U konkurenciji Zlatnog Studija ove su godine nominirani i neki od junaka naših djetinjstava, legende svog faha, evergreeni. Diskografskim rječnikom kazano, dijamantna ploča Zlatnog Studija. Najmlađi među njima karijeru su počeli u vrijeme vožnje na par-nepar, redukcije struje i šećernih tabla na Indijanca, a najstariji kad je SSSR lansirao Lajku u svemir.
Izuzetak je Rade Šerbedžija koji je diplomirao kada se Apolo 11 spustio na Mjesec.
Songovi i epizode
To su glazbenici Stjepan Jimmy Stanić i Jasna Zlokić te glumci Neva Rošić, Rade Šerbedžija, Ksenija Prohaska i Dragan Despot. Nerijetko, tijekom karijere koja nekima traje i više od pola stoljeća, jedni su se okušavali u pozivu drugih - Stjepan Jimmy Stanić, osim što je otpjevao uvodnu špicu za seriju “Ne daj se, Floki” i song za film “U raljama života”, pojavio se više puta u ulozi pjevača u hrvatskim igranim naslovima, i to još od kraja 50-ih godina, ali i kao epizodist glumac, među ostalim u Golikovu filmu “Ljubica” iz 1978. i Ivandinoj “Gravitaciji ili fantastičnoj mladosti činovnika Borisa Horvata”.
U tom je Ivandinu filmu 1968. igrao i nominirani u filmskoj kategoriji Rade Šerbedžija, dok je Stanić tumačio Gospodina s kišobranom po kojem pada perje. I Jasna Zlokić, pjevačica hitova “Skitnica”, “Pismo”, “Povedi me” i drugih, epizodno je igrala u seriji “Moja tri zida” te samu sebe epizodno u učestalo repriziranoj “Zauvijek susjedi”.
Istodobno, karijera glumaca Rade Šerbedžije i Ksenije Prohaske neodvojiva je od glazbe. Kad netko dugo traje, pokraj glumstvenosti nerijetko otkrije bar još jedan dar, otpjevao “Ne daj se, Ines” i “La vie en rose” ili se bavio, ključno za razvoj domaćeg glumišta, pedagogijom, poput kazališne doajenke Neve Rošić.
Nema, uglavnom, dvojbe da bi naši nominirani iz kategorija glazba, film i kazalište, mogli zajedno snimiti album ili odigrati predstavu.
Nacionalna prvakinja splitskog HNK nominirana za ulogu u predstavi “Bambina” tijekom života i svoje međunarodne karijere susrela se i na veliko zadovoljstvo surađivala sa svima ostalima s naše ovogodišnje “dijamantne ploče”, osim sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem kojeg se sjeća iz djetinjstva po izvanrednim vokalnim interpretacijama i posebnom smislu za humor.
Genijalni studenti
- I Jasna Zlokić je beskrajno duhovita osoba. Pamtim je po našem zajedničkom nezaboravnom nastupu sedam diva na splitskoj Rivi gdje smo pred 50.000 ljudi te večeri uz Terezu Kesoviju, Radojku Šverko, Meri Cetinić, Zoricu Kondžu i Ljupku Dimitrovsku slavili blagdan Sv. Duje.
Nikad neću zaboraviti trenutak kada je Jasna zapjevala “Velu Luku”, a publika s njom - kaže Prohaska o pjevačici koja je nedavno u emisiji “5.com s Danielom” tumačila kako ona nije autorica tekstova svojih pjesama, što je nerijetko u karijeri morala objašnjavati, budući da je publika na neke od hitova reagirala kao na osobno iskazani bunt ili intimno priznanje.
Dragan Despot, nominiran za najboljeg kazališnog glumca za ulogu u predstavi “Kafka na žalu” u zagrebačkom HNK, i Ksenija Prohaska zajedno su studirali na Akademiji dramske umjetnosti. Već na prvom ispitu kolegica je primijetila Despotove mogućnosti.
Napokon uloga
- Prvi put gledala sam ga u predstavi “Braća Karamazovi”. Glumio je Dmitrija i ostavio me bez daha, a bio je još student. Sav njegov kasniji uspjeh, nagrade i titule nisu me iznenadile, oduvijek je bio maestralan glumac.
Glumicu i pedagoginju Nevu Rošić upoznala sam u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dok je igrala u Krležinoj drami “U agoniji” u kojoj sam ja kao studentica dobila manju ulogu. Divila sam joj se kao glumici, ali najviše je pamtim po njezinu profesorskom radu na glumačkoj Akademiji.
