Da je i nakon 30 godina karijere i dalje u vrhu i da uživa popularnost kod brojnih obožavatelja, Tony Cetinski dokazao je ovih dana zasjevši na drugo mjesto najemitiranijih izvođača u prošloj godini. Prvo mjesto uvjerljivo i nakon smrti drži Oliver Dragojević, a sam Tony to je kratko komentirao riječima kako je “velika čast i stvar biti na samome vrhu iza Olivera Dragojevića i prije Gibonnija.
"To je ogromna motivacija, ali i obaveza”. A u skladu s novim mjerama i preporukama pjevač koji nikad ne miruje prošle se subote, u opatijskom hotelu Milenij, vratio svojim počecima na sceni te je publiku zabavljao kao DJ. Bila je to prilika da se prisjeti onog nadobudnog mladića iz Rovinja koji je prije 30-ak godina tek kretao u osvajanje domaće glazbene scene.
- Taj nadobudni dječak tada je imao 15 godina, danju je slagao suncobrane na plaži, navečer od osam do pola dvanaest radio je i svirao na terasi hotela Park, a prije toga u autokampu Veštar na terasi. Negdje iza ponoći svi zajedno, cijelo društvo uputilo bi se prema diskoklubu u zabavnom centru Monvi, gdje je bilo više florova. Na jednom od tih florova, prostora, radio sam i ja, s jednim prijateljem iz Pule, tako da smo više radili u duetu. Tada sam bio mlad, no volio sam istu tu glazbu koju volim i danas - prisjeća se Tony.
Ljude je tako u subotu zabavio nekim sjećanjima, povratkom u te dane, te im priuštio šarolik glazbeni repertoar.
- Zahvaljujem hotelu Milenij što započinjemo jednu prekrasnu suradnju. Nadam se da će se to protegnuti na jesen i na zimu. Zahvaljujem i svojim partnerima iz Bossanova Bose koji mi osiguravaju tehniku, ozvučenje i rasvjetu, ali i ostalima koji su mi pomogli da ne moram kupovati opremu, već su uskočili da mogu raditi - priča Tony.
Arena u svibnju
Prije nekoliko mjeseci Cetinski je u Opatiji otvorio svoju Školu pjevanja koja je uspješno opstala i u vrijeme karantene.
- Kad već pričamo o Školi pjevanja, 23. kolovoza imat ćemo svoj mali interni festival, da polaznici osjete kako je to pobijediti ili izgubiti na nekom festivalu, kakav je osjećaj natjecati se i na kraju izabrati pravu pjesmu - kaže pjevač.
Baš u vrijeme izolacije zbog koronavirusa trebao je imati veliki koncert u zagrebačkoj Areni i tako proslaviti tri desetljeća na glazbenoj sceni.
- Sve ono što smo imali odgodili smo za iduću godinu. Neke stvari smo ostavili za rujan, primjerice Cankarjev dom u Ljubljani, pa ćemo vidjeti hoćemo li uspjeti. Ako ne, najjednostavnije je prebaciti se na iduću godinu, bude li se moglo. Malo će možda biti gužvovito jer će se nagomilati dosta toga što ove godine nije bilo moguće.
Za Arenu Zagreb, uz pozitivno razmišljanje i nadu da će sljedeće godine stvarno biti bolje, stavili smo datum 29. svibnja i karte su u prodaji. Najvažnije je zdravlje ljudi, svih nas u konačnici, a mi ćemo se lako zabaviti. Nadamo se da ćemo dogodine u svibnju biti zdravi, živi svi zajedno, da ćemo imati više sreće sa svime što nas je zadesilo. Bitno je da se dogodi Arena, da mogu obilježiti svojih 30 godina opstanka na glazbenoj sceni - objašnjava.
Iako su svi materijali gotovi, Tony će s novim albumom ipak malo pričekati.
- U početku karantene, kada nismo mogli nigdje ići, skoro smo završili ‘kostur’ novog materijala. Demo snimke sam snimio, ima dosta novih pjesama od svih mojih prijatelja autora s kojima sam surađivao zadnjih 30 godina, pa čak i onih s kojima nisam nikada, primjerice Branimir Mihaljević je napisao nekoliko odličnih pjesama, zatim Ante Pecotić s kojim surađujem, Miro Buljan mi je ponovno ponudio neke pjesme. Ima puno pjesama, ali kasnije sam nekako izgubio volju privesti to kraju i otići u studio jer mislim da za to ima vremena.
