Kada je otišao, kao da je zavladala pustoš, ali zapravo već godinu dana nakon njegove smrti morao sam priznati kako se potvrdila ona Mandićeva da je Dedić pjesnik povratka. I eto, pet godina, koliko je prošlo otkako ga nema, Arsen je i dalje zapravo s nama. Kroz svoju glazbu, pjesme. On živi s nama, stalno je tu, bolje rečeno kao da nije niti otišao. Svojim djelima dobio je dar života, kaže Siniša Škarica, bivši glazbeni urednik Jugotona i Croatia Recordsa te dobar poznavatelj Arsenova lika i djela, ali i Dedića osobno.
‘Rane godine’
Ove je godine Škarica u svoju vitrinu stavio još jedan Porin koji je osvojio upravo zahvaljujući radu na djelima svog Šibenčanina. Album “Arsen Dedić: Rane godine (Kronologija 1962. - 1964.)” proglašen je najboljim tematsko-povijesnim albumom, a u istoj kategoriji na temu istog autora slavio je i 2000. te 2001. (“Čovjek kao ja” i “Kino Sloboda”).
- Na Arsenovim djelima radim stalno. Uostalom, već nekoliko mjeseci radim “Diskobiografiju” Gabi Novak ili “Knjigu o Gabi” s 12 CD-a, i tu smo opet s Arsenom. Pošle godine konačno je objavljen album o njegovim ranim godinama, vremenu kada se formirao kao pjevač i autor, dakle kada je konačno te 1964. s “Kućom pored mora” i “Moderato cantabile” postao ono što mi znamo da je danas: otac kantautorstva na ovim prostorima. Album sam počeo uređivati još dok je Arsen bio s nama.
Recimo, iako sam o mnogočemu pričao s njim, zagonetku jedne pjesme, “A kiša pada”, nisam uspio odgonetnuti. Riječ je o temi iz Tanhoferova filma “Svanuće” koju sam slučajno otkrio radeći na njegovu ranom opusu. Film je iz 1964., a kao autor glazbe za taj film vodi se Boško Petrović, no ova pjesma je definitivno Arsenova, nema sumnje. Ali, ostalo je nekako visjeti u zraku jer naprosto nisam upitao postoji li neki naslov pa sam je nazvao prema tom refrenu - priča Škarica opisujući svoj rad na djelima koja je Dedić stvorio još kada se njih dvojica nisu poznavala.
Varoš i Baldekin
Premda su obojica Šibenčani, upoznali su se tek 1968., i to u Zagrebu. Arsen, koji je generacijski bio ispred Škarice, u Zagreb je otišao 1957. na studij prava, pa onda i na Muzičku akademiju koju je završio, a pravo apsolvirao. Škarica je, pak, svoje rano djetinjstvo proveo u Zadru, a obitelj mu se vratila u Šibenik 1955. pa kad je dvije godine potom krenuo u muzičku školu, Arsen je već bio u Zagrebu. Uostalom, nisu dijelili ni isti gradski predio. Dedić je stasao u Varošu, u krugu famozne Tesline ulice iz koje su niknuli i Vice Vukov, Mišo Kovač, Dušan Šarac, Ivo Pattiera, tu je negdje i Krste Juras. Škarica je, pak, odrastao na Baldekinu, u novom dijelu grada.
- Da, nismo se upoznali u Šibeniku kako bi to netko mogao sasvim logično pomisliti, nego tek u Zagrebu, i to u vrijeme kad sam ja već ozbiljno svirao, a Arsen je postajao veliko ime. Pozvao me 1968. u svoju legendarnu garsonijeru u Barčićevoj ulici, a ja sam došao s hrpom nekih ploča, među ostalim i drugim albumom Scotta Walkera na kojem izvodi na engleskom pjesme Jacquesa Brela “Jackie”, “The Girls and The Dogs” i “Next”.
Brel je bio jedan od Arsenovih idola. I ja si, eto, umišljam, a o tome smo pričali i kod Daniele Trbović u “8. katu” samo godinu dana prije njegove smrti, kako je slušajući Scotta uveo tu jednu novu interpretaciju u svom vokalnom izričaju. Taj svoj bariton obogatio je dugim scottovskim tremolom koje je odmah na Splitskom festivalu primijenio kada je pjevao “Vraćam se” u alternaciji s Ginom Paolijem i osvojio nagradu žirija. On se nasmijao, nikada nije to opovrgnuo - otkriva Škarica.
Pohvala crtežima
Vrijeme njihova poznanstva datira netom prije nego što će Arsen izdati svoju legendarnu trilogiju koja počinje 1969. albumom “Čovjek kao ja”, nastavlja se 1971. “Arsenom 2”, da bi krajem 1973. objavio dvostruki album “Homo volans”.
- “Čovjek kao ja”, Arsenov prvi studijski album, zapravo je retrospektiva svega najboljeg što je napisao do tog trenutka, uključujući i “Moderato cantabile” i “Kuću pored mora”. Za album “Arsen 2” također je djelomice iskoristio već napisane uspješnice tijekom 1970. do kasne jeseni 1971., kada se album snima, kao što su “Ne plači”, “O mladosti” i “Balada o prolaznosti” koju je pisao za Radićev film “Živa istina”. A onda “Homo volans” s 22 skladbe, što je ujedno bio prvi dvostruki studijski album u tadašnjoj diskografiji.
Bio je to zapravo i za Arsena prvi pravi studijski album koji je u potpunosti spremao kao koncept i otišao u studio Jadran filma da bi ga snimio. A na njemu sve što je napisano, napisano je kao jedan kompleks pjesama, kao autorski i izvođački zaokružena cjelina.
