S posljednjm danom travnja u Kazalište Trešnja stigla je nova premijera - predstava "Najljepši posao na svijetu", nastala prema slikovnici Ivice Ivanca. Ulogu, ili točnije dvije, u predstavi ima glumica Daria Knez Rukavina. Simpatičnu brinetu - koju mnogi pamte iz vremena kad je vodila "Big Brother" ili pak iz serija "Bumerang" i "Kazalište u kući" - publika već godinama, osim one kazališne i ranoranilaca koji prate dječji program "Juhuhu" na HTV-u, viđa poprilično rijetko. U razgovoru nam je otkrila sve o novoj predstavi, obiteljskom životu i planovima.
Predstava "Najljepši posao na svijetu”, prije svega, namijenjena je djeci i mladima, no sigurno bi se svidjela i odraslima, zar ne?
- Naravno, prije svega je namijenjena našoj najvjernijoj publici, djeci, ali sigurna sam sa će se svidjeti i odraslima. Ima nekoliko štosova samo za mame i tate. U predstavi se na zanimljiv i smiješan način prikazuje nastanak kazališne predstave, sva ljepota i čarolija koju u kazalištu možete zamisliti. Ali i one smiješne, naopačke stvari, kada ne ide sve po planu. Upravo će te situacije najviše i nasmijati našu publiku. Neke situacije su zrcalne, neke malo ispotencirane, neke smo vješto prikrili... Predstavu je bio poseban užitak raditi, na čelu sa sjajnim redateljem Hrvojem Korbarom, a moje kolegice i kolege napravili su sjajne uloge: Ivana, Silvio, Luka, Radovan, Karla, Saška, Dubravka, Kruno i Tvrtko, sjajni svi redom.
Vi glumite tajnicu i kostimografkinju. Kakve su one?
- Glumim jednu od tajnica, druga je moja divna kolegica Aleksandra Naumov. Obje tajnice su šašave, pomaknute, otišle smo u maske. To obje volimo i krasno se dopunjujemo. Kostimografkinja je “ukradena” od nekoliko kostimografkinja s kojima sam radila i koje su me nadahnule. Puno mi znači divan kostim Barbare Bourek i luda crvena perika koju mi je predložila naša majstorica maske Tanja Bjeliš.
Kako je raditi u ova pandemijska vremena?
- Ma, tužno je to sve. Svi se bojimo. Netko manje, netko više. Netko za egzistenciju, netko da ne pokupi taj odvratni, nepokolebljivi virus. Ja non-stop imam masku, osim na sceni. Moram. Svima nam je puna kapa - dvostrukih mjerila, najviše.
U busevima do mora ljudi sjede jedan do drugoga, pušu si u vrat, nikakva distanca, ništa, a u kazalištu su mjere takve da jedva preživljavamo jer smo radikalno morali smanjiti broj gledatelja poštujući sve mjere. Nije samo u busevima tako; gdje god se okrenemo, dvostruka mjerila i kriteriji. Frustrirajuće. Kultura je opet zadnja rupa na svirali. A kada se sjetim svojih kolega na nezavisnoj sceni, slobodnih umjetnika, kako na njih nitko ne misli, muka mi je.
Trešnjin program usmjeren je na djecu i mlade. Kakva su djeca publika?
- Zvuči kao floskula, ali djeca su predivna publika. Uvijek iskrena i otvorenog srca. Baš zato se moraš jako potruditi da im se svidiš. Danas, u vrijeme tehnologije i stalnih vizualnih i ostalih distrakcija, nije jednostavno privući im pažnju. Ali, redovito, uvijek najljepše reagiraju na pravu glumačku igru, na iskrenost, na strast, ne na formu i vizualne efekte. Mi smo uvijek imali puno gledalište svako jutro. Taj osjećaj kada se povežete s njima, kada vas slušaju i čuju, kada se pitaju... Jako je lijepo i motivirajuće.
Od 2006. godine, otkako ste članica ansambla Trešnje, nema vas previše na TV-u. Je li to bila svjesna odluka, vaš izbor u određenoj fazi života?
- Svjesno sam se povukla iz svega nakon "Big Brothera". Bilo mi je previše svega, a premalo onog što me veselilo. Željela sam se malo odmaknuti od svega i odlazak u kazalište, u paralelnu stvarnost, donio mi je opet mir i vratio ljubav prema pozivu. U "Crno.bijelom svijetu" ste glumili školsku psihologicu.
Je li to možda naznaka povratka u televizijske projekte?