Bavim se sada time čime se bavim, želim se malo odmoriti od rutine. Ta ista rutina nešto je što me najviše ‘ubija’ i inače u životu, pa tako i u poslu. Često bježim od toga pa je i ovo, na neki način, prilika za to. Pjesme su gotove, ali profesionalno snimanje u studiju još malo će pričekati, nije mi žurba - otkriva Tony.
Već neko vrijeme sa suprugom Dubravkom pjevač je gradsku vrevu zamijenio mirnim životom u istarskom selu Radetići, gdje uzgaja vlastito voće i povrće.
- Život na selu neusporediv je s onim u gradu. Ne znači da je u gradu loše, jer grad ima svojih prednosti. Ovu kombinaciju koju sada imamo, selo i Opatija, idealna je. Preko tjedna smo na selu, a vikende provodimo u Opatiji. Zaželiš se malo civilizacije, zaželiš se malo nekih ljudi i tog nekog ritma koji nije ni blizu onom u Zagrebu, ali je malo življi nego na selu, gdje je ispred nas šuma. No, sretan sam, razlika je velika, pogotovo jer smo se i prije nego što nas je zadesila korona godinama držali zdrave prehrane.
Od susjede bismo uzeli svježa jaja, koja su bitno drugačija, od boje do okusa. Da ne govorim o našem vrtu i paradajzu koji jedeš kao jabuku, koji se svojom tankom opnom i kožom ne može mjeriti s onim kupljenim u dućanu. Tako je i sa svim ostalim što imamo, lukom, salatom... Neusporedivo je, isto kao što je neusporediv stil života. Jako mi se sviđa sve to i nadam se da ćemo tako uživati još dugo, samo da još prođe sve ovo što treba proći na globalnoj razini, samo da nestane ova nesretna korona - priželjkuje Tony.
Učio od drugih
Još kao mentor ili član žirija u talent showovima bio je omiljen i dosta je toga naučio sudionike, a mnoge je mlade nade, poput Jure Brkljače, i usmjerio na glazbenoj sceni. Upravo je zato Škola pjevanja u Opatiji bila logičan nastavak toga.
- Da, trudio sam se kao mentor i trudit ću se uvijek, posebno kad u nekome nađem dobrotu, smisao. Jure ima i jedno i drugo, ima se smisla oko njega baviti i boriti, ima tu dobrotu i prizemnost koja je najvažnija u ovome poslu, govorim iz svog iskustva. Ja nisam bio prizeman cijelo vrijeme, pa sam tek kasnije shvatio neke stvari.
To sve sada prenosim na svoje polaznike, pa tako i na Juru. Škola pjevanja je napredovala, itekako. Bit će novih lica, ali sve u svoje vrijeme. U ovome poslu treba jako puno strpljenja, nije to sve jednostavno. Naravno, trudit ćemo se da iznjedrimo najbolje. Iz naše škole će biti jako puno dobrih pjevačica, jer sada su uglavnom cure prijavljene. Trebamo dosta toga što se tiče glazbenog programa za samu Opatiju. Na nekom gradskom nivou obogatit ćemo je novim pjevačima koji će uskoro imati prve nastupe. Malo po malo, korak po korak - najavljuje.
S druge strane, prilično je teško nekome reći da glazba nije za njega.
- Ja nemam pravo na to, tko sam ja da sudim. Kad vidim da netko toliko voli glazbu, ne mogu ga spriječiti, njegov put ne može nitko zaustaviti. Na bilo koji način, ako nema dovoljno pjevačkih sposobnosti, a voli glazbu i osjeća to, najbolji savjet je naći nešto srodno. Kao što primjerice sada, u nemogućnosti održavanja koncerata, ja ponovo krećem kao DJ. Zato što volim glazbu i ne mogu se od nje odvojiti tek tako. Ne odustajem od pjevanja.
Tako savjetujem i učim i te potencijalne kandidate koji imaju jaku želju, ali nemaju prirodne predispozicije. Ako i to ne bude išlo, onda ćemo naći drugi način da netko ostane u glazbi. Kao i u ostalim umjetnostima, ima jako puno načina da se zadovolji to nešto što je prirodno u nekome od samog rođenja i ta velika ljubav koju bi bilo grijeh nekome oduzeti - priča Tony.
Tijekom karijere dijelio je pozornicu s nekima od najvećih svjetskih glazbenih imena.
