Godine prolaze, mi stojimo - prije točno trideset i jednu godinu napisao je Momčilo Bajagić Bajaga na albumu “Prodavnica tajni” objavljenom 1988.
Danas, nakon više od tri desetljeća, kada sa svojim Instruktorima dolazi u zagrebačku Arenu gdje će na prvom samostalnom zagrebačkom koncertu ove subote održati nastup, pitamo ga, u skladu sa stihovima pjesme, kako ide, je li sada sretniji i pametniji.
- Hvala na pitanju, držimo se - kroz smijeh govori Bajaga, koji će, nakon što je prošlog ljeta napunio pulsku Arenu i zagrebačku Šalatu i u Areni promovirati aktualni album ‘U sali lom’. Što poručuje publici, zbog čega ljudi moraju doći na koncert?
- Nitko ništa ne mora. Ali, bilo bi lijepo da ljudi dođu, jer mi smo sigurno jedan od najboljih bendova u našoj regiji, imamo puno dobrih pjesama. Već godinu dana smo na turneji, baš dobro zvučimo, napravit ćemo super koncert - kaže Bajaga koji je dosad u Areni Zagreb već nastupao, ali ne sam, nego s Jelenom Rozgom.
Vrijeme prolazi
- To je zapravo bila turneja s jednom pivovarom čija je strategija bila spojiti različite izvođače, s različitim muzičkim stilovima. Poštujem to što Jelena radi, svjestan sam da je ona velika zvijezda, ali ona izvodi jednu sasvim drugačiju glazbu od nas. Stoga je publika na našem nastupu u Areni prije par godina možda bila i podijeljena i ne znam je li to bila baš najsretnija kombinacija. Ali, ja samu tu turneju i nastupe s Jelenom pamtim po dobrom - prisjeća se glazbenik, koji je upravo u Zagrebu 1984. godine održao svoj prvi koncert s Instruktorima na danas već legendarnom nastupu u Kulušiću.
- To je bilo zamišljeno kao mali nastup, kao uvertira našem nastupu u beogradskom Domu sindikata. Moj pokojni prijatelj Dražen Vrdoljak, tadašnji urednik glazbene scene u Kulušiću, pozvao me da napravimo probu uoči velikog beogradskog koncerta.
Još nismo imali ni ime benda. Zvali smo se Bajaga - ex gitarist Riblje čorbe + bend. Iskreno, nije bio prepun Kulušić, ali je bio jako dobar koncert, a tek par mjeseci kasnije uspjeli smo rasprodati ulaznice za nastup u tom kultnom zagrebačkom klubu - priča muzičar koji će ove godine proslaviti 35. godišnjicu djelovanja sa svojim Instruktorima. Koliko se toga promijenilo kroz protekla desetljeća?
- Puno toga se promijenilo, ali mislim da su suštinske stvari ostale iste. No, činjenica jest da vrijeme prolazi, to ne možemo promijeniti. U posljednje vrijeme često me pitaju što bih s današnjim iskustvom poručio mladom Bajagi, onom četrdesetak godina mlađem. A ja kažem da mu ništa ne bih poručio. Ili, bih poput Zdravka Čolića rekao: ‘Ja tu ništa ne bih mijenjao’ - govori Bajaga koji se danas više i ne može sjetiti na što je potrošio prvi honorar zarađen svirkom.
- Davno je to bilo... Ali, kao što sam rekao, neke stvari ostale su iste, pa ja tako ni onda ni danas nemam nikakvih specijalnih rituala uoči koncerata. Uvijek pola sata prije nastupa ostajem sam s bendom u garderobi, spremamo se bez obzira na to sviramo li u velikim dvoranama ili malim prostorima. Gdje mi je draže nastupati? Ne bih se odrekao ni arena, niti malih klubova. U velikim prostorima sjajno je osjetiti energiju više tisuća ljudi, ali super je svirati i u malim klubovima gdje svakog u publici možeš pogledati u oči, prepoznati reakciju - govori Bajaga koji je sa svojim bendom svirao po cijelom svijetu. Od Hararea u Zimbabveu, do Alma Ate u Kazahstanu, Gabaronea u Botsvani... Čine li njegovu publiku više žene ili muškarci?
- Žene. Njih je, mislim, na svim koncertima, više. Uostalom, mi imamo dosta ljubavnih pjesama i balada. No, smatram da je naša publika zapravo miješana, što se spola tiče, a jako mi imponira što na naše koncerte dolaze i klinci, i tinejdžeri i stariji ljudi. Veliki je kompliment za mene to što nas slušaju i mladi - govori glazbenik koji je godinama bio tiha patnja mnogim poznatim i nepoznatim damama bivše države.
Neke od njih javno tvrde da je upravo njima posvetio svoje najljepše ljubavne pjesme, pa tako Marina Perazić govori da je baš njoj napisao pjesmu “Marlena” s albuma “Pozitivna geografija”, dok Alka Vuica kaže da su njoj posvećene skladbe “Zažmuri” i “S druge strane jastuka”. Uz njih i mnoge javnosti nepoznate žene prepoznavale su se u Bajaginim pjesmama i uzdisale za njim. Što kaže Bajaga, je li mu godilo biti objektom čežnje tolikih žena?
Zavodnik
- Svakom to godi. Bolje nego da sam im bio omražen. Iskreno, nisam ja nešto pretjerano nikad radio na tom zavodničkom imid žu, mislim da je nastao zbog mojih mnogih ljubavnih pjesama, a zna se da ljubavne pjesme najbolje prolaze kod žena - skromno govori Bajaga, kojeg pitamo je li i privatno romantičan tip ili je emotivan samo u pjesmama.
- Čovjek ne može pisati o nečemu što ne osjeća. Ja pišem prema svojim osjećajima, a moje pjesme su ogledalo moje duše - kaže Bajaga.