Bogata glazbena karijera nakon nekoliko desetljeća na sceni u njoj je probudila kreativnost o kojoj se govori. U novoj knjizi Danijela Martinović otkriva brojne tajne o sebi, s puno žara priprema koncert u KD-u “Vatroslav Lisinski”, radi na novom albumu. Ukratko, počela je slijediti svoje srce. Privatni trenuci rezervirani su joj za obitelj, prijatelje i Petra Grašu. Kako razmišlja, o čemu sanja poznata Splićanka, razotkriva u razgovoru za Studio.
Pred publiku je prije nekoliko mjeseci izašla jedna nova Danijela. I oni najstroži kritičari ostali su bez teksta. Dobro znane pjesme upakirane u neko novo glazbeno ruho bude drugačije emocije. Kako ih ti proživljavaš?
- Već neko vrijeme ideja o novom glazbenom ruhu u koji se želim uvući vrzma se mojom glavom, ali nisam imala jasnu ideju o tome u kom smjeru krenuti dok se nisam susrela s producentom Tomislavom Modrićem. Čim sam mu ispričala svoju tajnu želju, oduševljeno je uzviknuo - toooo!!
Prošlo je mjesec dana, a onda me pozvao na probu. S prvim taktovima pjesme znala sam da sam upravo to čekala, bila sam očarana; kontrabas, violina, harmonika, klarinet, klavir, gitara i bubanj - sve što mi treba za sreću.
Pomicanje
U takvom ozračju 24. listopada ulaziš u dvoranu ‘Lisinski’. Što možemo očekivati na zagrebačkom koncertu?
- Jedan zaista jedinstven glazbeni doživljaj. Sa zakladom Hrvatska za djecu održala sam već dva koncerta, u Puli i Zadru, i publika je - jednom riječju - oduševljena. Odabir pjesama zapravo mi je najveći problem jer nemam pojma koju bih izbacila. Da se mene pita, kao i dečke iz benda, koncert bi trajao nekoliko sati (smijeh).
Koncerti u sklopu turneje ‘Neopisivo’ isključivo su humanitarnog karaktera. Nakon pomno odabranog programa neće biti lako ni tvojim glazbenim gostima. Što osobno očekuješ od Petra i Izabele u Lisinskom? Ispred njih je ozbiljan izazov.
- Uvijek se trudim pomaknuti vlastite granice, napraviti nešto još malo bolje, nešto još malo drugačije, što zaista nije lagan zadatak, ali i ovaj put smo uspjeli. Bit će tu glazbeno-vizualnih iznenađenja.
Petar i ja gostovali smo nekoliko puta jedan drugome na koncertima, a sada ćemo otpjevati zajedno jednu pjesmu koju su čuli samo naši najbliži prijatelji, a mi je jako volimo. Moja Izabela prvi je put moja gošća - to će biti zaista večer za pamćenje. Imam još dva gosta koja čuvam kao iznenađenje publici u Lisinskom.
Usporedbe
Netko je kazao da nakon što je poslušao svirku uživo u novim aranžmanima zvučite kao Vaya Con Dios. Laska li ti takva usporedba?
- Apsolutno da. Svi glazbenici su zaista svjetskog kalibra, pijanist Tomislav Modrić, profesor kontrabasa Ivan Gazibara, violinist Emir Gabrić, gitarist Zoran Mišolongin, harmonikaš i klarinetist Mladen Kosovec te bubnjar Kristijan Zorjan. I svi su zaljubljeni u svoje instrumente tako da nam proba najčešće traje puno dulje od planirane satnice jer uživamo, a to je najljepše od svega. Nitko ne radi po zadatku nego iz ljubavi, i zato to ljudi i osjete.
Kako ovu glazbenu priču zamišljaš dalje?
- Obožavam ovaj program, uvijek improviziram u komunikaciji jer mi je važno kako i kamo me atmosfera odvede. I za mene je to uvijek novi izazov i baš uvijek je drugačije, osim jedne stvari koja se nikada ne mijenja, a ta je da su pred kraj koncerta apsolutno svi na nogama. Samo ih tako mogu pustiti da idu svojim kućama, nasmijani i ispunjeni. To je moja jedina misija.
