Doris pred Hrvatsku noć u Frankfurtu: ‘Vidjeli smo transparent s dvije ribe i ‘Pivaj Srdelu!’. Ta me riba prati bez obzira na grad‘

Doris Dragović uoči premijernog nastupa na spektaklu Hrvatska noć u Frankfurtu otkrila nam je zbog čega ima toliko mladih ljudi na njezinim koncertima, zašto je uz lijepe balade na njezinim nastupima obavezna i pjesma ‘Srdela‘, a ispričala nam je i kada izlazi njezin novi album na kojem surađuje s Ivanom Huljićem.

Večeras po prvi put nastupate na Hrvatskoj noći, najvećem hrvatskom koncertu u inozemstvu. Koje emocije s toplog Mediterana nosite pred publiku koja je na ovaj spektakl u Frankfurtu došla iz Njemačke, Amerike, Kanade, Novog Zelanda...?

- Naravno, donosim im tople osjećaje, mediteranske. Uvijek sa sobom donosimo ono najbolje što imamo i znamo. Kada kažem mi, to podrazumijeva i moj dragi orkestar kao i cijelu ekipu koja radi na tome da sve bude baš tako, briljantno. Inače, kad spominjete to ‘po prvi put na Hrvatskoj noći’, čini mi se da sam vrlo davno već nastupala na takvom nečemu, ali je to vrlo vjerojatno iz vremena paleozoika, pa nisam sigurna (smijeh)...

Poznato je da je za vas svaki koncert i nakon četrdeset godina duge karijere jedinstven. Zašto je to tako?

- Zato što je svaki prvi! Svaki koncert je novi susret, nova priča, novi ljudi. Čak ako je koncert na nekom ‘starom‘ mjestu, pa su i ljudi isti, stoji i to da su oni došli po novu priču; jer život ispisuje nove stranice, nova iskustva, razvijamo se, rastemo... Imala sam, kroz dugi niz godina, privilegij susretati drage ljude koji su davno bili djeca na koncertima, koji sada imaju svoju djecu i dovode ih na koncerte... ako je, dakle, išta privilegij - to jest!

Doris Dragović

Zvonimir Ferina

Volite i poštujete svoju publiku jednako kao i ona vas. No, kad smo već kod publike, zanimljivo je da na vaše nastupe dolaze mnogi mladi ljudi koji se nisu ni rodili u vrijeme kada su nastale pjesme koje danas pjevaju skupa s vama. Što mislite, zašto je tako?

- Pa, bit će zato što sam im vršnjakinja s bakama i djedovima, ne znam. Možda i pokojom prabakom. A ipak se bake poštuju. A ako tko ne poštuje roditelje (uključujući bake i djedove), terorizirat ću ga u snu! (smijeh). Šalu na stranu, poštovanje nije jednostrana pojava koja ide od štovatelja prema nekome. Poštovanje valja zaslužiti. To je nešto što se stječe vlastitim životom i načinom življenja istoga. Nije da baš dijelim osobni život i življenje, ali čovjek valjda nekako osjeća drugo biće. Nije ni meni baš sve jasno, ali se nadam da sam barem na tragu Dobra.

Što se nastupa tiče, na radost publike doista imate udarnički ritam. Je li točno da ovog ljeta niste imali vremena ni za dvotjedni odmor?

- Točno! To je zapravo tako, jer mi je vrijeme krenulo unatrag, pa zapravo idem sve mlađa. Za desetak godina očekujem ponovno dvadesete. To što me bole kosti nije starački išijas ili neka druga gluparija; to je zbog onih hotelskih madraca (smijeh).

Uz vaše brojne balade i emotivne pjesme koje publika obožava, ljudi, očito je, vole i pjesmu ‘Srdela‘. Kako ste se prvi put osjećali kada ste na svom koncertu vidjeli transparent u publici na kojem je pisalo: ‘Pivaj Srdelu‘?

- Nama ‘osoblju’ s pozornice nikad nije dosadno. Mi smo, dakle, stalno u stanju prigušenog smijeha! Okružena sam, naime, kolegama koji su, osim što su vrhunski glazbenici, uz to i silno duhoviti i ne treba nam puno da nas smijeh razbije. I tako, osvane odnekud transparent ‘Pivaj nam srdelu!’. Još su i dvije ribe nacrtali. Najprije smo svi popadali, a onda sam im ja, kroz plač od smijeha, pokušala objasniti da sam ja gospođa u godinama, da sam sada u jako finoj fazi i da... koja srdela?!??! Sve to dok su kolege već lagano krenuli s uvodom u riblju pjesmu. Sve ostalo je povijest. Riba me prati bez obzira na grad ili mjesto radnje.

Svi nestrpljivo čekamo vaš album koji pripremate s Ivanom Huljićem. Kada album izlazi i kako će se zvati?

- To bi trebalo biti vrijeme Božića. Nemam pojma kako će se zvati. Kad dođete tamo u dućan, upitajte za mene, netko će vam valjda dati CD. Važnije od imena albuma jest to da je uložen silan trud, bezbroj samopreispitivanja, kretanja ispočetka, samokritike do bola. Važno nam je da je to što prikazujemo, za nas same - ljepota, u nadi da će tako biti i onima kojima je namijenjena.

Ivana Huljića znate od malena, iz vremena kada ga se njegova teta Doris igrala s malenim plavookim dječakom. Kako biste opisali vašu glazbenu suradnju?

- Ne možete mi sad plavookog dječaka, a onda odmah suradnju. Taj je dječak zauvijek tu i teške su oči kad sad gledaju u visinu. Između te dvije strane je jedan besprijekoran rast, nastanak predivnog čovjeka i razvoj ogromnog talenta. Ni ljubav ne bi bila ljubav da nema i poštovanja, pa je to još jedna odlika našeg odnosa! Uostalom, kad bi se sve moglo slovima oblikovati i reći, ne bi trebalo živjeti, zato - ovo vam je za sada dosta!