Poznati hrvatski putopisac i producent Boris Veličan u nekim normalnijim vremenima, točnije godinu dana prije pojave korone, upustio se s prijateljem, glumcem Dušanom Bućanom u još jedan pothvat. Dvojac je uskočio u sedla i put dug 1300 kilometara, koliko ima od Zagreba do Crnog mora, prešao s konjima. Svoju dvomjesečnu pustolovinu, koja je to uistinu i bila, pretočili su u dokumentarnu seriju od četiri epizode nazvanu "Na putu: Konjima do Crnog mora" koja se počinje emitirati u nedjelju 11. travnja na Prvom programu HTV-a u 20.10 sati.
Na male ekrane stiže nam još jedna avantura koju ste prošli s prijateljem, glumcem Dušanom Bućanom. Zajedno ste prije toga proputovali pola Azije, Aljasku, istražili i ostale predjele SAD-a... Tko se od vas dvojice dosjetio ove avanture s konjima?
- Ja, naravno! Život mi je pun ingenioznih dosjetki (smijeh). U stvari, bilo je to vraćanje duga Dušanu. 2010. sam išao pješice iz Zagreba u Saharu pa mi je trebao suputnik za prijeći Velebit po dužini. Žena s kojom sam tada petljao bila je odveć lijepa za to. Dušan se žrtvovao. Devet dana je psovao jer mrzi pješačiti. Osjećao sam se dužan na kraju mu reći - Dule, jednog dana ću ti vratiti uslugu. Ići ćemo na put konjima koje tako voliš! Tako je to bilo…
Ipak, kako ste se zapravo odlučili na to jer niste znali jahati?
- Nikad se nisam zamarao trivijalnostima. Znao sam da ću naučiti dovoljno dobro da ostanem u sedlu i da povremeno i ja odlučim kamo idem, a ne samo moja kobila Divna. U tome sam uspio. Niti jednom do Crnog mora nisam pao s konja!
U svladavanju jahanja pomogla vam je prije puta kći Marla. Koliko vas je dugo podučavala? I je li stroga učiteljica? Imate li danas strah od konja?
- Za moju 14-godišnju Marlu ja sam i dan-danas amater. Naravno da je bila stroga. Pa pružila joj se prilika da zeza tatu. O tome svako dijete sanja. Što se tiče straha, više ga uopće nemam. Sad se konji boje mene. Vidi im se u očima kad im prilazim.
U dva mjeseca prešli ste 1300 kilometara jašući kroz Hrvatsku, Srbiju i Rumunjsku. Koje vas je mjesto najviše dojmilo i zašto?
- Ja sam u krvi putnik, svako krvno zrnce veseli se putu, susretima s ljudima koji drugačije razmišljaju, koji vide svijet kroz druge naočale. Ipak, pamtim divan mladi bračni par, Natašu i Radeta iz Deliblatske pješčare, koji na svom imanju imaju više od 500 janjaca. Jedan mali janjčić kojeg sam mazio za vrijeme intervjua popišao mi se u krilo. Nastavio sam ga maziti jer sam navikao da me povremeno zapišaju oni koji me ne poznaju...
Takva putovanja obično obiluju raznim čudnovatim situacijama i zgodama. Po čemu ćete ovo pamtiti?
- Obično više upijam stvari koje se događaju oko mene, no ovaj put sam bio fokusiran na odnos s kobilom jer sam u životu jahao samo 15 sati prije ovog puta. Pamtim kako mi je redatelj na motorolu govorio kako sam iza polja kukuruza trebao skrenuti desno, a ne ići ravno jer smo tako dogovorili. Jest, dogovorio je on tako sa mnom, ali ne i s mojom kobilom!
Bućan i vi sjajno se slažete. Izbiju li ipak ponekad svađe na vašim putovanjima? I ako da, oko čega? Recimo, tko više hrče?
- Dule i ja se ne 'svadimo'. Stvar je to obostrane lijenosti. Jednostavno nam se ne da. Ponekad žešće diskutiramo, na primjer tko je bolje otpjevao karaoke, on 'Wanted dead or alive' ili ja 'My way'. A što se hrkanja tiče, tu je šampion. Kad smo spavali u šatoru na Velebitu, sve životinje su migrirale prema Bosni.
Već 20-ak godina ste putopisac. Kako ste se upustili u to? Što vas je potaknulo?
- Znatiželja! Uvijek me zanimalo kako ljudi žive negdje drugdje. Sumnjao sam da su istine koje su mi servirane u mom društvu dobre, pa sam se uputio u bijeli svijet. Bilo je to 1999. Od tada sam zaljubljen u svijet. Prestat ću putovati kad prestanem disati.
Korona je zaustavila sve, pa tako i vašu strast - putovanja. Ipak, vjerujem da bez obzira na situaciju imate već nekih daljnjih planova?
- Prije prvog lockdowna bio sam u Senegalu gdje sam snimao jednu divnu toplu priču. Onda nas je sve zatvorilo. I učinilo mi uslugu - nikad nisam više vremena proveo s kćerkom Marlom nego zadnjih godinu dana. Otkako se pojavila korona, dišemo kao jedno. Nije li to prelijepo?! Što se tiče planova za dalje, htio bih dovršiti priču u Senegalu, a najviše od svega želio bih ponovo na put konjima. Ovaj bih put poveo Marlu.
Osim toga što ste putopisac, vi ste i iskusni producent. Koliko ste zadovoljni kako je prošao vaš film 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' koji je režirao Milan Trenc, a glavnu ulogu imao Rade Šerbedžija?
- Jako sam zadovoljan kako je film ispao. Milan je to sjajno napravio, a Rade podigao na nebesku razinu. Film je to koji će kao dio hrvatske kulturne baštine dugo živjeti… baš kao i moje sjećanje na večer s Radom na dan kad je preminula Milena Dravić. Crno vino, Bach na violini i suze koje teku jedna za drugom…
Za razliku od putovanja, filmovi i serije i dalje se snimaju, iako i oni zbog epidemije manje nego prije. Što vas čeka oko toga?
- Malo ljudi zna da se bavim filmom i da od toga živim. To je zato što sam se na društvenim mrežama uvijek hvalisao samo putovanjima. U veljači sam u Njemačkoj producirao film s kontroverznim njemačkim redateljem Uweom Bollom, sada radim na švedskoj seriji čiji dio se snima u Hrvatskoj. Potom se vraćam u Njemačku gdje sam se u međuvremenu preselio te nastavljam raditi na pripremama za još jedan film. Zatim, ako jedan drugi film prođe na natječaju, idem u Senegal.