Put glazbe
Dugo si glazbeno tražila ono što izvodiš danas. Ponuda nije nedostajalo, no nekako su skladatelji i menadžeri tvoj senzibilitet potpuno krivo doživljavali. Zbog čega?
- Morala sam proći svoj razvojni put da se i sama uvjerim što bih, a što ne, u čemu se dobro osjećam, a što mi ne paše. Sada znam, sigurna sam, a to je najvažnije. I da, ništa ne bih mijenjala, ništa ne bih drugačije.
Kroz bogatu karijeru vidjela si sve, proživjela sve. Kako u sebi stvaraš nove glazbene izazove?
- Osoba sam koja pred sebe voli stavljati izazove - to me pokreće. Takva sam u svemu što radim, inače mi ništa ne bi imalo smisla, sve bi postalo tek puko recikliranje, a to kod mene jednostavno ne ide. Pred sam koncert u Lisinskom trebala bi izaći i nova pjesma koju prvi put potpisujem kao koautorica teksta i glazbe sa Zoranom Mišolonginom… Eto, još jedan izazov. (smijeh)
Iako će ti glazba ostati uvijek na prvome mjestu, napravila si pravu malu revoluciju u svom spisateljskom radu. Jesi li i sama zatečena njome?
Priznajem - jesam. Zaista sam počela pisati samo i isključivo za sebe. Počelo je nekako kao iz vedra neba, a onda nisam mogla stati ni po danu ni po noći - ali doslovno. Na mom jastuku spavala je mala bilježnica u koju bih usred noći snena upisivala misli koje su me znale probuditi.
Što je to još prije nekoliko godina kliknulo u tebi da se odvažiš na tako hrabar istup?
- Kako nisam imala namjeru išta objavljivati, nisam to uopće doživljavala kao neki hrabar pothvat, jednostavno sam slijedila svoje srce, ali kada sam napisala nekoliko prvih zapisa, osjetila sam nešto što nikada ranije nisam - jednu posebnu slobodu i olakšanje, a onda sam se jednostavno zaljubila u taj osjećaj. Sa svakom novom ispisanom stranicom na jedan određeni način upoznavala sam dijelove same sebe koji su mi bili potpuna nepoznanica, i to me posebno razoružalo. Shvatila sam da se trudimo spoznati svijet, a da o sebi tako malo znamo.
Novu knjigu promovirala si tek prije nekoliko dana, a od ozbiljnih pripovjedača i pisaca došle su divne reakcije. Za publiku koja nije upoznata s tvojim radom, kako bi opisala crtice koje se nalaze u njoj?
- To što pišem nije čista poezija, to su motivacijski poetski zapisi u kojima opserviram svijet, ljubav, smisao, postojanje onako kako vidim, doživljavam i osjećam. Većina zapisa rezultat je moga proživljenog iskustva. Voljela bih da to ljudima bude neka smjernica, da vide da nisu sami, da se tuge, razočaranja, padovi i samoće događaju i onima koji stoje pred njima s osmijesima, da se to događa mnogima, samo što šute o tome zbog straha.
Ja sam se suočila, odlučila biti potpuno svoja, slobodna od straha od osude i neprihvaćanja jer kada prođete kroz to, dogodi se upravo suprotno, dobijete samo ljubav. Zato ih na neki način ohrabrujem da idu preko vlastite granice jer granice ne postoje ako ih sami sebi ne odredimo.
Prvenstveno djela
Koliko si se kroz godine promijenila, sazrela kao žena?
- Teško mi je to reći, uvijek je najteže vidjeti vlastite promjene, kao kada gledate svoje lice svaki dan u ogledalu i sebi ste isti, a onda vas netko vidi nakon deset godina i kaže - kako si se promijenila ili ostala si ista. Mislim da se temeljno nisam promijenila.
U meni je još uvijek zaigrana djevojčica koja je radoznala i raduje se svijetu, a na licu imam koju boricu, no ne sramim je se, ne skrivam je, ona mi je saveznica. Nekako mi se čini da mi se pogled produbio, sada je to pogled žene, ali srce je još uvijek srce djevojčice.
Život glazbenika nimalo nije lak. Kako Petar i ti najradije provodite vrijeme kad ste izvan fokusa reflektora pozornice, znatiželje ljudi, bliceva fotoaparata…, tih nekoliko sati u četiri zida?
