatelja kao što imamo sad. Najveći izazov je zadržati to blago - povjerenje pojedinca.
Kako biste rezimirali ovu teško godinu koja je, srećom, na odlasku, a u kojoj ste nominirani i što ju je u vašem slučaju, osim korone, obilježilo?
- Potres u Zagrebu ja obilježio ne samo ovu godinu nego, bojim se, i nekoliko godina pred nama. Užasno težak dan pun straha i neizvjesnosti. Bio sam na terenu cijeli dan i vidio nešto što mi je vratilo vjeru u ovu zemlju. Zajedništvo, empatiju, solidarnost, spremnost da pomognete susjedu i prijatelju. Hrvati su uvijek takvi u velikim nevoljama, a to se potvrdilo i ovoga puta. Ovu je godinu, nažalost, obilježio i odlazak velikog broja dragog ljudi. Ukratko, ne ponovila se.
