ŽIVOTNA PARTNERICA

Đorđe i Olivera bili su nerazdvojni od 1979.: ‘Ona je moj verni Sančo Pansa, moja ljubavnica i saborac‘

“Kažem joj da može biti jako umorna, jer je čitav dan presvlačim u različite kostime. Glavna je junakinja svih mojih pjesama"
Đorđe i Olivera Balašević
 Vlado Kos/Cropix

Sa svojom životnom partnericom Oliverom Savić bio je nerazdvojan od trenutka kad ju je upoznao 1979. godine

Priča o ljubavima Đorđa Balaševića može se lako svesti u jednu osobu - unikatnu malu Savićku, kako ju je nazvao u jednoj svojih posljednjih pjesama. Olivera, djevojačkog prezimena Savić, njegova voljena Olja bila mu je vječna ljubav, inspiracija od trenutka kad ju je upoznao 1979. godine.

"Čuo sam jednom komentar: 'Vjerojatno je ta žena neka posebna, nemoguće je da bi on svakoj ženi napisao takve pjesme.' Ali, ona je stvarno različita, svaki dan druga, vječito ista. Ima strahovitu energiju. Kažem joj da ponekad može biti i jako umorna na kraju dana, jer je čitav dan presvlačim u različite kostime.

Glavna je junakinja svih mojih knjiga i pjesama. U jednoj od njih sam napisao: 'Ona je moj mali, verni Sančo Pansa. Moja ljubavnica, saborac i najbolji drug'", rekao je o njoj jednom Đole, koji baš nikada nije štedio riječi na spomen svoje šest godina mlađe supruge.

Sreli su se sasvim slučajno tijekom televizijskog gostovanja, mlada Zrenjanka bila je reprezentativka u sportskoj gimnastici, a on je bio pjevač u usponu. Prije Olivere imao je, kako je govorio, neke 'tragične, formalne veze', ali kad je nju ugledao, odmah je pomislio da se želi oženiti i imati obitelj.

Kasnije je pričao da ga je oborila s nogu njezina konstatacija da je Zlatko Vujović opasan nogometaš. Olivera je bila izvrsna gimnastičarka u četiri sportske discipline, s pregrštom medalja i priznanja, a u Novi Sad je došla na studij.

Njen studentski život i dane koje su provodili u njenoj sobi opjevao je u pjesmi "Provincijalka".

"Ja sam za stolom čitala bilješke s predavanja, spremala ispit i gledala često kroz prozor čekajući kada će se pojaviti. Tada mobilnih telefona nije bilo, pa je Đole zviždao pod prozorom. Taj zvižduk i danas koristi kad negdje zalutamo u nekom gradu ili tržnom centru. Kada bih čula njegov zvižduk, brzinom svetlosti bih se sjurila kroz hodnik da ga vidim, tako da je ta pjesma to na vrlo lijep način ispričala", prisjetila se prije nekoliko godina Olivera.

Balašević je uvijek napominjao da je ima puno sreće što je na svom putu našao svog anđela koji usput i izgleda kao anđeo.

Kada je otišao na ljetovanje u Umag, shvatio je da mu nedostaje, pozvao ju je s recepcije hotela i pitao hoće li udati za njega. Nije stigla ni odgovoriti, a on je sjeo u golf i vozio do Zrenjanina.

Vjenčali su se 1981. godine, ali nisu pravili veliku svadbu jer mu je majka preminula godinu dana prije. Njihova kći Jovana tada je napunila pola godine, pa su ipak poželjeli obaviti i tu formalnost.

"Malo sam se toga bojao jer dosta sam formalnosti izbjegao u životu. Kad sam maturirao, to je bila prava prilika da obučem odijelo, ali sam to izbjegao stjecajem okolnosti, nisam došao na proslavu. Ni kasnije nikad nisam bio u odijelu", ispričao je svojevremeno pa dodao:

"Htio sam se oženiti 15. kolovoza kad je najtoplije, da bih mogao biti u nekoj majici. Dogovorili smo se ipak da to bude 7. svibnja, jer je bila sasvim neizvjesna situacija s mojim dolaskom iz vojske. Kao hranitelj porodice, nisam to bio i formalno. Dokument je bio veoma važan. Ali nismo željeli nikakve ceremonije i pompe.

