Adi Šoše je, čini se, ime koje ćemo čuti češće.
Prvi singl tog 28-godišnjeg glazbenika iz Mostara, balada "Nije lako biti ja", izašao je prije mjesec dana, a danas već broji više od milijun pregleda. Ekspresno je postao uspješnica. Adija smo gledali i u popularnoj HRT-ovoj emisiji "A strana".
Zbog problema s anksioznosti taj mladi pjevač, otkriva nam, nije imao uobičajen glazbeni put. Prvi javni nastup odradio je tek 2017., a zvjezdani status stekao je preko noći. Nakon angažmana u bendu Miligram, odlučio se na početak samostalne karijere - i to u jeku pandemije.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh prvog singla?
- Jako sam zadovoljan, nisam to očekivao. Živimo u brzom vremenu, balade nemaju tako snažan utjecaj kao ranije. Imam osjećaj da se puno teže probiti s baladom nego s nekom dinamičnom klupskom pjesmom. No, mislim da je pjesma 'Nije lako biti ja' ona koja će ostati godinama među ljudima.
Samostalnu karijeru počeli ste se u izazovno vrijeme, što je prilično hrabar potez. Kako je došlo do toga?
- Pa ne znam koliko je hrabar, više je očajnički. Imam osjećaj da mi vrijeme odlazi, a ja ne radim ništa. Ovako bar dajem neki materijal publici i to me čini sretnim.
Odakle je došla ljubav prema glazbi?
- Osjećam je od malih nogu. Počelo je s kasetom Halida Bešlića koju mi je kupila moja baka. Kasnije se samo nastavilo, ali može se reći da je krenulo s Halidom. Kao dijete sam volio slušati Sandija Cenova, njegov album 'Navike' mi je dan danas jedan od najdražih.
Dugo ste se borili s anksioznošću, kako ste se odvažili napokon početi pjevati u javnost?
- Iskreno, još se borim s time, ali to kontroliram puno bolje nego prije. Volio bih da je moj put bio normalan, da sam kao klinac imao neki bendić, da smo se okupljali u parku i pjevali curicama, međutim, bio je sve, samo ne to. Pjevao sam za svoju dušu, nisam bio dio zbora ili školske sekcije. Nisam imao hrabrosti pjevati ni pred roditeljima. S njima nikada nisam razgovarao o svojim problemima, nego bi ih držao u sebi dok ne izgore. Nakon nekog vremena, me to počelo izjedati i potražio sam pomoć. Išao sam k psihologu, toga se ne sramim, i svima bih preporučio isto. Meni je pomoglo da se otvorim i prema ljudima i prema roditeljima.
Vaše obrazovanje nije išlo u glazbenom smjeru, imate diplomu građevinskog inženjera. Kako ste se odlučili za taj fakultet?
- Da budem iskren, nisam znao što ću sa životom i fakultet mi se učinio kao jedini pametni izbor u tom trenutku. Uz to sam htio održati obiteljsku tradiciju, jer su mi i roditelji također inženjeri građevine. Gledajući iz ove perspektive, to mi se razmišljanje ne čini baš bistro, ali tada nisam znao bolje. Volio bi da je glazba stigla mrvicu ranije i da sam joj se prije maksimalno posvetio. No, bolje ikad' nego nikad'.
Jesu li vam roditelji podrška, što oni kažu na vaša postignuća?
- Naravno da jesu. Međutim, nekad imam osjećaj da očekuju više od mene nego ja sam i to mi zna stvoriti pritisak. Imao sam brz početak karijere, poslije svega godinu i pol bavljenja glazbom sam nastupao s Miligramom, bio dio 'A strane' i izbacio album obrada. Postao sam dio javne scene i stvari su samo išle prema gore. Onda je došla korona i zakočila taj rast. Problem je to što mislim da su očekivanja ostala ista kao prije. Zato sam se u jednom razdoblju počeo osjećati loše jer sam mislio da ne ispunjavam njihova očekivanja, a htio bih da budu ponosni na mene. Međutim, rekao sam što me muči i sve smo riješili.
Publika vas je upoznala kao dugokosog mladića, zbog čega su vas mnogi uspoređivali s dva Gorana - Bregovićem i Karanom. No, tko su vaši glazbeni uzori?
- Uz to su me uspoređivali i s Ibrahimovićem i tenisačem Tsitsipasom. Iskreno, sa svima sam imao neku sličnost. Valjda sad kad sam se ošišao sličim, recimo, na Brada Pitta. Ipak, Toše Proeski mi je najveći uzor. Nitko nije pjevao s toliko magije i duše u svom vokalu. Prije sam imao želju stići ga ili čak otići stepenicu dalje, no shvatio sam da je to trka koju ne mogu dobiti. On je jedan i po mojem mišljenju, najveći svih vremena.
Natjecali ste se u 'Zvezdama granda', no jednom prilikom izjavili ste da se više ne biste prijavili na natjecanje toga tipa. Koji je razlog?
- To sam rekao jer nisam fan nikakvog natjecanja u glazbi. Mi glazbenici smo obični trgovci emocijama, što je najteža moguća trgovina, a konkurencija je golema. Danas svi živi pjevaju - i oni koji znaju i oni koji ne znaju. Zašto bismo se natjecali jedni protiv drugih na taj način kad već imamo posao koji je zahtjevan sam od sebe.
Hrvatskoj publici predstavili ste se nastupima u HRT-ovoj 'A strani'. Planirate li karijeru u budućnosti više usmjeriti na hrvatsku scenu?
- Hrvatska je jako važna za moju karijeru, mislim da me prema Instagramovoj analitici u Zagrebu prati najviše ljudi, no karijeru planiram graditi na cijelom Balkanu. Tržište je premalo, tako da nema smisla još se ograničavati. Vjerujem da me već sada puno ljudi u Hrvatskoj voli slušati i da će taj broj samo rasti. Trenutačno dogovaramo duet s jednom od najvećih hrvatskih zvijezda, imamo pjesmu, a aranžman se još sređuje. To je sve što zasad smijem otkriti, ali siguran sam da će biti zanimljivo i neočekivano.
Okušali ste se u pisanju pjesama. Hoćemo li uskoro slušati neku autorsku stvar?
- Pa moguće da hoćete. Tu i tamo napišem nešto, ali nemam baš hrabrosti da izbacim kompletnu pjesmu sam. Još ne vjerujem svom stilu pisanja, no siguran sam da ću se s vremenom osloboditi što se toga tiče.
Mostar je vaš rodni grad, planirate li ondje i ostati?
- Zasad da, jer moram, ali čim krenu svirke i neki izvor primanja, onda ću i ja biti više razbacan. Zamišljam život s čestim putovanjima, ali na kraju svega mislim da ću se Mostaru uvijek vraćati.