Svaki susret, svaki razgovor s Jasminom Stavrosom bio je vrelo radosti i smijeha. Jer, vrsni glazbenik, te strastveni ribolovac bio je i iznimno duhovit čovjek.
Stavros je rođen u glazbenoj obitelji. Njegov pokojni otac je bio glazbenik, djed i brat su se bavili glazbom, a majka je pjevala u HNK-Split. Završio je osnovnu glazbenu školu (klavir) i srednju glazbenu školu (kontrabas). Od dvanaeste godine svirao je bubnjeve, a kao15-godišnjak počeo je profesionalno svirati u brojnim splitskim sastavima: Delfini, Mladi batali (današnji Magazin), grupi More... Surađivao je s Josipom Lisac, Arsenom Dedićem, Duškom Lokinom, Mišom Kovačem, Ivicom Šerfezijem, Nedom Ukraden, Ljupkom Dimitrovskom, Doris Dragović koju je kao bubnjar pratio na Eurosongu 1986. godine u Norveškoj, u vrijeme kada je još nosio čuvenu ‘fudbalerku‘ koja je zabilježena i na video-spotu u pjesmi ‘Željo moja‘...
U Americi je završio i privatnu jazz akademiju Stanley Spector u New Yorku. Kao jedan od najboljih studenata i zapravo najbolji student iz Europe dobio je 1982. godine zelenu kartu za boravak u Americi. U tom je trenutku već imao ženu i dvoje djece zbog kojih se ipak odlučio vratiti u domovinu, a njegovo iskustvo opisano je kasnije u njegovom velikom hitu ‘Dao bi sto Amerika‘ čiji stihovi glase: ‘Dao bi sto Amerika, Sve na svijetu ja bi dao, Tek da sjednem na verandu, Pa uz karte i bevandu brojim valove...‘
Bubnjeve je Stavros svirao i u splitskom HNK, a s Vjekoslavom Šutejem svojedobno se okladio kako će ‘Bolero‘ odsvirati samo jednom rukom. Okladu je dobio.
- Kladili smo se o gemišt. Šutej je govorio kako Ravelov ‘Bolero‘ trebaju svirati dva bubnjara, a ja sam mu rekao da ću ja to izvesti sam i to s jednom rukom. Pamtim kao danas: lijevu sam ruku stavio iznad glave, a desnom sam udarao bubanj i dobio okladu - govorio je Stavros koji je bio od onih ljudi koji se vole nasmijati i na vlastiti račun. To je dobro znao njegov menadžer Ljubo Šeperić koji je na pjevačevom Instagramu prije dvije godine objavio fotografiju Stavrosa kako s ribičkim štapom sjedi uz obalu nekog naoko mutnog potoka, dok uz sliku piše: ‘Di ste ribice? Neće vam Staki ništa...‘ Stavros za tu sliku nije ni znao, dok ga mi o tome nismo obavijestili, a ribolovac s 55 godina ribičkog iskustva kroz smijeh ju je komentirao:
- Ima, naravno, i boljih slika, nastalih na Palagruži ili na mojim tajnim ribičkim poštama oko Korčule, gdje poziram s kašetama punim orada, ali Ljubo je, jasno, odabrao onu na kojoj sjedim praznih ruku - kroz smijeh je govorio Stavros, kojem se svojedobno smiješila i velika nogometna karijera:
- Ja sam kao klinac trenirao u Hajduku. Živio sam s obitelji blizu starog Hajdukova placa, otac me upisao u Hajduka, a trener mu je rekao da sam jako talentiran, što ocu baš i nije bilo drago, jer je smatrao da je klavir važniji od lopte. Moje nogometne dječačke dane prekinula je ozljeda, ali i želja mojih roditelja da se posvetim glazbi, što je logično jer je moj otac svirao u splitskom HNK, a majka je pjevala u Operi. Moj otac tada je govorio da nogometaši nemaju neku perspektivu - objasnio je svojedobno Stavros, koji bavljenje sportom nikad nije zapustio pa je slovio kao najbolji skijaš među našim pjevačima.
Stavrosu su nedavna crna vremena za glazbenike, odnosno zabrane koncerata u vrijeme korone posebno teško padale. Zbog epidemije mu se tako dogodilo da prije dvije godine po prvi put u svojoj pjevačkoj karijeri Novu godinu umjesto na koncertu čeka kod kuće. Što je radio?