- Volimo biti doma, sami ili sa svojim najbližima, obitelji i prijateljima. Sada je ritam takav da smo puno odvojeni pa svaki zajednički slobodan trenutak slavimo kao mali praznik.
Zračiš pozitivnom energijom. O svojoj si duhovnosti pričala puno i govorila koliko ti znači u životu. Koja bi bila tvoja poruka?
- Više volim da govore djela nego puko izgovaranje riječi. Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu, rekao je Gandhi, a to je moja poruka svima nama.
Koliko vremena posvećuješ izgledu? Voliš li tretmane, odlaske frizeru, kozmetičaru...? I koji je najradikalniji potez na koji si se odvažila u tom pogledu?
- Obožavam sve kozmetičke tretmane (naravno, bezbolne), obožavam masaže. Trenutno sam jako zadovoljna svojom kosom jer napokon imam boju i frizuru s kojom sam kao rođena. Najradikalniji potez bio je prije nekoliko godina odlazak pod frakcijski laser od kojega sam se ljuštila danima i malo manje agresivan tretman krvnom plazmom koji zapravo puno okrutnije izgleda nego što zapravo jest. S njime me upoznala moja dr. Jelena Jakić i svakako ga preporučujem jer je, osim za lice, jako dobar i za kosu i vlasište.
Kreativnost u tebi ne spava pa si iskoračila i u dizajnerske vode. Što spremaš po tom pitanju?
- Tko li je to smislio da dan ima samo 24 sata kad meni uvijek fali još dva, tri (smijeh). Prije nekoliko mjeseci počela sam suradnju s Teom Jurilj s kojom radim svoje odjevne kombinacije. Tea ima jako specifičan i hrabar stav u odijevanju, i to mi se dopalo. Jako je kreativna i ono čime me posebno osvojila jest to što je uzela nekoliko mojih starijih odjevnih predmeta i potpuno ih preuredila. To sam oduvijek željela, ne biti rob mode već se igrati, ne slijediti slijepo trendove već ih za sebe kreirati, prema svojoj osobnosti i željama.
Nakon gotovo dvadeset godina susrela sam Koku Banovec - ženu koja je kreirala moje najveće haljine koje se pamte, uključujući i haljinu za nastup na Eurosongu s pjesmom ‘Neka mi ne svane’. Sve tri smo kliknule na prvu i imamo bezbroj ideja. Prva je već izrealizirana, a to je bijela košulja koja je univerzalnijeg modela, da je mogu nositi i djevojke i žene. Na njih se dodaju mali accessoriesi na kojima su vrlo decentno uvezeni moji citati jer sam uvjerena da onaj tko nosi poruku koju želi poslati odmah drugačije zrači, zato su sve moje poruke pomno birane. Svoju prvu košulju nosila sam u emisiji Tončice Čeljuske ‘U svom filmu’.
Filharmonija
I da se vratimo ponovno glazbi. Kako i gdje sebe vidiš u budućnosti? U kojem te smjeru trenutno misli vode?
- Trenutno sam potpuno posvećena promociji knjige i koncertu u Lisinskom koji s radošću iščekujem jer upravo to je glazbeni smjer u kojem se vidim u budućnosti.
Kažu da su snovi bitni. O čemu ti sanjaš?
- Snovi su presudni, oni služe da se ostvaruju. Sve veliko počinje sa snovima, zato je prvi korak usuditi se sanjati… a ja sanjam da ovaj san koji živim potraje.
Čavrljali smo o svemu i svačemu, no postoji li neka suradnja, duet ili nešto treće što još nisi uspjela realizirati?
- Voljela bih stati na pozornicu s velikim filharmonijskim orkestrom. To je zvuk koji se ne može ni s čim zamijeniti, to je doživljaj koji se ne može zaboraviti.
I za kraj, kakva si domaćica, kuharica? Čime se posebno dičiš?
- Jako dobra (smijeh). U zadnje vrijeme malo kuham, ali još uvijek moje bruschette (sitno narezane rajčice, par suhih rajčica, malo feta sira, kapari, na prepečenom proteinskom kruhu, preliveno s nekoliko kapi maslinova ulja i posuto s tri vrste papra) nitko još nije skinuo s trona.