Željko Krušlin Kruška (69) u rujnu će proslaviti tri velike obljetnice: pedeset godina karijere, četrdeset godina grupe Latino i trideset godina diskografije. Višestruko obljetnički koncert održat će se 27. rujna u satiričkom kazalištu Kerempuh, a Kruška mu se neizmjerno veseli, jer će ovo, nakon velikog koncerta što ga je na Šalati održao 2005. godine, u voljenom Zagrebu biti njegov prvi koncert nakon stanke od čak dvadeset godina.
- Svi smo u bendu jako uzbuđeni i motivirani zbog svega toga, a s repertoarom, zahvaljujući publici koja je velik broj naših pjesama oduševljeno prigrlila i tako ih promovirala u hitove, nećemo imati problema. Ali, mislim da bi nam zamjerili ako ne bismo odsvirali: ‘Divno je biti nekome nešto‘, ‘Gdje je ljubav tu si ti‘, ‘Sve moje nježnosti‘, ‘Kad bi tvoji jastuci‘, ‘Anđela‘, ‘Gdje si bila cijelu noć‘, ‘Smotala si me‘, ‘Ne kunem ljubav‘, ‘A joj‘, ‘Ciao, ragazza‘, ‘Sve je noćas za ljubav stvoreno‘, ‘Sve ću žene varati‘, ‘Ako se dogodi čudo‘... - kaže spiritus movens grupe Latino koji je svojim autorskim radom početkom 1990-ih pokrenuo pravi val latinomanije u Hrvatskoj i regiji.
- Jeste li kao dječak znali da ćete biti glazbenik ili ste tada maštali o nekom drugom zanimanju?
- Po meni, dva su najvažnija datuma u životu: onaj kad se rodiš i onaj kad shvatiš za što si se rodio. Što se tiče ovog drugog datuma, ja sam oduvijek maštao o tome da budem glazbenik i jedino se sport nakratko uspio ugurati u tu interesnu sferu.
- Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi? Je li bilo još glazbenika u vašoj obitelji?
- Ni otac ni majka, osim velike želje, nisu zadovoljavali kriterije koje glazba postavlja pred svoje štovatelje tako da se njihovo druženje s muzikom svodilo na sudjelovanje u obiteljskim feštama. Ali s majčine strane sam bio preplavljen talentima tako da su baka (inače crkvena pjevačica), djed i ujak bili toliko dobri da bih sebe u usporedbi s njima postavio tek na solidno četvrto mjesto.
- Djetinjstvo ste proveli u dvorcu Bežanec. Kako je izgledalo živjeti u dvorcu?
- Živjeti u dvorcu je bilo toliko bajkovito da sam kasnije preseljenje u normalan građanski stan doživio kao značajno socijalno i staleško posrnuće (smijeh). Neki bi to nazvali s konja na magarca... Ta priča s dvorcem je krenula jer je moja majka kao prosvjetni radnik bila zaposlena u školi u prekrasnom zagorskom Valentinovu, mjestu smještenom u neposrednoj blizini dvorca Bežanec pa smo tako dobili jedno krilo dvorca za stanovanje. Ostatak dvorca je pretvoren u sušionicu mesa jedne poznate mesne industrije. Živjeti tu bilo je i divno i zastrašujuće. Divno, jer smo mi djeca krali kobasice, a zastrašujuće jer su nas odrasli držali u pokornosti pričama o duhovima koji otimaju zločestu djecu.
- Slavljenički koncert održat ćete u Kerempuhu u kojem ste gledali brojne predstave, a kao student u tom ste kazalištu i sami glumili. U kojim ulogama?
- Nisu to bile neke konkretne uloge jer se naša amaterska glumačka družina više referirala na tada vrlo gledanu televizijsku emisiju ‘Nedjeljom popodne‘ pa smo na kolažno satiričan način obrađivali i tu emisiju, a kroz nju i društvene pojave. Moja uloga je među ostalim uključivala skladanje i izvođenje songova.
- Godine 1975. pobijedili ste na natječaju mladih talenata u dvorani Lisinski. Po čemu pamtite to natjecanje?
- Natjecanja se obično pamte po dvije stvari: pobjedi i porazu. Majka mi je prije tog natjecanja ukazala na poznatu izreku: ‘U pobjedi se ne uzvisi, u porazu se ne ponizi‘. Iako sam pobijedio na tom natjecanju s pjesmom ‘Banks of the Ohio‘, majčine riječi nisam nikad zaboravio.
- Godinama ste prije popularnosti radili kao ulični svirač. Što ste najvažnije u tom periodu naučili?
- Najviše sam naučio o akustici. Zapravo, tu sam doktorirao jer ako nisi dobro odabrao pozadinu (kulise) ispred koje sviraš, zvuk se nije odbijao prema publici koja te okruživala pa su samim tim bili manje zainteresirani za ubacivanje love u moj kofer od gitare (smijeh). To su bile stvari egzistencijalne naravi jer sam tom lovom servisirao svoju opstojnost na ovom svijetu (smijeh). Inače mnoge naše ‘zvijezde‘ koje bi htjele puniti dvorane i stadione mogle bi od uličnih svirača naučiti štošta o odnosu prema glazbi i prema publici, a o radnoj etici da ne pričam. Sve je, što se moje karijere uličnog pjevača tiče, počelo s mojih 19 godina u Münchenu, pa slijede Dortmund, Salzburg, Graz, Beč, Rim, Verona, Prag, Madrid, Toledo.... I tako dobrih deset godina.
