Svatko ima omiljenu pjesmu Novih fosila, svatko se uz neki njihov hit zaljubio, rastao, plakao, slavio... No, preciznije je reći da svatko ima omiljenu pjesmu Rajka Dujmića, a ako se i ne radi o Fosilima, nevjerojatan broj hitova najzvučnijih imena domaće estrade potpisao je upravo Mozart s Ravnica, izniman glazbenik, skladatelj, kantautor čije će ime i djelo nadživjeti generacije i generacije. A uz Rajkova su djela i stasale generacije i generacije.
Zaslužuje knjigu
Bez dvojbe, njegovi će kolege reći kako je bio možda i najveći autor na ovim prostorima, a kao dokaz tome su bezvremene pjesme, istinska remek-djela bez roka trajanja. Nažalost, njegovo krhko srce prestalo je kucati samo koji dan nakon što je bila planirana, ali i odgođena promocija njegove Antologije. Za hrvatsku glazbu kraj srpnja i početak kolovoza trajno će biti upisani kao kobni datumi.
Naime, na samu godišnjicu Oliverove smrti, 29. srpnja, Rajko Dujmić doživio je stravičnu prometnu nesreću, a iako su svi koji su ga voljeli duboko vjerovali kako će Lima, kako mu je bio nadimak, i ovo preživjeti, ni tjedan dana kasnije domaća je glazbena scena zavijena u crno. Da, bilo je nesuglasica između Rajka i njegovih Novih fosila, trajalo je to i godinama, ali nitko, baš nitko u ovom trenutku tih se stvari ne dotiče. Baš suprotno, Vladimir Kočiš Zec Rajka će se uvijek sjećati kao najvećeg od najvećih i, kako je ispričao, kao presudnog razloga zbog kojeg se te 1977. odlučio pridružiti Novim fosilima.
- Bilo je toliko tih anegdota s Rajkom, ali ne želim sad izmišljati ni unositi patetiku u priču, govorim realno i uvijek kažem da sam sretan što nam je Bog dao da se u životu sretnemo i stvaramo i da smo zajedno ostvarili toliko lijepih, prekrasnih pjesama koje će ući u povijest. I drago mi je da smo mogli slijediti njegovu kreativnost, njegovu autorsku genijalnost. On je to prepoznao u nama, i to je njegova veličina. Znao je iz nas izvući najbolje, znao je objasniti. Ne mogu sad pričati anegdote, mogu reći što smo proživjeli kao umjetnici.
Anegdota ima raznoraznih, mogli bismo deset knjiga o tome napisati. Bio je osebujan dečko, ali sudbina ga nije mazila, posebno zbog onog što je zadnjih godina proživljavao. Nije to zaslužio. A anegdota je bilo, lijepih i grdih, ali ne bih o tome. Bio je spontan i, kad bi ušao u studio, bio je osoba koja je znala objasniti i odsvirati. Kad je stvarao pjesme, izgarao je - kaže nam duboko potreseni Vladimir Kočiš Zec. Ne može a da veličinom ne usporedi Rajka i Olivera, svakog na svoj način.
- Ono što je Oliver bio kao interpret, to je Rajko bio kao autor. To je, po meni, krilatica ove priče. Ta jedna neposrednost. Imao sam prilike surađivati s Oliverom i znam kako je proživljavao svaku interpretaciju, a tako je i Rajko proživljavao svaku pjesmu. To je njegova veličina i radije bih o tome pričao. Teško mi je govoriti o ružnim starima i žao mi je što se od toga radi sapunica i saga. Gadi mi se to. Ja ću naše intimne momente čuvati za sebe i ne dijelim to ni s kim - naglašava Zec.
Da Rajka Dujmića više nema, teško mu je uopće zamisliti, a prva slika koja mu se stvori pred očima kad se sjeti prijatelja nosi ga 43 godine unatrag.
- On je bio kompletna ličnost, kao i svi mi obični ljudi, sa svojim dobrim stranama i manama. A ja ga se sjećam kad smo ušli u bend. On je ‘76. već bio u Fosilima, došao je šest mjeseci prije mene. Osnivač grupe je pokojni Slobodan Momčilović Moka i Marinko Colnago. Kad su dečki mene zvali da dođem u Nove fosile te 1977., bilo je presudno što su rekli da je Lima već u bendu. Đurđicu nisam znao dobro, znao sam samo da je odlična pjevačica, ali presudno je bilo da donesem odluku to što je Rajko već svirao.
Rekao sam: “Dobro, on ima taj rokerski pedigre, pa tu ima mjesta i za moje ideje.” Tako je i bilo. Znao sam da tu mogu naći svoje mjesto. Mi smo u taj bend koji je bio komercijalni i “kuruzni” donijeli tu neku pop-rokersku energiju i taj spoj profesionalnosti Marinka i Moke i energija nas mlađih mislim da je rezultirao pozitivnim i lijepim uspjesima koje smo zajedno stvorili - prisjeća se Zec. I, istina, Novi fosili komercijalno su najuspješniji domaći bend, iza njih su milijuni prodanih albuma, bezvremenska priča utisnuta u povijest hrvatske glazbe. Dujmić će za Zeca uvijek biti, prije svega, najveći autor na ovim prostorima, a u toj slici nema mjesta za išta drugo.
