Vole ga žene, ali i modni kritičari. U svojim pjesmama uvijek ima što za kazati, a glazbu radi na način da nikada ne podilazi publici i ne poseže za kompromisima. Boris Štok na sceni je već 20 godina, a okruglu obljetnicu slavi novom pjesmom, dokumentarnim filmom u kojem će biti prikazan njegov glazbeni put od osnivača riječke grupe Quasarr do odlaska u solo vode kojima plovi već osam godina, koncertom u zagrebačkom klubu Boogaloo te novim albumom najavljenim za jesen.
20 godina karijere slavite energičnom i plesnom skladbom "Za nju". Što vas je inspiriralo da ju napravite?
- Tijekom prošlog ljeta počeo sam pisati pjesme za novi album/EP i to je bila jedna od prvih pjesama koje sam napisao. Melodija pjesme ‘pitala‘ je brži tempo i vrlo brzo se sve posložilo te je ispalo točno kako sam želio: eklektično, dinamično, plesno, sa zaraznim i catchy refrenom. Moj vokal uvijek da jednu notu autentičnosti i senzualnosti, učini pjesmu intimnom i ‘bliskijom‘ slušatelju, tako da vjerujem da će se publici jako svidjeti, što vidim po prvim reakcijama. Jedva je čekam zasvirati uživo.
Kakav zvuk će prevladavati na albumu čiji ste izlazak najavili za jesen?
- Nakon tih nekoliko prvih pjesama koncept se nametnuo sam po sebi da cijeli album, tj. EP bude u ‘elektro‘ aranžmanima: stilski, produkcijski i zvukom. Uvijek se može čuti slojevitost u aranžmanima, ali u glavi mi je bio neki vintage francuski ugođaj kraja 70-ih i 80-ih godina, i ovo je jedno od boljih izdanja koje sam objavio, jako sam zadovoljan. Imam već puno gotovih pjesama, ali izdavač i ja smo odlučili da sada izdamo EP sa šest do sedam pjesama pa dogodine opet razveselimo publiku s još novih pjesama i novim dugosvirajućim albumom. Tim najbližih suradnika na albumu/EP-u je uvijek isti: to su Darko Terlević (koautor/koprodukcija) i Matej Zec (miks/mastering), a svoj obol na nekoliko pjesama dao je i Davor Krmpotić (saksofon). Bez tih muzičara i, naravno, ostatka mojeg benda na koji uvijek mogu računati, ništa ne bi zvučalo tako dobro i na tome sam jako zahvalan.
Povodom vaših 20 godina na sceni najavili ste i dokumentarni film. Tko će ga režirati?
- Kristina Barišić s kojom u posljednje vrijeme surađujem na spotovima. Sve je krenulo od ideje da snimim jedan live video i audio session na tragu visoke BBC produkcije i Jools Holland emisija, ali malo artistički jer sam oduvijek želio imati takav jedan zapis i format koji će prikazati moju glazbu i bend u najboljem svijetlu. U ovom slučaju, snimili smo nekoliko pjesama koje će se naći na novom EP-u/albumu ove jeseni i na taj način promovirati cijeli materijal. Potom se na to nadovezala ideja da napravimo i razgovore s kolegama glazbenicima (Ante Gelo, Neno Belan, Nenad Borgudan) koji će reći nekoliko riječi, osobnih anegdota i komentirati mene kao umjetnika, kako me oni vide, pa se sve skupa zaokružilo u dokumentarac u trajanju od 30-ak minuta. Jako sam sretan da sam to uspio realizirati i s nestrpljenjem čekam vidjeti kako će sve skupa izgledati i zvučati.
Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti glazbom? Čime vas je privukla?
- Glas i boja su oduvijek bili tu, ali slušati i stvarati glazbu nije isto, to su dva potpuno različita svijeta. Glazba je oduvijek bila oko mene, ali snimati i svirati sam počeo tek krajem srednje škole. Dugo mi je trebalo da se prepustim i počnem sebe doživljavati kao glazbenika koji je 100 posto unutra, ali to je sve dio sazrijevanja i upoznavanja sebe. Mislim da sam upravo zbog tog dužeg i netipičnog pristupa svemu stvorio ovaj autorski, prepoznatljivi potpis.
Za svoj ste rad višestruko nagrađivani. Koliko vam znače priznanja?
- Naravno da znače. Premda nisu nešto o čemu razmišljam kada radim i snimam, uvijek je lijepo biti prepoznat od kolega glazbenika, urednika, medija i u neku ruku dobiti pozitivan feedback da je ono što radiš kvalitetno. Imao sam tu sreću i čast mnogo puta biti nominiran za Porin te ga više puta i osvojiti, i to u raznim kategorijama, kao i mnoge druge nagrade. S te strane mogu reći da sam odavno realiziran kao glazbenik, ali, naravno, uvijek se veseliš novim nominacijama i priznanjima. No, ponekad mi se čini kako je to i dio hypea koji se stvori u medijima pa te nagrade jednostavno zaobiđu, što je isto u redu. Sve je to dio glazbenog puta.
