Iza Antonije Ćosić jubilarna je stota emisija "Vijesti iz kulture". TV voditeljica ni sama ne može povjerovati da će se za koji dan navršiti godina otkako je gledateljima HTV-a 1 prvi put rekla "Dobra večer".
- Vrijeme leti. Ne mogu povjerovati ni da je od audicije na HRT-u prošlo pet godina, a od prve audicije ikad - one za TV Student - sedam godina. Biti sedam godina u bilo kojem poslu čini mi se i puno i malo. Jedno ljeto, na Erasmus+ praksi za studente, provela sam u Londonu, gdje je u skladu sa 'zapadnjačkim stilom' normalno i poželjno mijenjati posao nakon 2-3 godine. Po njihovom računanju, debeli sam starosjedilac, a opet meni se čini da svaki dan naučim nešto novo.
Kako ste proslavili stotu emisiju? I, je li točno da ste za proslavu sami ispekli kolače?
- Kako to obično biva u Informativnom medijskom servisu na 3. katu Prisavlja, sve je dinamično pa sam taj dan žurila na posao i kupila kolače za svoju redakciju. Ali ovog vikenda smo sve nadoknadili. Kolega Alen je slavio rođendan, ja sam ispekla tortu, meni za stotu emisiju, a njemu smo poželjeli 108 godina života. Je li na torti pisalo 100 ili 108, ovisi o oku promatrača ili kako stavite 2-3 maline. Cheesecake s dvije kreme, od jagoda i šumskog voća, bio je delicija, ali budimo realni - to je tek zagrijavanje za božićne slastice.
Po struci ste magistra psihologije. Pomaže li vam to kad je stres, nezaobilazan u vašem poslu, u pitanju?
- Pomaže mi i sa stresom i bez njega. Mislim da mi olakšava komunikaciju s gostima i kolegama, a često je dodana vrijednost. Zanimljivo je Carmeninu strast, glembajevsku taštinu, Murtićev genij ili mukotrpni rad mladih glazbenika proučavati iz aspekta psihologije.
Jeste li ikada imali prilike raditi u svojoj struci?
- Da, pet godina sam radila na projektu terapeutskog pričanja priča hospitaliziranoj djeci i s kolegicama osnovala Centar za psihološku podršku i razvoj. U pitanju je zanimljiva metoda koja olakšava djeci boravak u bolnici - pričaju se priče na način da se dijete kojem pričate poveže s likom i onda lakše riješi svoj problem. S kolegicama sam osmislila prvo didaktičko pomagalo u Hrvatskoj koje se baziralo na toj metodi. A i godinu dana sam radila na odjelu profesionalnog usmjeravanja pri HZZ-u i CISOK-u. Kad osmaši nisu znali što žele biti kad odrastu, dolazili su k nama.
Imate li uzore u svom poslu?
- Iskreno, u ovoj dobi, od svakog mogu nešto naučiti pa je nezahvalno nabrajati imena. Kao mala nisam treptala kad su Duško i Barbara vodili 'Ples sa zvijezdama' i 'Zvijezde pjevaju', Milićevi putopisi su bili i ostali legendarni, Daniela Trbović ima tu posebnu elokventnost. Na radiju sam jednom ugostila ikonu Željku Fattorini...
Sad sam dio Informative i kolege su mi od prvog dana pokazale što znači biti stručan, odmjeren i sabran. A opet, koliko god da su svi usredotočeni na posao, ako ih nešto pitate, makar usput na hodniku, stat će i potruditi se da pomognu. Tu ne mogu isticati imena, takvi su gotovo svi. Program je produkt rada svih, a ne pojedinca.
Karijeru ste počeli na radiju. Po čemu pamtite te dane?
- Po četiri godine najraznolikijih radnih zadataka, ranom buđenju da bi u 6 slušateljima rekao 'Dobro jutro!', neposrednom kontaktu sa slušateljima, zanimljivim gostima i divnim kolegama.
Pola godine bili ste savjetnica ministra Beroša za medije. Što je najvažnije što ste naučili u tom periodu?
- Da su neurokirurzi ujedno i perfekcionisti, da uvijek treba imati vremena za sve suradnike te da se posao najbolje obavi kad si smiren.
Što je za vas kultura?
- Začin za život! Moja profesorica Julijana Matanović piše 'I književnost nikada ne može postati matematika. I dobro je što je tako' u knjizi 'Ljuta godina' koja mi je na posebnom mjestu na polici i u srcu jer sam za nju pisala pogovor. Bez matematike ne bismo ni kruh uspješno kupili i ona je nužna, ali treba nam nešto više u životu. Književnost, umjetnost, kultura... Još od pradavnih vremena i slika u špilji Lascaux, jasno je - ljudi žele ostaviti svoj trag i žele izraziti svoje emocije.
U 'Vijestima iz kulture' publiku izvještavate o izložbama, koncertima, novostima u kazalištu... Na kojem od tih mjesta ste najčešće u privatnom životu?
- Prije sam išla na sve podjednako i voljela bih da mogu reći da je i dalje isti tempo, ali sad prevladavaju kazalište i kino. Zadnja predstava je bila 'Predsjednici&ca' koju sam u Dubrovniku drugi put gledala i mogla bih opet jer su glumci već svojom pojavom komični, a zadnji film naš nagrađivani 'Murina'.
Kako ste proveli ljeto?
- Radno, sjajno, slano i važno. Puno sam radila, na svu sreću, ljeto je bilo puno kulturnih događaja pa vjerujem da je televizija ispunila svoju svrhu i kadrovima odvela gledatelje nekamo kamo sami nisu stigli. A što se odmora tiče, na moru je ljeti najljepše. Među cvrčcima kad slušate valove mora, djeca u plićaku uče plivati, s neke terase dopiru Oliverove pjesme, šeta se čovjek koji prodaje kukuruz na plaži, a glava je bezbrižna. I pitali ste u perfektu, čekajte malo, kalendarski je ljeto! 'Jesen kuca na vrata' neka bude zasad samo naslov nečije domaće zadaće.
Imate sjajnu liniju. Kako je održavate?
- Hvala lijepa, kažu neki da ta rečenica i željezna vrata otvara. Zasad nikako, jedino trčanje mi je ono sa snimanja na snimanje, a preskačem samo prepreke i noge koje se ispriječe na putu. Čekam dan kad će svi slatkiši i kasnonoćni obroci doći na naplatu, a kad taj svane, što da vam kažem osim da se nadam kako kolači od mrkve i nisu tako loši.