Bio je najveći
- Ide mi na živce što će se sad izvlačiti ružne stvari vezane uz Rajka. Maknimo sve privatne problema sa strane, ali kad uzmemo sve naše velike autore, nitko mu nije bio ni do koljena. Ja znam kako je on stvarao, kako je izgarao za svaku pjesmu. Iskreno, kao sudionik toga, tvrdim s punom odgovornošću da je bio najveći, baš poput Olivera. Za mene je Rajko bio najveći. Ja to potpisujem jer sam bio s njim u bendu i sudionik toga svega. Stvarali smo zajedno, neke sam aranžmane radio s njim, pomagali smo si. Znao je izvući iz svakog čovjeka ono najbolje - tvrdi Zec.
Dolaze, kaže, nove generacije, ali Rajko se neće ponoviti, ali ni zaboraviti.
- Mi smo sad već možda prošlo vrijeme, dolaze novi, mladi ljudi, ali ideja i glazba koju smo ostavili, potpisujem to krvlju, bile su kvalitetne i dobre. Zato mogu samo zahvaliti Bogu što sam radio s takvim iskrenim i genijalnim autorom koji je znao objasniti što želi. A njegova životna priča neka je druga knjiga. Ja sam od Rajka imao samo ono najbolje i pamtit ću ga samo po lijepim stvarima. Ovo sve drugo je dio života, i to se zaboravlja. Pravom prijatelju i čovjeku kojeg si iskreno cijenio zaboraviš sve što je negativno. Svi imamo crne mrlje i iluzorno je o tome spekulirati i filozofirati - zaključio je Zec.
A i mnoge je žene Rajko upisao u povijest, od Tonke, supruge pokojnog Moke, Milene, medicinske sestre koja ustaje zorom, stihovima je opjevao i propale ljubavi, pa i onu sa Sanjom Doležal. No, mnogi su se u njegovim pjesmama našli i posvojili ih. Isto tako, mnogi će se domaći glazbenici s velikom tugom i ponosom pohvaliti da im je upravo Rajko napisao najljepše pjesme. Među onima koji sad s ponosom mogu reći da im je Rajko bio prijatelj, da su ga poznavali u dušu i imali priliku surađivati je i Jurica Pađen, s kojim je Dujmić bio u grupi “4 asa”.
- Ne mogu sebi doći, još ne vjerujem da se to dogodilo, da mi neće zazvoniti mobitel i da gore piše “Rajko”, da pričamo, da se zezamo. Mi se znamo još iz tinejdžerskih dana i poslije smo surađivali na raznim planovima. On je bio kao klavijaturist i producent na mom albumu jer je bio izuzetan instrumentalist, rasturao je klavijature. Bio mi je producent na albumu “Dukati, pribadače”.
Nakon toga smo se privatno družili. Kad mi se rodio sin, došao je s poklonima i uvijek bi pitao: “Kako je moj prijatelj Vito?” i pozdravio ga. Uvijek bi pitao za njega. Imali smo brdo turneja, stotine koncerata, velikih i malih, zafrkancija nezaboravnih, milijun anegdota s njim. Svađali smo se i mirili i surađivali, bavili se kreativnim stvarima, ali i besmislenim zafrkancijama. Uvijek se nešto događalo - kroz suze priča Pađen.
Mnogo života
Dujmića će, prije svega, pamtiti kao čovjeka punog energije, inspiracije i lucidnosti.
- Bio je vrlo inteligentan, s brzim klikerom. U trenutku je imao odgovor, nisi trebao čekati da se kompjuter zagrije. U trenutku je izbacivao. Takav je bio i u studiju. Kod njega sam dolazio još dok je živio u Svačićevoj, a i poslije kad se preselio na Ravnice.
Zadnji put sam ga vidio kad sam bio kod njega u bolnici. Nisam imao pojma da je to naš zadnji razgovor. Ja sam čvrsto vjerovao, imao predosjećaj da će i ovaj put pobijediti i nisam htio prihvatiti da mu se može išta dogoditi. On je sebe uvalio u hrpu problema iz kojih je uvijek uspio izaći. Sve što bi neke druge već odavno slomilo, on je izlazio iz toga. Neki dan sam rekao da imam osjećaj da ima devet života i računao sam da ih nije sve ispucao.
Nisam htio vjerovati da bi se to uopće moglo desiti. To su ljudi koji su, u biti, besmrtnici. Veliki ljudi dvaput umiru, kad odu sami i kad odu njihova djela. A Rajkova djela neće nikada umrijeti. On ima mjesto u vječnosti i u našim srcima. Mislim da je to jako puno. Nažalost, možemo se bar time pokušati utješiti - za kraj je rekao Jurica Pađen.