- Krasnih ponuda je bilo, ali onda je dosla pandemija i sve poremetila. Za jedan projekt mi je posebno žao. Zaista se nadam da ćemo se procjepljivanjem polako vratiti starom normalnom životu, životu kojim ne diktrira neki ružni virus.
Tijekom karijere dobili ste niz nagrada, glumili ste u nizu kazališta. Nedostaju li vam ponekad "odrasle uloge"? Poželite li biti u nekom onako superozbiljnom komadu, nekoj klasici tipa "Tri sestre", "Macbethu", "Glembajevima"?
- Naravno. Najzdravije je kombinirati. Za razvoj glumačke osobe, za zdravlje, za istinitost u igri. Idealno bi bilo kada bismo cirkulirali i upoznavali nove kolege, nove repertoare. Kazališta bi se trebala otvarati, u svakom smislu. U idealnim uvjetima najbolje bi bilo imati priliku okušati se na filmu, televiziji, kazalištu, sinkronizaciji. I onda ukrug. Najbolje i najzdravije. Nažalost, kod nas tako stvari ne funkcioniraju.
Dosta se bavite sinkronizacijama. Koji vam je lik kojem ste dali glas nekako najdraži?
- Mamutica Ellie iz "Ledenog doba". Obožavam tu nježnu, brižnu debeljucu. I vječito mrgudna mačka Chloe iz "Tajnog života kućnih ljubimaca".
Bili ste prva voditeljica prvog realityja koji se kod nas pojavio. Sjetite li se ponekad "Big Brothera"? Biste li to ponovili?
- Na drugu sezonu BB-a i sve ostale sezone nisam se odlučila uprkos velikim nagovaranjima jer se nikako u toj emisiji nisam vidjela. Kada govorimo o prvoj sezoni, ja zapravo nisam ni znala kakva je to emisija, niti sam je ikad prije gledala. Za moj ukus, to je odavno otišlo puno predaleko. To je bila samo moja odluka, zrela i neupitna. Voditeljskih ponuda je bilo, ali ja uvijek tražim poveznicu između voditeljskog posla i glume. Ona je nužna i neizbježna. Takve voditeljske angažmane rado ću prihvatiti.
Kako usklađujete obiteljski život i poslovne obaveze u ova doista izazovna vremena?
- Iskreno, kako koji dan. Usklađivanje nije bilo nikad lakše, jer je korona preuzela kormilo nad našim životima i smanjila nam obveze. Puno smo doma i djeca su zbog toga jako sretna. Stalno bježimo u prirodu i puno razgovaramo. Treba ovo izdržati. Svi smo na rubu, a ovoj epidemiji se ne nazire kraj pa misim da je najbolje ići dan po dan. I biti zahvalan što si živ. Eto, kad zabrazdim, samo to si ponavljam. Zahvalnost i čežnja su se opet nametnuli. To je jako dobro. Ti osjećaji su dugo bili zapostavljeni.
Što vaše kćeri kažu kada vas vide na televiziji i dolaze li na vaše predstave?
- Naravno da dolaze. Nina i Eva moji su najbolji kritičari i moja najvjernija publika. Uvijek ih poslušam nakon probe ili predstave, jer čije je mišljenje važnije od dječjeg? Oni najispravnije gledaju na svijet, a za njih predstave i radimo. One su moje navijačice, a najviše vole provoditi vrijeme u mojoj maloj garderobi. Nisu u ekstazi kada me vide na televiziji, njima je to valjda normalno. Kao i to da mama često radi vikendom.
Rekli ste u jednom razgovoru da pišete. Možemo li očekivati neki scenarij ili knjigu? Ili neki projekt u suradnji sa suprugom Tomislavom, koji je redatelj?
- Pisanje je došlo samo, zapravo oduvijek je tu, kao odgovor ovim ružnim vremenima. Moramo se naučiti izražavati, mislim da je to strahovito važno. Kako god kome odgovara. Meni su to riječi. Pjesme i proza. I cure i Tomica lijepo pišu. Cure su kao male puno vremena provodile kod moje mame i mog tate. Moja mama je pjesnička duša, pa je s curama stalno slagala rime dok ih je čuvala, i tako su zavoljele pisanje pjesama. Počela sam s njima raditi na jednoj priči, voljela bih da ugleda svjetlo dana. Tomica i ja već dugo nešto spremamo, ali on je uvijek u nekom poslu. Donedavno je režirao "Dar Mar", a sada počinje s novom serijom. A u planu je jedna predstava, ali još malo moramo pričekati. Tom projektu se posebno veselim!