Zrinka Cvitešić živi sada život po svojoj mjeri. Evidentno zadovoljna, balansira između karijere vani, projekata u Hrvatskoj i maslina na Braču, čijim uzgojem se bavi već desetak godina. Na Braču provodi i po nekoliko mjeseci uživajući u jednostavnosti života i svom OPG-u Familia, ali i u glumi, jer je kraj ljeta dva tjedna provela na probama i probnim snimanjima s kolegom Jankom Popovićem Volarićem i redateljem Milanom Trencom za film “Doručak na travi”. Tek nakratko iz njezine oaze izvukao ju je gala događaj u Dubrovniku - polufinalno žiriranje u kategoriji Telenovela za 50. međunarodnu nagradu Emmy®, čiji su domaćini bili United Media i Nova TV.
Odlično raspoložena stigla je kao uzvanik na Emmy zajedno s Popovićem Volarićem, zbog čega su oboje iz iznošenih ljetnih majica i japanki morali uskočiti u elegantna izdanja kakva obično i podrazumijevaju ovakve manifestacije. Premda im je ovo prvi zajednički projekt, a prije “Doručka na travi” bili su samo poznanici, djelovali su kao da se znaju od vrtića ili, recimo, starog bračnog para koji jedno drugome završavaju rečenice, usputno se podbadajući. Oduševljeno su pričali na čemu trenutačno rade ili, bolje rečeno, kako rade, jer rijetko se u životu glumca događa da ima toliko vremena za pripremu, i to u uvjetima tišine, mira i relaksirajućeg ugođaja mora.
Janko Popović Volarić objasnio je kako se sve divno poklopilo da mogu raditi na Braču jer Trenc sa svojim filmom tek u siječnju ide na HAVC-ov natječaj pa nisu opterećeni terminom početka snimanja.
- Ova genijalna ideja da se nađemo na Braču i radimo na scenariju bila je, skromno ću to reći, moja - govori Zrinka Cvitešić uz smiješak. U pravilu, objašnjava glumica, proces rada na filmu je uglavnom bez rada na scenariju. Glumci dobiju gotov scenarij, bude ponekad par proba, a najčešće snimanje krene da ih nisu niti imali.
Slučajni susret
- No ovdje se dogodila ta neizvjesnost, čekanje na natječaj koji je za nekoliko mjeseci, a kako smo svo troje bili slobodni, a ja na Braču provodim većinu svog slobodnog vremena koje imam, predložila sam da se tu nađemo i napravimo radionicu za sebe. Vrijeme je u rujnu predivno, turizam pri kraju i kreće taj prekrasni otočki mir. Mislim da u životu sve troje nismo radili u takvim uvjetima. Sjediš doslovno prvi red do mora, pričaš, čitaš, zajedno nadopunjuješ scenarij novim idejama... Prekidaš tek da bi uživao u bojama zalaska ili nešto pojeo. Nema one uobičajene žurbe i obaveza i tako bi se, kad bi se moglo, trebalo uvijek početi raditi na projektu, u potpunoj opuštenosti, da te ne ‘tjera’ ograničeno vrijeme sa snimanja, jer iz mira i opuštenosti proizlaze divne ideje - govori Zrinka Cvitešić.
”Doručak na travi”, priča o slučajnom susretu i putovanju dvoje ljudi koja se zbiva u jednom danu, poslovno je tako spojila Zrinku i Janka prvi put u životu.
‘Hoćeš muziku?’
- Nas dvoje, koliko pamtim, čak se nismo nikada niti službeno upoznali. Bili smo na ‘bok’, no za tih nekoliko slučajnih susreta prepoznali smo se, vjerujem, kao ljudi. I stvarno smo na kraju kliknuli. Redatelj nas je nakon drugog dana pitao koliko dugo se mi znamo. Pa ne znamo se, nikad se nismo družili, no osjećaj mi je s Jankom bio kao kada naiđeš na najboljeg prijatelja iz srednje škole nakon puno godina - otkriva nam glumica.
Iste dojmove dijeli i njezin kolega.
- Ta dva tjedna bilo nam je stvarno izvrsno, iako se otprije nismo poznavali ni mi s Trencom ni međusobno. U početku smo se zato pitali kako će to funkcionirati, no ispalo je fenomenalno. Neopterećeni rad, neopterećeni rokovima, a kako ste dislocirani, neopterećeni ste računima i svim onim svakodnevnim stvarima. Isključivo ste posvećeni scenariju, možete pustiti da se on par mjeseci slegne, pa onda opet možda krene neka proba. To je za pripremanje uloge i projekta izvrstan način rada i super je da smo to napravili - smatra Popović Volarić.
Potpuno su oduševljeni i scenarijem i Trencom, kako s njim funkcioniraju i što će sve redatelj učiniti da im približi senzibilitet priče, uloga. Kako je radnja smještena u 30. godine prošlog stoljeća i u jednoj od scena pojavljuje se gramofon, Janko je počeo zezati redatelja da kakva je to proba bez glazbe.