Dopustite mi da citiram: “Kontemplativan i narativan, disakordan i hitoidan, topao i emotivan, ironičan i cool; sigurno uravnotežen - od pjesnikove ‘Ti se smiješ’ do logične code ‘Laki noć muzičari’, nježne posvete glazbeničkoj, zabavljačkoj branši - ‘Homo volans’ sluša se u jednom dahu, kako smo ga i mi, moja buduća i ja, slušali tih dana od Badnjaka do Silvestrova”. Prisjetio sam se upravo tako tog remek-djela kad sam pisao bilješku za njegovo obnovljeno izdanje na CD-u prije punih 17 godina - kaže Škarica.
No, “Homo volans” mnogima nije sjeo na prvu, baš kao što ni Arsen nije bio takva osoba.
- Nas dvojica smo se složili odmah. Čini mi se da smo se razumjeli otprve. Doživljavao sam ga kao starijeg brata, a ako ste bili toliko bliski, morali ste biti spremni na sve baš kao što braća i jesu. I da će vas uvrijediti, ujesti i podsmjehnuti se, i toga je bilo, naravno. To je naprosto bio Arsen. Ali, taj cinizam, poruga ili duhovita ironija, čime je ranjavao i sebe samog, bili su poput glasnog paravana kojim je na neki način prikrivao svoju ranjivu stranu, satkanu od nježnosti, ljubavi, brige prema ljudima, a to sam iskusio mnogo puta.
Primjerice, tako sam tek kod Daniele Trbović u “8. katu” otkrio da je sačuvao moje crteže koje sam mu nekoliko godina prije poklonio i na njih potpuno zaboravio. No, on ih je izvukao iz svog fascikla u kojem je uvijek sve uredno bilo označeno i rekao mi na onaj svoj domaćinsko-pokroviteljski način:
“Prekrasno crtaš, vrag ti odnio muziku, pa što se baviš glazbom?” Osim što sam bio iznenađen jer ih je sačuvao, bio mi je to strašan kompliment jer je Arsen bio i sjajan crtač i slikar, poznat po svom likovnom rafinmanu. Da, definitivno je bio renesansni čovjek, pjesnik, skladatelj, pjevač, instrumentalist, slikar, književnik, erudit par excellence. Krleža popularne kulture našeg doba, to je najmanje što bih za njega mogao reći - ističe Škarica.
Znao se Dedić uvaliti i u probleme s politikom i ćudorednom javnošću pa je tako zbog pjesama s elementima religijskog na početku svoje karijere izgubio posao na radiju, a poslije se našao na udaru kritika zbog pjesme “Stara cura” jer je shvaćena kao poruga neudanim ženama. No, Škarica smatra da to nije dodatno potaknulo cinizam u Dediću.
Ondulacija je trajna
- Imao je tu jednu notu da opaža sve oko sebe i jezik mu je bio britak te, uvjetno rečeno, opasan, zbog njegovih reskih pošalica. Jedan naš Šibenčanac koji ga je također poznavao, Darko Gulin, složio je knjigu “Arsenizmi” od Arsenovih misli i rečenica, opaski na život, okolinu i društvo, poput one: “Sve je prolazno, samo je ondulacija trajna” - smije se Škarica, dodajući kako je Dedić poput većine velikih ljudi zapravo bio većim dijelom života sebi dovoljan.
- Da je tu tijekom korone, njemu ta izolacija ne bi teško padala. Nije bio čovjek od izlazaka. Netko poput njega, koji istražuje sebe i svijet oko sebe, zaista je često potreban sam sebi. No, zato je iza njega ostao takav golem opus.
Njegov kreativni saldo gotovo je nepobrojiv: 40-ak albuma, 32 knjige te glazba za 30-ak igranih filmova, 140 kazališnih predstava, dokumentaraca, TV drama i crtanih filmova. A govorio je: “Ja sam u suštini lijen, barem se takvim vidim, ali sam svojim enormnim radom štitio svoju lijenost.” To je on. Arsen je, kako bi se u narodu reklo, znao biti i pila naopako - objašnjava.
Svagdje ‘doma’
Škarica je najčešće Dediću dolazio oko 9, 10 ujutro, no za razliku od većine drugih glazbenika, njemu to nije bilo rano. On je ustajao u pet.
- I već je sjedio za klavirom, komponirao nešto, čitao knjigu, puštao na VHS-u neki film koji nama ne bi nešto puno značio ili neke svoje omiljene pjevače, studirao filmsku glazbu od Maxa Steinera do Johna Williamsa. On je o svemu sve znao. O Stančiću ili Veži, o Brelu, Brassensu, Ferréu ili Aznavouru, satima pričati o prijateljima Paoliju, Okudžavi ili Endrigu. Naravno, i o Lou Reedu ili Neilu Youngu, Dylanu ili Cohenu, o Andreju Tarkovskom ili Orsonu Wellesu, o samom Krleži ili Kišu, Apollinaireu, Rimbaudu ili Salvatoreu Quasimodu.
Gdjegod se okreneš, on je bio doma. Da, nevjerojatan erudit. Gorostasan intelekt. Kada bih došao k njemu, on bi naprosto počeo neku temu i pitao znaš li za ovo, znaš li za ono, i onda čovjek otkrije da toga jako malo zna. Njegov je život prošao u radu, velikom radu. Bio je talentiran, beskrajno talentiran, jer to se bez talenta ne bi moglo postići, no iako već potrošena, izreka deset posto je talent, a sve ostalo rad i trud vrijedila je i za Arsena. Mislim da bi se i on složio s tim.