Ni nakon tri mjeseca provedena u Gorskom kotaru, Edin Edo Mehmedović, trener u RTL-ovu showu “Život na vagi”, ne može se prestati čuditi magičnosti tog prostora. Kako kaže, Gorski kotar ponekad se čini okrutnim, pogotovo kad kiše jesenje ne prestaju danima padati, međutim, upravo u toj svojoj surovosti skriva svoju najveću ljepotu.
- Netaknut je. Daleko od civilizacije, ljudi, strojeva i virtualnog svijeta. Iskreno se nadam da će takav dočekati i generacije koje dolaze - ističe Edo, kojeg pitamo prema čemu su kandidati ove sezone drugačiji od svojih prethodnika.
- Mogu vam govoriti samo o svojem timu. Bilo nam je izuzetno teško na početku. Kao da nisu na prvu shvatili da smo u natjecanju i kako svaki trenutak treba maksimalno iskoristiti. Jer što duže ostaneš, veći su ti izgledi da izgubiš željenu kilažu i promijeniš svoj život. Ne bih ih mijenjao ni za što na svijetu. Ušli su mi pod kožu svojim karakterima, osobnošću i ranjivošću. Bez obzira kakvi bili taj dan, jasno su mi to pokazali i bili iskreni, a to najviše cijenim - kaže Edo, kojem je kao treneru u dosadašnjim sezonama showa najveći izazov bio pokušati ne nametati svoje stavove i mišljenja svojem timu.
- Treba ih pustiti da sami odlučuju o svemu. Dati im odgovornost i priliku da uživaju posljedice svojih odluka. Bez obzira, bile one dobre ili loše. Ponekad bih iz vlastite kože iskočio kad mi se učini da nisu “unutra” sto posto, ali moram ostati suzdržan i pustiti da stvari idu svojim tijekom, a nekad mi je to preteško. Prerani rastanci me bole najviše, a opet, cijela ova naša avantura traje zapravo vrlo kratko - govori trener koji je itekako svjestan činjenice da sve veći broj odraslih osoba u Hrvatskoj ima prekomjernu tjelesnu masu. Koji je glavni uzrok pretilosti kod nas?
Razlozi pretilosti
- Ne mogu izdvojiti samo jedan razlog. Zemlja smo u tranziciji, s traumatičnom prošlošću, društveni standard nam je još uvijek prenizak, a iz generacije u generaciju prenosimo sve više genetsku predispoziciju za pretilost. Nedostatno kretanje i promjena životnih navika, neki su od glavnih okidača. Pogledajte unatrag samo jednu generaciju, i vidjet ćete kako su naše bake i djedovi dane provodili vani na otvorenom, u polju ili šumi, radeći po čitave dane. Prehrana je bila skromnija, ali energetski bogatija u odnosu na današnje prepune stolove hrane, na kojima ima vrlo malo makro i mikro nutrijenata, a previše kalorija. Koliko često bi čovjek zapravo trebao vježbati da se može kazati da živi zdravo? Prosječna osoba trebala bi svaki dan barem 60 minuta hodati. Ozbiljniji rekreativni trening u trajanju od nekih sat vremena trebalo bi provoditi 2-3 puta tjedno, a jednom tjedno svi bi trebali otići na neku sportsku aktivnost, poput planinarenja, ili odigrati hakl u susjedstvu. Onima koji kažu da nemaju vremena za vježbanje poručujem da pogledaju na zaslon svog mobilnog uređaja i potraže statistiku njihova svakodnevnog korištenja, pa nek’ mi onda kažu kako nemaju vremena za vježbanje - poručuje Edo, koji u svojoj svakodnevnoj rutini trenira u gymu dva do tri puta tjedno, obavezno jednom ode na Sljeme i odigra partiju tenisa sa svojim prijateljem Danijelom. To mu je svojevrsna terapija, vrijeme za sebe sama, i ulaganje u dugovječnost.
Primjer djeci
- Zadovoljniji sam, bolji sam tata i suprug svojim curama. Kad ne stignem vježbati, nisam dobar ni za koga, a najviše za sebe. Kad je riječ o prehrani, otkad smo postali roditelji, supruga i ja poprilično smo promijenili način ishrane. Posljednjih nekoliko godina imao sam nekoliko izleta u vegetarijanstvo, ali zasad još nisam u potpunosti prešao na biljnu prehranu. Želim prije svega svojoj djeci biti primjer, i svojim životnim stilom pokazati pravi put, a ne im nametati zdravu prehranu. Izbacio sam fast food iz prehrane, ne odlazim već godinama u lance brze hrane - otkriva čovjek kojem angažman u “Životu na vagi” nije prvi susret s televizijom. Naime, svojedobno je glumio u seriji “Ponos Ratkajevih”. Kakvu ulogu je imao i kako je došlo do toga da nakratko postane “glumac”?