- Najviše sam naučio od najvećih, a to je da budem najmanji. To su Oliver Dragojević, José Carreras, Montserrat Caballé, pa i Michael Bolton, velikani koji su imali takav jedan odnos prema meni kao da smo rodbina i koji su imali uvijek dobar savjet, a koji sam znao dobro iskoristiti kasnije. Tako da od najvećih možete najviše naučiti, ako znate učiti i ako želite slušati - tvrdi pjevač.
S godinama je Tony na prvu naučio prepoznati budući hit, a ponekad ga, kaže, iznenadi i pjesma za koju uopće nije imao osjećaj da će biti uspješna.
- Najdraže pjesme su one koje u tom trenutku dotaknu situaciju slušatelja. One pjesme koje ih vrate u neki njihov svijet ili ih odvedu u neki bolji, zamišljeni svijet. To su sve neke karakteristike pjesama koje bi mogle biti najdraže. A to koje su meni najdraže možda ću znati jednog dana kada odem u mirovinu. Još uvijek analiziram, jako ih je puno i teško mi je odgovoriti na to pitanje - kaže Tony.
Predivne stvari od svojih obožavatelja pjevač, tvrdi, doživljava svakodnevno i ima tu privilegiju da ima veliku ljubav i podršku od onih koji ga prate i cijene to što radi.
- Velika mi je stvar kad nakon nekog dobrog koncerta doživim da mi priđe netko tko uopće nije slušao moju glazbu i kaže mi otvoreno, a to najviše cijenim, da nije bio moj obožavatelj, ali će otići i nabaviti moj album jer mu je koncert ostavio takav dojam. Kad mi kažu da je to što radim iskreno i da ima smisla. To su štovatelji onoga što čuju na koncertu i novi kandidati ‘našeg velikog plemena’, a za mene najveći izazov zadnjih par godina - smatra pjevač.
I njegova djeca Christian i Pia imaju smisla za glazbu, ali Tony ne želi biti taj koji će odrediti njihov put.
- Oni će sami odabrati, a ako budem mogao pomoći, pomoći ću savjetima ili bilo kako. Nisam tip roditelja koji gura dijete da mora nešto. Ponosan sam jako na Christiana koji u Berlinu studira jedan od težih fakulteta, i to na njemačkom jeziku, a i na Piju, koja raste i postaje divna osoba. Moram priznati da u jednom i drugom vidim sebe, po toj vječnoj djetinjastosti. Ostati dijete, Mali princ, to je nešto što sam gradio godinama.
Naravno, kad si stariji, imaš neke odgovornosti, ali ne zatomiti to dijete u sebi možda je ono što nas tjera naprijed i potiče nas da ostanemo pozitivnog stava i pozitivni prema drugima. Djeca su neiskvarena, a tu neiskvarenost u sebi treba zadržati što duže - naglašava.
Ne voli pokuse
Najveći uspjeh u njegovoj karijeri usko je, priča, vezan uz njega privatno.
- Prizemnost, pa i detektirati kada poletiš, jer prirodno je da se čovjek zaigra pa poleti; što brže detektirati to i opet se spustiti na zemlju po meni je najveći uspjeh. Treba čvrsto s dvije noge stajati na zemlji, a poletjeti možeš malo u studiju, kada si umisliš da si možda nešto vrjedniji od samog sebe jer stvaraš nešto novo. Tu onda odeš u neki drugi svijet, igraš tu neku bajku i pokušavaš tu emociju koju osjećaš prenijeti na pjesmu i nadati se da će to ljude dotaknuti - otkriva.
U doba mjera i preporuka prilično mu se teško uklopiti.
- Nisam zainteresiran ni za kakve pokuse jer zna se što je pravi koncert. Ako se ljudi ne mogu zagrliti, ljubiti, nazdraviti zajedno, pjevati, nego moraju, po ‘novom normalnom’, biti ograđeni boksovima, svatko za svojim stolom, to je nešto što mi ne ulijeva neko povjerenje ni želju za koncertima.
Naravno, ima dobrih ideja, imam nekoliko prijatelja u Istri koji se bave koncertima pa možda i prihvatim neku od njih, ali zna se što je pravi koncert. Ja čekam ‘staro normalno’ - smije se Tony.
Sa suprugom Dubravkom trenutno provodi rekreativan odmor, a planiraju i putovanja po Hrvatskoj.
- Po visokim temperaturama nastojimo se paziti i tada smo više-manje kod kuće. Opuštamo se uz glazbu, vrt ili druženje s dragim ljudima. I nema potrebe putovati u neke druge krajeve. Imamo toliko lijepu obalu i mjesta da uopće nema potrebe ikamo ići - zaključio je Tony Cetinski.