Serija "Dar mar" Nove TV stekla je mnoge poklonike, a posebno mjesto u galeriji zanimljivih likova ima dizmovački pogrebnik Dalibor Grob kojeg igra iskusni Draško Zidar (60). Glumac iza kojeg je više od 120 kazališnih predstava samo u matičnom Kazalištu Virovitica te mnogo serija i filmova sjajno je utjelovio lik neobičnog pogrebnika iz fiktivnog provincijskog mjestašca.
Zidar, koji je nedavno proslavio 35 godina profesionalne karijere, otkrio nam je kako je bilo prvi put u životu imati raskošne brkove i zašto u Dizmovu nema posla za njegov obiteljski biznis. Virovitičanin s brojnim nagradama za svoja glumačka ostvarenja ispričao nam je i kako se osjećao kao redatelj te kada sa svojim bendom Čudesna tikvica namjerava objaviti debitantski album.
Za lik Dalibora Groba mnogi kažu da je jedan od najsmješnijih u seriji "Dar mar". Kako je biti "najpoznatiji pogrebnik u zemlji”?
- Lijepo je čuti da ste zabavni ljudima. Sama ideja lika je odlična - grobar koji nikoga ne pokapa i po tome je poznat u cijeloj državi. Jedan od likova koji nisu ništa krivi, ali događa im se sve loše što im se može dogoditi, što bi rekli - uvijek na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Dakle, vi i vaša obitelj u seriji imate pogrebno poduzeće, no nikad nismo vidjeli da se bavite tom svojom "osnovnom djelatnošću".
- Takva je godina, nitko ne umire. Ili nam je zdravstvo u Dizmovu na najvišoj razini ili podzemne vode tako utječu na naše stanovnike, dakle - dođite svi u Dizmovo. Mi se cijepimo smijehom i pozitivnim vibracijama. A za našu osnovnu djelatnost će valjda doći vrijeme.
Prvi put u životu imali ste brkove, i to raskošne. Je li vam dugo trebalo da se naviknete na njih?
- Da, prvi put sam ih pustio i moram priznati da sam bio sam sebi čudan. Morao sam jako dobro paziti svako jutro da ih iz navike ne obrijem. A čovjek se navikne na svašta, pa i na brkove. Rekao bih da sam više bio čudan okolini nego sebi.
Ove ste godine proslavili 35 godina profesionalne karijere u kazalištu, no vaš je glumački staž puno dulji. Jeste li vi među onima koji su od malih nogu znali da žele biti glumci?
- Zvuči puno, ali brzo prođe. U kazalište i svijet glume sam ušao prije 49 godina kada sam odigrao svoju prvu ulogu u kazalištu, malog Mehu u "Hasanaginici". Ne, ne, nisam odmah znao što želim, imao sam svakakvih želja. Naravno, kao i mnogi želio sam biti nogometaš, pa speleolog, pa učitelj, ali, eto, od svega - glumac. A ušao sam, što bi rekli, na mala vrata. Moj otac je radio u virovitičkom kazalištu, a brat je amaterski nastupao i bilo mi je mistično kamo oni idu svaku večer, na kakvu to "probu", pa su tako i mene poveli jednu večer i otad, eto, nisam izašao iz kazališta.
Radili ste mnoge TV serije, pokazali da ste odlični u komediji i drami. Što je vama draže?
- Teško je reći. Ako je uloga dobra, ne treba je gledati kao komičnu ili dramsku, nego kao dobru ulogu. I jedne i druge imaju svoje čari i svoje zamke. Nije lako igrati ni komediju, ni dramu. U komediji, doduše, odmah znate po reakcijama publike jeste li dobri ili ne, a u drami morate čekati kraj predstave.
Imate li neku ulogu, bilo koju, koja vam je posebno draga? I neki lik koji biste baš voljeli glumiti?
- Teško je nakon tolikih godina izdvojiti neku ulogu, ali jako mi je draga uloga Sladeka u Havelovoj "Audijenciji". Ne zato što čovjek poloče gajbu piva, nego zato što je istodobno jednostavan i kompleksan lik i pravo je zadovoljstvo igrati ga. A želja nemam. Mislim da su sve uloge koje glumca stignu one prave za njega.
Dobili ste mnogo nagrada tijekom karijere, imate i Zlatnu Arenu za "Kotlovinu”. Koliko su nagrade bitne?
- Pa, bitne su, ali nisu ono zbog čega se radi. Glumac mora raditi najbolje što zna i može, a ako to netko primijeti i nagradi - nitko sretniji.
Član ste ansambla Kazališta Virovitica u svojem rodnom gradu. Kako tu stvari stoje u vrijeme pandemije?
- Radimo koliko možemo, igramo koliko nam daju. Dosta je to... tužno.
Što je Mikeški korona kabare?
- Mikeški korona kabare se tako zove samo zato što je nastao u pandemijsko vrijeme. Malo se šalimo na račun korone, ali je zapravo politički kabare i nastavak prijašnjih Mikeških kabarea koje sam napisao s kolegom Pavelkom. Šalimo se i kritiziramo naš lokalni karakter i šire. Ovaj sam napravio samo zato što je bilo takvo vrijeme da se nismo mogli sastajati i raditi zajedno pa sam se odlučio za varijantu "sam svoj majstor".
Okušali ste se i kao redatelj. Kako vam je bilo "s druge strane”?
- To je susret sa surovom stvarnošću. Konačno saznate koliko se i zašto taj čovjek dolje toliko sekira. Nakon toga kao glumac imate više razumijevanja za redatelja i, naravno, kao redatelj bolje razumijete glumce. U svakom slučaju, preporučujem svima da se okušaju.
Pišete i pjesme, svirate gitaru, imate bend Čarobna tikvica. Dakle, svirate i za posao i za dušu. Ima li šanse za kakav album?
- Album je u planu već četrdesetak godina! No, kako smo svi u gužvi s poslom, čekamo da završimo u mirovini pa da to finaliziramo. Brat i Gavro, treći član, već su dočekali mirovinu pa se sada samo mene čeka.
Vratimo se na brkove. Što vaša supruga i kćeri kažu na njih? Komentiraju li one i inače vaše uloge?
- Što se brkova tiče, bio sam im silno smiješan i stalno su zbijale šale na račun toga. Jedva su dočekale da ih obrijem, da dobiju natrag svog oca i muža.
Imate li kakvih planova, novih uloga, projekata?
- Pa, s obzirom na pandemijsko vrijeme, teško je planirati čvrsto i dugoročno.