Ona mi je toliko nesebično pružila samopouzdanje i otkrila sasvim drugačiji pristup glumi. Jednom sam interpretirala pjesmu “Pismo žene riječnog trgovca” Li Tai Poa. Kad sam završila, nastala je tišina, a Neva me pogledala i rekla: “Ova je pjesma donijela svu vašu ljepotu”. Drago mi je što i danas Nevin talent još uvijek sjaji - rekla je Prohaska. Zajedno je sa Šerbedžijom, tada danskim kraljevićem, kao studentica glumila u “Hamletu” na Lovrjencu.
- Gledala sam njegove legendarne predstave, filmove i serije. Rade je genijalan, uistinu svjetski glumac. U mojim sjećanjima iz studentskih dana je i podatak da je bio fantastičan profesor slavnoj klasi Ive Gregurevića, Vere Zime, Mladena Vasaryja, Željka Vukmirice, Darka Sriće, Miljenke Androić i Perice Martinović - ispričala je nacionalna prvakinja.
Nevi Rošić je uloga u filmu “Mater” prva ozbiljna filmska uloga nakon mladenačkih dana kada je debitirala u ratnom trileru “Osma vrata”, snimljenom 1958. godine. Glumila je kćer profesora koji je slučajno došao u kontakt s ilegalcima i ugrozio obitelj. Ostavila je dobar dojam, ali novih ponuda nije bilo.
- Nisam se ja toliko klonila filma koliko se film klonio mene - objasnila je poslije, no nije ju to osobito pogodilo jer je bilo očito da joj kazalište nudi puno više. Sredinom šezdesetih nastupala je u Zagrebačkom dramskom kazalištu (poslije “Gavella”) u komadima britanskog novog realizma i pekla jaja na štednjaku na pozornici, što je pomalo šokiralo gledatelje, no bio je to tek djelić eksperimenata koji su se tih godina izvodili u svim medijima.
Povremeno je nastupala na televiziji, često u ekranizacijama književnih djela, no nakon nekoliko epizoda u poznatim filmovima (“Samo jednom se ljubi” Rajka Grlića, “Vila orhideja” Kreše Golika, “Moram spavat’, anđele” Dejana Aćimovića) napokon je dobila punokrvnu filmsku ulogu, i to kad je već dobrano prešla osamdesetu.
Razapet oduvijek
Jure Pavlović (Europska filmska nagrada za kratki igrani film “Piknik”) tražio je autoritativnu glumicu zrelije dobi koja će biti pandan njegovoj junakinji (Daria Lorenci Flatz), dinamičnoj povratnici iz Njemačke, zabrinutoj za zdravstveno stanje majke s kojom nije baš u idiličnim odnosima. Nije morao puno tražiti jer je Neva Rošić i dalje bila aktivna, a čekao ju je poprilično težak zadatak: gotovo nepokretna, premještala se s kreveta na fotelju i morala odgovarati na napade kćeri koja joj štošta nije zaboravila iz mladenačkih dana. Obje su bile izvrsne, s razlogom su nominirane za Zlatni Studio, no popriličan je fenomen da je Nevi Rošić to prva nominacija za filmsku ulogu.
Rade Šerbedžija ne može se požaliti na takvo zanemarivanje. Još od mladih dana razapet između kazališta, filma i televizije (ali i koncerata), obasut je svim mogućim priznanjima, a devedesetih je počeo glumiti i u međunarodnim - najčešće holivudskim - produkcijama. Pisao je knjige, a okušao se i kao kazališni i filmski redatelj. Uloga pisca Petra Hektorovića u inventivnoj retro pastorali Milana Trenca (njegova slikovnica “Noć u muzeju” poslužila je kao predložak za holivudski hit-serijal, a upravo se priprema i njezino animirano izdanje) jedna mu je od najboljih posljednjih godina, pogotovo što je morao svladati starogrojski dijalekt koji razumiju samo jezični specijalisti.
Kako film gotovo i nema fabule (nešto malo nje nazire se u flashbackovima u kojima se objašnjava kako je mladi Hektorović morao napustiti svoju draganu jer je bila klasno nižeg podrijetla), sve je prepušteno trojici glavnih glumaca (uz Šerbedžiju, tu su i Leon Lučev i Bojan Brajčić). Šerbedžija među njima dominira kao hedonist kojeg u poznim godinama privlače još samo hrana i piće, a sve drugo ugodne su uspomene iz mladosti. Nije bez razloga ove godine dobio Zlatnu Arenu u Puli.