- Koliko je godina trebalo da snimite prvi album i jeste li ikad pristajali na glazbene kompromise?
- Trebalo je proći dvadeset godina do snimanja mog prvog albuma. Dijelom zato što me diskografi nisu doživljavali kao nekog i nešto od posebne važnosti, a vjerojatno i zbog mog nepristajanja na kompromise. Iako sam ponosan na taj segment mog karaktera, danas bih tome dodao: ‘mlado-ludo‘. Jer, danas mislim da je cijeli naš život ipak spoj raznoraznih kompromisa. Mi se ipak ovim poslom bavimo zbog javne gratulacije, a ne larpurlartistički. Ako nije tako, zašto onda ne sviramo za sebe u četiri zida?
- Završili ste Ekonomski fakultet. Kakve veze imaju glazba i ekonomija? I je li točno da ste ovaj faks upisali zbog zaljubljenosti u jednu buduću ekonomisticu?
- Spoj glazbe i ekonomije je sudbinski određen naročito u situaciji kad morate prekontrolirati iznos honorara koji su vam uplatili nakon nastupa (smijeh). Inače, prvotno sam upisao Filozofski fakultet da bih se na nagovor svoje tadašnje djevojke prebacio na Ekonomiju uz njenu argumentaciju da je to puno isplativije. Taj moj poslušničko-podanički potez vrlo je neslavno prošao jer sam ubrzo nakon toga dobio nogu (smijeh).
- Jeste li ikad radili u struci?
- Radio sam u struci vrlo kratko vrijeme, na sreću i po mene i po struku. Svojevremeno je kružila o meni jedna ideja. Moji frendovi su, naime, rekli da bi naša tadašnja država trebala uspostaviti ekonomsku suradnju s nekom od zemalja koje posjeduju nuklearno naoružanje. Oni bi nama isporučili atomsku bombu, a mi njima mene (Krušku) iste razorne moći.
- Tko je glavni ekonom kod vas doma: vi ili vaša supruga Ivana?
- Apsolutni i neprikosnoveni ekonom našeg doma je supruga.
Ja sam u stanju izmisliti stotinu načina za zaraditi novac, ali i tisuću načina kako ga što brže potrošiti.
- Godinama ste igrali rukomet. Što vas je privuklo tom sportu?
- Počeo sam igrati u sisačkoj INI da bih po preseljenju u Zagreb zaigrao za istoimeni klub Zagreb koji je tada igrao u najjačoj ligi na svijetu na što sam izuzetno ponosan. Najviše što me privuklo tom sportu je dinamičnost, atraktivnost i prije svega fizički kontakt u što se moj ratnički temperament idealno uklopio. Inače neposredni utjecaj je imao moj profesor tjelesnog gospodin Perković (otac trenera Dinama Sandra Perkovića) i njegov estetikom do savršenstva doveden skok šut.
- Je li točno da ste rukomet igrali s Davorom Radolfijem? I, tko je od vas dvojice bio bolji rukometaš?
- Točno je da smo Dolfi i ja zajedno igrali, a tko je bio bolji ostavljam drugima na prosudbu. Znam samo da smo imali jednu zajedničku osobinu a to je da smo jednako znali zaj....i tekmu (smijeh). Šalu na stranu, cijenio sam njegovu lucidnost i smisao za kreaciju igre.
- Vratimo se glazbi. Zbog čega ste zapravo svoj veliki hit ‘Divno je biti nekome nešto‘ dali grupi Drugi način?
- U vrijeme kad sam napisao ‘Divno je biti nekome nešto‘ oni su bili jedan od najpopularnijih bendova u Jugoslaviji, a ja ‘no name‘ kojem je bila čast kad su me zamolili da im tu pjesmu dozvolim snimiti. Budući da smo i prijatelji, nikada nisam zbog tog požalio. Prilikom snimanja našeg prvog albuma 1993. napravio sam obradu vlastite pjesme u latino verziji i, izgleda, pogodio.
- U koje doba dana najčešće skladate?
- Skladam u svako doba dana i noći. Točnije, postoje neki periodi kad se nakratko bavim i nečim drugim...
- Koju ste pjesmu posvetili svojoj Ivani s kojom uskoro slavite 25 godina braka?
- Pjesmu koju sam posvetio Ivani povjerio sam na interpretaciju mom prijatelju Jacquesu koji će je uskoro i snimiti. On je pjesmom oduševljen, a ja kao njegov veliki štovatelj znam da će na samo sebi svojstven način prenijeti sve emocije koje su me nagnale da je napišem za osobu koju volim, a prokleti muški sram me sputava da joj to i sam kažem.
- Vaša publika raduje se najavi novog albuma. Kada ga možemo očekivati?
- Zadnji singl koji smo grupa Latino i ja izdali je nedavno izašao pod nazivom ‘Lora‘. Svakih par mjeseci ćemo izlaziti s novim pjesmama kojih trenutačno imam više od pedeset tako ću imati slatkih briga oko odabira svake sljedeće. Pišem i za druge tako ove godine nećemo izaći s kompletnim albumom, ali na godinu... tko zna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....