Vratili smo se s turneje u Americi, a onda nas je on posjeo za stol. Objasnio nam je situaciju, kaže Jasenko Houra dan nakon što je preminuo Dubravko Vorih, legendarni basist Prljavog kazališta.
Vorih, jedan od naših najboljih basista, s bendom je nastupao više od desetljeća, a preminuo je u 59. godini u Zagrebu, nakon što je izgubio borbu s karcinomom koji mu je dijagnosticiran prošlog proljeća. Prljavci su tada bili na američkoj i australskoj turneji, a sve je kulminiralo velikim slavljeničkim koncertom na stadionu u Kranjčevićevoj zadnjeg dana svibnja.
Bio je to, nažalost, i posljednji veliki koncert Voriha s bendom, i to na njegovo inzistiranje. Sljedećeg jutra otišao je u bolnicu na operaciju.
Članovi benda Mladen Bodalec, Tihomir Fileš, Jasenko Houra, Damir Lipovšek i Jurica Leikauff sada prvi put otkrivaju nepoznate detalje s te, pokazat će se nažalost, posljednje turneje s Vorihom.
- Još tijekom boravka u Americi primijetio sam da puca. Bio je nevjerojatno nervozan zbog iščekivanja nalaza. Tihomira Fileša i mene u Zagrebu je nakon toga posjeo za stol i objasnio nam situaciju - objašnjava Houra. U ovim je situacijama, dodaje, glupo bilo što govoriti, jer Vorihu je glazba uvijek bila iznad svega.
- Mogao je 24 sata pričati o glazbi, bluesu i jazzu, pa i kada je saznao za opaku bolest na stadion u Kranjčeviću doveo je svoju zamjenu. Rekao je: ‘Jedino Marko ima muda, on je taj dok se ne vratim’. I unatoč tome što je bilo više glazbenika u kombinaciji, Dudo je odlučio. Istinski je vjerovao da će se izvući i da ćemo ponovno stati na pozornicu. No, to se nije desilo - priča Jasenko.
Radost i strepnja
Teško je i pjevaču Mladenu Bodalecu koji mu je na turnejama bio cimer.
- Sabiremo još emocije, tisuće misli, doživljaja koje smo kao bend proživjeli zajedno s našim Dudom, ja još posebno jer smo bili dugogodišnji cimeri. I to od samog početka kada je stigao u Prljavo kazalište. Puno smo radosnih trenutaka prošli zajedno, ali i strepnji kada se doznalo za njegove zdravstvene probleme. Sve je to jako tužno, još je svježe, znam da život ide dalje jer mora, ali... - vrlo potreseno govori Bodalec.
U bend je došao prije Voriha, no njihovo poznanstvo datira još iz tinejdžerskih dana, kada je Vorih svirao u grupi Parlament. Susretali su se u Kavkazu, Zvečki, na svim kultnim zagrebačkim destinacijama. A onda je Vorih došao u Prljavo kazalište.
- Bio je velik umjetnik, radnik, znalac, profesionalac, i to je zahtijevao i od drugih. Osim glazbe, druga velika ljubav bio mu je nogomet i strastveno je navijao za Brazil. Kada je na pretprošlom Svjetskom prvenstvu Brazil izgubio od Njemačke 7:1, nismo mu godinama dali mira jer je i dalje teška srca proživljavao taj debakl. No, i inače je bio vrlo temperamentan. Iako je volio šalu, zastupao je svoje stavove vrlo intenzivno, nepokolebljivo, pa smo već znali da nam je bolje ne upuštati se u raspravu - priča Bodalec.
A onda je doznao za bolest. Bodalec kaže kako je dijagnozu prihvatio pozitivno, izbjegavajući crne misli, defetizam. Nije dao da se njegovo psihičko stanje, raspoloženje, odrazi na bend.
- Pozornica mu je bila svetinja. Ovozemaljske probleme ostavljao bi iza sebe kada bi kročio na nju jer je dobro znao da za ta dva sata svi živimo - kaže.
Jurica Leikauff dobro se sjeća priprema za Kranjčevićevu.
- Za koncert na stadionu pripremao se poput desetogodišnjeg dječaka. Nitko od nas nije mogao odoljeti tom dječačkom šarmu i sve nas je povukao. Veselje, volju i entuzijazam širio je poput zaraze. Bio je dovoljno lud da nas nagovori na 100 ludorija i morali smo pokleknuti. Bio je redikul u bendu, ali u onom najpozitivnijem smislu.
Živio je u nekoj svojoj iluziji, povlačio bi i nas u taj svoj svijet, no katkad smo ga jednostavno morali prizemljiti. Ja sam upravo zbog njega upisao jazz akademiju i zbog njega diplomirao. Bio je najbriljantniji basist za live nastupe, a ja sam ga doživljavao poput starijeg brata. Vrlo živopisan lik s kojim nikad nije bilo dosadno - priča.
Tihomir Fileš, menadžer i bubnjar Prljavaca, potvrđuje da je Vorihu taj zadnji koncert bio možda i najvažniji u životu.
- Znali smo svi što se sprema, utjeha je samo da se nije dugo mučio. Tragedija je jer smo izgubili prijatelja, a ne samo člana benda. Profesionalno, kao grupa ostvarili smo zajedno sve što se moglo, u poslu postigli sve. Poslije prve operacije, nakon prošlogodišnjeg koncerta Prljavog kazališta u Kranjčevićevoj, Dudo mi je rekao da je ostvario životnu želju. Silno je želio stadionski koncert, da ostavimo i taj trag, da nešto ostane iza njega - govori.
Duhovne borbe
Gitarist Damir Lipovšek Keks svjedočio je razvoju bolesti, kaže, od samog početka, sve do zadnjeg nastupa.
- Kada se prisjetim koncerta u Kranjčevićevoj, tada iskreno moram reći da je bilo fascinantno gledati kako se, kad se popeo na binu, izdigao iznad svih situacija. Ništa ga u tom trenutku nije moglo zaustaviti. Pravi pravcati muzikant. Vjerojatno se zadnjim poklonom pred publikom vratio u stvarnost, no do posljednjeg trena nije ga napuštao entuzijazam, htio je putovati, svirati - govori Lipovšek.
Tužni Prljavci prepričavaju nam anegdote s nastupa.
- Upao je autom u rupu, sudario se s policijom. Neposredno prije leta za Zürich shvatio je da je zaboravio putovnicu... A i kada bi sve bilo normalno, ja sam se potrudio da to ne bude. Stavljao sam mu limenke na auspuh, žutu vrpcu na kojoj je pisalo ‘Policija’ razvio sam oko auta. Čekao je satima da se situacija razriješi... Uvijek ludorije, ali i ja se moram vratiti u stvarnost i reći - ovo je preteško - tužan je Leikauff.
Jasenko Houra kaže:
- Ono što mi prvo pada na pamet, kada mi je ushićeno došao iz šopinga na američkoj turneji i ispalio: ‘Kupio sam hlače kakve si cijeloga života želim’. Obukao ih je za šetnju gradom i prelazeći zebru na Times Squareu se spotaknuo i pao. Hlače su pukle, a on je bio nesretan poput malog djeteta - kaže. A da je bio velik potvrđuje i objava u Facebook grupi Zapruđanci.
“Kad si početkom 80-ih nekome ‘iz grada’ rekao da si iz Pruđa, pa ti oni vele ‘Aaa, zapruđanska škola bluza! Poznaš Voriha?’ a ti se sav istopiš od sreće.”