- Trenc me je na to samo pitao - hoćeš muziku? Okrenuo se i otišao s terase. Mislili smo da se naljutio, a kad ono, Trenc se vraća sa starinskim gramofonom koji se mora ručno navijati. I tako se pobrinuo za svaku probu, dani su počinjali njegovim poklanjanjem novina i časopisa iz tog vremena, sve kako bi nam to doba što više približio, a to glumcu strašno pomaže - govori Janko Popović Volarić.
U slučaju da film prođe na HAVC-u, a optimistično računaju da hoće, rezervirali su si svibanj i lipanj iduće godine da počnu snimati.
Pitamo Zrinku gdje će do tada biti, zapravo gdje sada uopće živi, koja je njezina adresa. - Na zemlji - kao iz topa ubacuje se Popović Volarić.
Radoholičarka
- Na nekoliko adresa, ali da, Janko je zapravo u pravu, ovo razdoblje korone napravilo mi je baš to - uzemljenje. Iako sam već od Akademije naviknula ići iz jednog projekta u drugi, zadnjih desetak godina tempo mog života bio je - nema stajanja. Imala sam za to energije, ali s druge strane zapravo sama nisam znala kako stati. U glavi vam je ta neka misao - ako stanem, što će se dogoditi sa mnom? Nije to panika, nije da se bojiš za egzistenciju, nije ta priča. Neki osjećaj da ako stanem, ako si uzmem neko vrijeme za sebe, možda ću nešto propustiti, kako ću se opet vratiti i hoću li se znati vratiti. A ja sam naviknuta na puno rada, svaki dan, i dolazim iz obitelji u kojoj su svi vječito radili. Radili su jedan posao, vratili se doma, išli na polje ili imali drugi posao, i meni je rad od malena usađen. I kako ćeš sada uzeti dva mjeseca i ne raditi ništa? A onda se dogodila korona. Taman sam završila veliku predstavu u Londonu ‘Two Ladies’ i dogovorila novi posao kad je sve stalo... - otkriva nam Zrinka Cvitešić. Bio je to početak 2020., kada je dobar dio svijeta iskusio prvi lockdown. Puno je onih kojima je u tom razdoblju bilo silno teško, među njima i umjetnicima.
- U toj nekoj panici koja je većinu ljudi uhvatila, meni se prvi put dogodio neki mir. Nisam stala jer sam ja tako odlučila, svijet je rekao stani, dosta, zatvori se doma i nema ničega. Bez grižnje savjesti i straha ja sam stala i posvetila se sebi i razmišljanju o tome što želim od ostatka života. I tako je došlo do toga da sada živim točno onako kako želim i potpuno na zemlji, baš kako je Janko rekao - uz smijeh će Zrinka.
Komentiramo da je to, blago rečeno, rizičan potez.
- Da... ali meni neprocjenjiv. Dobila sam vrijeme i mir da shvatim do kraja tko sam, što sam i kako želim živjeti ostatak života. A kad me pitate gdje živim, najtočnije bi bilo reći da sada živim na potezu između Zagreba, Brača i Londona. To su neke moje tri točke, tako mi izgleda život u zadnje dvije godine - zaključuje.
A može li se zamisliti da, poput svoje kolegice, živi pet, šest mjeseci godišnje na otoku?
- Mogu, apsolutno. Kao klinac, prije Akademije, glume i svih tih projekata, zamišljao sam da tako živim. No bilo je to u tom baš dječjem periodu. A sada, što sam stariji, opet mi se ta ideja čini nekako sve bliža, sve mi djeluje lijepo i smireno, tako da se mogu zamisliti, mogao bih to. No konkretnih planova o tome nemam, zasad sam dosta vezan uz grad, tako da trenutačno život na otoku mogu samo zamisliti, ali teško provesti u djelo - zaključuje Janko Popović Volarić.
S tri majice
Zrinka Cvitešić se inače aktivno bavi svojim maslinicima; gnoji, orezuje, pazi, mazi, bere i proizvodi maslinovo ulje koje joj je već donijelo zlatne nagrade. Prošle godine posadila je 300 mladih maslina koje zahtijevaju više brige.
- Brač je moja oaza usred pustinje. Ovo ljeto sam se s Woodyjem Harrelsonom prisjetila prve probe za film ‘Lost in London’, koji smo snimali 2017. Woody nam je tada ispričao kako i gdje on živi. A to nije Los Angeles, već jedan od havajskih otoka, u sinergiji s prirodom i mirom, uzgajajući svoju hranu. Sjećam se da sam došla doma nakon snimanja tog filma i pomislila - zašto ja moram živjeti ili u Zagrebu ili u Londonu? Jer ako već dođeš do nekog stupnja karijere gdje si se već pozicionirao, a meni je u tom trenutku bilo tako i u Londonu i u Hrvatskoj, zašto bih ja morala živjeti tamo cijelu godinu, a ne nekoliko mjeseci recimo na Braču? I sada mi je divno. S tri majice, tri haljinice i japankama, i hrpom alata; to je život kakav živim na Braču, nimalo glamurozan, ali beskrajno jednostavan - otkriva glumica.
Inače, za razliku od nje, koju je pandemija natjerala da uspori, Popović Volarić odlučio je napraviti pauzu netom prije lockdowna.