Kako podnosite kritike?
- Rekao bih prilično dobro, s obzirom na to da sam glazbu oduvijek radio iz vlastitog gušta i potrebe, pa nisam smatrao da se ikome moram svidjeti ili prilagođavati. Budući da sam već odavno formirana i realizirana osoba, kako u umjetničkom smislu, tako i u životu, puno lakše prihvaćam kritiku i sve što ona nosi. Sve manje si predbacujem te nastojim uživati u svakom trenutku dok snimam i sviram. No, svaka kritika je dobrodošla i rado ću poslušati savjet ako smatram da ću zbog njega biti bolji. Ali glazba je prilično subjektivna i intimna stvar gdje nema kalkulacija, a ja sam sebi najveći kritičar, vjerujte!
Poznati ste po tome da niste skloni podilaziti publici i aktualnim trendovima, nego "furate svoj film". Koliko je to zapravo teško?
- To je jedini pristup koji znam i koji mi ima smisla - biti autentičan, ne kopirati i ne podilaziti trendovima, već raditi po vlastitom senzibilitetu i estetici, pa gdje te odvede i kome se svidi. Kao glazbenik uvijek razviješ neki svoj izraz, u kojem se ti i publika volite i gdje postajete jedno, ali ipak smatram da se stalno treba iznova otkrivati i dizati ljestvicu, izlaziti iz comfort zone, jer jedino tako možeš sačuvati inspiraciju.
Kako komentirate to što u vašoj publici prevladavaju žene?
- Kao muškarcu, sve mi to jako imponira jer sam oduvijek smatrao da žene imaju više ukusa (smijeh). Mišljenja sam da se svijet vrti oko žena, one su inspiracija.
Modni kritičari godinama vas svrstavaju među najbolje odjevene muškarce. Volite li modu?
- Nije da je pratim nešto osobito, ali naravno da se volim lijepo obući. Uz kreativnost, ipak je i to neki vid ekspresije i uvijek ću odvojiti novac za dobre čizme, košulju ili sako, jer to je malo već i fetiš. Vjerujem da kao performer imam određenu autentičnost, sceničnost i karizmu te sam vjerojatno iz tih razloga imao čast biti model za Yves Saint Laurentov parfem Y, što mi je kao glazbeniku i muškarcu imponiralo.
U kakvoj se odjeći najbolje osjećate na sceni, a što najviše volite nositi u slobodno vrijeme?
- Volim sceničnost s dozom seksepila. Jako respektiram publiku, pa na pozornici uvijek volim biti lijepo obučen, a s obzirom na to da puno plešem tijekom nastupa, odjeća mora biti ugodna. Uglavnom su to lijepe hlače, čizme, lajbek ili košulja, i/ili sako… kako već pozornica traži i koliko je vruće. U slobodno vrijeme volim praktičnost, ali uvijek s dozom muževnosti.
Mnogi vaši stariji kolege nerijetko ističu kako je tzv. nova glazba donekle izgubila emociju. Slažete li se s tom tvrdnjom?
- Mislim da svako doba nosi određene izazove i stilove, nazovimo to glasom i ukusom generacije. Ja se bavim samo svojim radom i ne pametujem. Osobno, moj ukus su formirali performeri i autori koji su imali puno više karizme, originalnosti i vjerodostojnosti u svome izrazu, bilo je više melodije i emocije, ali ja nisam objektivan. Pored glazbe, tu su bile i neke ideologije, stavovi, a čini mi se da toga danas više nema. Sve se preklapa, ne postoje žanrovi i sve je relativizirano. Na primjer, Joe Strummer i grupa The Clash su pored glazbe imali i anarhizam, grunge je krik izgubljene generacije 90-ih iz Seattlea koja je željela društvene promjene, Bowie je imao ekscentričnost i muzikalnost, brisao je predrasude... Osobno, često mi se ovo što danas čujem čini samo kao recikliranje onoga što već postoji, neka se nitko ne uvrijedi. Najveći razlog je što se sve konzumira jako brzo i putem telefona, a prava umjetnost i kultura traže fokus i vrijeme. Mi živimo u hektičnom vremenu AI revolucije i sve se jako brzo odvija, pa često nismo spremni za te brze promjene. Ali, ja sam optimist… Mladi će iznijeti ovaj svijet, oni su budućnost i uvijek će se naći neki novi kreativci koji će stvoriti nešto svoje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....