Odabrali smo četvrtak. Nismo htjeli da to bude ni subota, ni nedjelja, jer su se baš tad ženili neki moji prijatelji i nisam htio da se sretnemo i da se diže neka frka, da nešto vrištimo, skačemo... Nikome ništa nismo rekli, pokupili smo se na brzinu, čak smo malo i zakasnili... Bilja, kuma, došla je u posljednji čas, a Bočeku sam rekao da ponese osobnu kartu, da je neko snimanje u pitanju, samo da se ne bi pojavio s poklonom i u odijelu.

Uletjeli smo kod matičara, ali tamo su nas već čekali prijatelji koji su ipak uspjeli provaliti. Bila je to mala, slatka ceremonija koju smo poslije nastavili kod kuće, strogo uz sendviče. Osjećao sam se dobro, kao da nisam mladoženja. Bio sam u elegantnim crnim trapericama, večernjim, i cipelama s dobrim elementima tenisica, nisam baš htio da obujem tenisice iz poštovanja prema supruzi. Olja je imala lijepu bijelu haljinu, samo bez onih 'đinđa' na glavi".

Par ima troje djece - Jovanu, Jelenu i Aleksu, koje je uvijek smatrao najvrednijim i najljepšim životnim postignućima. Balaševići su uvijek slovili za iznimno složnu obitelj, a najteži trenuci su im bili kad je njihova Jelena, koju od milja zovu Beba, stradala u teškoj prometnoj nesreći 1998. godine. Usprkos svim zlosutnim prognozama 8. ožujka 1999. godine, Jelena je izašla iz bolnice na nogama.

image
Jovana i Aleksa Balašević
Tea Cimaš/Cropix

"Nitko vas ne priprema na to. Uz tih jedan posto kasnije, Jelena u prva tri dana nije imala nikakvih šansi da će preživjeti. To je takvo iskušenje koje vas prekali, ali, vjerujte mi, kad sve prođe, kako god, a pogotovo što smo imali božju pomoć pa je to sa svima nama izašlo na dobro, ipak vas to ošteti, dezorijentira, samelje... I nakon te četiri godine, koliko je trajao njen oporavak i naša maksimalna pažnja, koncentracija, kao da hodate po papiru, da ne narušite tu nježnu, tananu, psihu šesnaestogodišnjakinje", pričala je o teškom kćerinom oporavku Olivera.

Par je u jednom intervjuu rekao da pravu krizu u braku nikada nisu imali jer su uvijek bili okrenuti jedno drugome.

"To je možda i zbog nedostatka rodbine. Ja sam sve svoje stričeve, tetke i ujne potrošio u pjesmama, u životu nisam imao nikog. Moji su svi bili jedinci. Nemam ni elementarnog tetka ili strica. Zato si nismo mogli dopustiti da budemo posvađani, jer smo se uvijek morali dogovoriti tko će sutra voditi djecu u školu i poslije ih pokupiti. Bilo je perioda kad se malo nadurimo jedno na drugo, ali u odnosu na ružičaste tonove našeg braka, ti drugi su bili samo malo manje ružičasti", rekao je Đole.

Njegova draga razumjela je sve njegove umjetničke emocije i potrebu za osamljivanjem.

"Djevojčice su to znale, posebno dok su bile male, onda bismo mi išle u šetnju, druženje. Njihova socijalizacija prema društvu i institucijama je bila sa mnom. On se osami, i bude u nekim svojim osobnim koridorima i pećinama. Te krize ne donose neku bitnu transformaciju u izgledu i ponašanju i funkcioniranju. To su samo nijanse.

Ono čemu sam se uvijek divila je što on ni prema čemu ne ispoljava strah. Ja sam imala običaj da kažem da je jedini muškarac s kojim bih se usudila biti i na Titaniku, jer dok bi brod tonuo a gudači tužno svirali, on bi mene nasmijavao i ja se ne bih bojala. I tako je uvijek", pričala je Olja s puno ljubavi.

Njezin Đole sigurno će je čekati i na nebeskim njivama.

"O, da mi je da se još samo jednom zaljubim

Opet bih gledao niz kej kao niz prugu

I opet bih znao da se u oblak zadubim

I čekao bih samo nju, nijednu drugu..."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. ožujak 2021 08:23