Ne želi Ameriku
- Divljački tempo mi je trajao godinama. Prvo sam s 18 počeo raditi kao grafičar, a kada sam krenuo u glumu, znao sam raditi paralelno i sapunicu i predstavu. Imao sam puno takvih kombinacija, a to ne samo da ti uzme dobar dio privatnog života već teško možeš biti svim projektima do kraja posvećen, boriš se zapravo da preživiš.
A onda mi je pokojni Radko Polič na jednom snimanju održao dulje predavanje, ponovio dva puta kako je potpuno posvetio život poslu, a ne sjeća se pola uloga koje je radio, i da si to nikako ne smijem dopustiti. Dakle, ono što je za Zrinku značio Woody, za mene je značio Radko. Utjecao je na mene da počnem raditi ipak malo smirenijim tempom i budem posvećeniji projektima, a ne da skačem iz jednog projekta u drugi - otkriva Popović Volarić.
No, da bi si Zrinka Cvitešić mogla priuštiti stil života kojim sada živi, trebalo je proći neko vrijeme, jer na početku karijere, ističe, jako je bitno da si na licu mjesta, krećeš se među ljudima iz tog svijeta.
- Ako želiš karijeru u Hollywoodu, moraš se preseliti u Los Angeles ili New York i biti tamo. Ako je želiš u Londonu, moraš tamo i živjeti. Ja sam, recimo, spoznala da ne želim karijeru u Americi. Otišla sam i shvatila da to nije život po mojem ukusu. Bilo mi je jednostavno predaleko od doma. Ja sam jako vezana za svoju obitelj i prijatelje, a Amerika nije varijanta u kojoj vi možete vikendom otići kući. Osim toga, kada sam uopće počela razmišljati o karijeri vani, željela sam prije svega onu kazališnu. Dotad sam već imala iza sebe i nominaciju za europskog Oscara u filmu i Shooting Star i 15-ak međunarodnih filmskih festivala s osvojenim glavnim nagradama, no što se tiče kazališta, nisam bila na istoj razini. Moja odluka svima je bila iznenađenje, govorili su kako sada na vrhuncu filmske karijere ona prekida sve i ide u kazalište - prisjeća se Zrinka. Kroz promišljanje gdje bi to bio njezin centar, gdje je kazalište za nju najbolje, gdje će najviše naučiti, odluka je pala na London.
Procjena je bila dobra jer je već 2014. osvojila najprestižniju britansku kazališnu nagradu Laurence Olivier Awards za ulogu u mjuziklu “Once”, koja je ujedno bila njezin debi na zahtjevnoj londonskoj kazališnoj sceni.
Sada čeka na izlazak velikog projekta koji je radila za Amazon Prime, seriju “The Power” u kojoj glumi uz Toni Collette, Johna Leguizama i Danielu Vegu. Igra Tatianu Moskalev, prvu damu Moldavije koja je ubila svog supruga, preuzela vlast i pretvorila državu u matrijarhalno carstvo Bessapara. Zrinka Cvitešić je na snimanju nosila prave dijamante, kreacije najvećih svjetskih dizajnera, sve u svemu radi se o visokobudžetnom projektu.
- Predviđanja su da će to biti velika serija. Vidjet ćemo na proljeće. Jedva čekam! Imam jednu od glavnih uloga, no meni osobno zvijezda serije je Toni Collette. Jako volim njezin rad. Snimalo se svuda, mene je zapao London, iako tako nije trebalo biti, ali korona je i tu presudila, pa se s dobrim dijelom glumaca iz casta još nisam upoznala. Priča je predivna, jaka i emotivna, serija bi trebala izaći na proljeće, a sljedeće ljeto smo već u drugoj sezoni - otkriva Zrinka Cvitešić.
‘Metropolitanci’
Što se tiče Janka Popovića Volarića, upravo se na HTV-u počela emitirati serija “Metropolitanci” u kojoj igra lik Tome Matakovića, zubara i supruga Nataše Janjić Medančić.
- Nakon što sam bio brat, dečko, sada sam, mislim, već drugi put Natašin suprug. Dakle, našalit ću se - Nataša i ja smo već stari bračni par. ‘Metropolitance’ smo snimali ovo proljeće, ali svašta se radilo ove godine. Prošle godine u Beogradu sam snimao seriju ‘Čudne ljubavi’, a sada seriju ‘Nemirni’ s redateljem Darkom Nikolićem, s kojim sam prije dvije godine radio ‘Jedini izlaz’. Osim toga, imao sam tamo i predstavu ‘Veliki Gatsby’, pa sam ovo ljeto desetak puta putovao iz Zagreba u Beograd i valjda zapeo baš u svakoj koloni na granici. Jednom sam proveo devet i pol sati na graničnom prijelazu, i to sam u autu, poludio sam čekajući. Na kraju mi je trebalo čak 13 sati do Beograda. Vjerujem da bih prije biciklom stigao, kako sam to prošle godine i napravio - ispričao je Janko Popović Volarić, otkrivši za kraj da je pri završetku novog filma s Neviom Marasovićem i Lanom Barić pod naslovom “Šlager”.