- Ništa. Bio sam sasvim sam. Ni pas mi nije radio društvo. Žena mi je otišla na odavno planirano putovanje u Rim, a ja sam Silvestrovo proveo sam, u našoj kući na selu. Gledao sam televizijski program, nadajući se da će netko, ironije radi, emitirati film ‘Sam u kući‘, ali ni s time nisam imao sreću. Pa sam onda umjesto dogodovština Kevina McCallistera gledao samog sebe u novogodišnjem programu Nove TV. Nakon ponoći poželio sam si zdravlje, kako sebi tako i svim ljudima na ovom svijetu, kao i mnogo ljubavi, sreće i mira i otišao na spavanje. Ali, nisam mogao zaspati, pa sam se do zore vrtio po krevetu. To ne treba čuditi jer ovo mi je nakon četrdeset godina bavljenja glazbom prva Nova godina koju sam proveo tako da nigdje nisam zapjevao, kao i prvi novogodišnji doček u životu koji sam proveo sasvim sam - govorio je Stavros za kojeg se prije koju godinu pričalo da će krenuti stopama Miroslava Škore i Davora Dretara Dreleta i ući u politiku, što je on demanatirao.
- Di ćeš mene u politiku? S kojim političkim sloganom? Sreće, dobre pjesme, zdravlja i veselja svima? S druge strane, Drele i Škoro pokazali su da su mudri momci. Lijepo sjede na toplom, baš ih briga koliko će ljudi pratiti njihove nastupe, mogu i ne doći na posao, jer došao-ne došao, plaća ide. A onda, nakon svega, ide i penzija. I to ne neka mizerija. Pa što fali? A ne Stavros... Da, sjajno je biti političar, ali, nije to za mene. Nisam ja taj tip, mada ne sumnjam da bih, da se kandidiram, dobio sve glasove moje publike. Koliko treba skupiti tih glasova? Neke dvije-tri tisuće? Ma može i deset puta toliko, jer ja bi na svakom skupu otpjevao ‘Dao bih sto Amerika‘, koja je kao prvo veliki hit, a kao drugo to je pjesma koja govori o ljubavi prema svojoj zemlji. Jasno, veliki hit je i ‘Umoran‘, ali tu pjesmu bih na svojim političkim skupovima izvodio samo ako bi je baš publike tražila - pričao je Stavros, koji je oduvijek njegovao specifičan modni stil.
- Svoj modni stil nazvao bih sportskom elegancijom. Volim sjajne, nerijetko i šarene materijale, a sunčane naočale obavezan su mi modni dodatak. Bitno mi je da se u odjeći koji nosim osjećam udobno i ležerno, ali, opet, i elegantno. Pazim kako se cipele, hlače i jakne uklapaju jedne s drugima. Nisam si dozvolio da se modno zapustim poput nekih svojih vršnjaka. Ima li nešto što nikada ne bih stavio na sebe? Ima! Kod mene ne dolazi u obzir odjeća napravljena od pravog krzna ili kože. Tu sam se već jednom opekao - istaknuo je Stavros podsjećajući na skandal koji je nastao nakon što je odjeven u bundu od vučjeg krzna na naslovnici jednog našeg magazina prije dvadesetak godina ponosno promovirao album ‘Vučja vremena‘.
Istog trena na noge su se digli zaštitnici životinja, oštro prosvjedujući zbog pjevača kojem su poručivali da je degutantno pozirati odjeven u životinjsko krzno, a pogotovo je monstruozno odjenuti krzno zakonom zaštićene životinje kojoj u Hrvatskoj prijeti izumiranje. Javili su se i Stavrosovi pobornici. Posebno uvjerljiv bio je gospodin iz Dalmatinske zagore, kojem su vukovi nedavno poklali ovce. On je tvrdio da je Stavros velik čovjek, te da treba oderati baš sve vukove. Međutim, zaštitnici životinja bili su mnogo glasniji...
- Vidio sam da je nastala teška frka, pa sam tu bundu brže bolje poklonio, a kako bih se javno pokajao napravio sam nekoliko humanitarnih koncerata za vukove. Uz to, punih godinu dana sponzorirao sam vučje nastambe u zoološkim vrtovima. Bome, nije bilo jeftino! Ti vukovi baš mogu pojesti! Sreća po njih pa se taj skandal dogodio u ‘starom normalnom‘ jer u ovim ‘novo normalnim‘ vremenima jedva da mogu prehraniti samog sebe i familiju, a kamoli čopor gladnih vukova - zaključio je Stavros.