- Gdje ste sad to izvukli, molim vas lijepo??? (smijeh). Ajme, to je davna prošlost, još iz doba studentskih dana. Koketirao sam ja s televizijom jedno vrijeme, i to ne samo u “Ratkajevima”, gdje sam glumio nekog oficira, čak mislim u prvoj epizodi; bila je tu i epizodna uloga u kriminalističkoj seriji “Urota”, pa još u nekim hrvatskim sapunicama, ali sve je to bilo jako davno pa se više ni ne sjećam. Ili sam to potisnuo (smijeh)... Volim filmove, serije i televiziju, pa tko zna, možda se opet vratim toj ljubavi. Bog je providio, pa mi otvorio put u taj svijet ulogom trenera u “Životu na vagi” - duhovito kaže Edo, koji je sport zavolio još u djetinjstvu. Počeo je s nogometom, nastavio s rukometom, no zašto je nakon 15 godina rukomet zamijenio kineziologijom?
Najvažnija lekcija
- Nogomet je bila i ostala moja prva ljubav. Igrao sam ga najčešće u kvartu, a kasnije i po nekim malonogometnim ligama i turnirima. No rukometu sam beskrajno zahvalan jer me oblikovao u čovjeka kakav sam danas. Počeo sam igrati u RK Industrogradnja davne 95’/96’ kod profesora Kavana u OŠ “Fran Galović”. Tamo sam našao društvo, najboljeg prijatelja i kuma Marijana, naučio me profesor Kavan kako prihvatiti poraz i slaviti pobjedu. Stekao sam disciplinu, radne navike i najvažniju lekciju - da se u životu jedino isplati raditi ono što voliš, pa makar i besplatno. Koliko god sam volio trenirati, kad je došlo vrijeme za fakultet, znao sam da je to moj sljedeći korak. Kineziološki fakultet jedna je od najljepših uspomena u mojem životu prije djece. Studentski život bio mi je upravo onakav kakav sam i zamišljao. Odlazak na predavanja, cjelodnevni boravak u dvoranama, druženje, izlasci i smijeh - prisjeća se Edo, koji je odrastao u zagrebačkim Dugavama. Kakvo je bilo njegovo djetinjstvo i po čemu se ono razlikuje od djetinjstva njegovih kćeri?
- Sjećam se ulice u kojoj sam rastao. Čalogovićeva ulica bila je jedan veliki zavoj, ali je taj naš zavoj bio najljepši nogometni stadion, košarkaško igralište, mjesto za skrivanje, penjanje na drveća, teniski teren i mjesto za sanjarenje kakvo nema nitko. Nismo imali ništa, a imali smo sve. Danas je situacija malo drugačija. Neki dan me Linda (moja najstarija kći) moli mogu li nazvati tatu njezine najbolje prijateljice i pitati ga mogu li se one ići van igrati. Roditelji su organizatori dječjih okupljanja, igranja i druženja. Odbijam sudjelovati u takvoj realnosti, poslao sam ju neka ide zvoniti na portafon i pitati sama - kaže Edo, koji je krajem prošle godine postao treći put tata. Ima tri curice, pa se uz suprugu, može reći da je “blažen među ženama”. Je li to točno?
- Ništa točnije nisam već dugo čuo (smijeh). Presretni smo zbog Ariane, htjeli smo još jednu kćer, i eto, ostvarila nam se ta želja. Dugo smo se premišljali jesmo li još dovoljno mladi, ali jedini pametan zaključak koji smo donijeli bio je da od previše razmišljanja samo boli glava. A Ariana je, kao i svaka bebica, predivna. Pomalo sam već zaboravio koliko su divni kad su tako mali, pa pokušavam stalno usporiti vrijeme i upijati svaki trenutak s njom. Tako brzo to proleti, i evo ih, već idu u školu s tim svojim velikim torbama na leđima. Užas. Jako mi nedostaju dok sam na snimanju nove sezone, pa ih zovem non-stop videopozivom i gnjavim ih svojim sladunjavim porukama - otkriva Edo, kojeg pitamo tko uskače u pomoć njegovoj supruzi dok je on zbog posla odsutan iz kuće.
Vrijedna supruga
- Iako je zaista zahtjevno biti više od tri mjeseca odvojen od obitelji, i nije nam lako s kandidatima boriti se protiv vage i viška kilograma, ipak je teže biti kod kuće sam s troje djece: našom Lindom (9), Lorenom (7) i bebicom Arianom. Supruga je odradila lavovski posao, i meni uvelike olakšala boravak u Gorskom kotaru, jer nisam morao brinuti o tome jesu li djeca dobro. Ona je to sve organizirala, vodila brigu o njima, školi, vrtiću i najmlađoj kod kuće. Kad je bilo potrebno, mogli smo se osloniti na punicu Meri i moju mamu Helenu. Hvala im svima na beskrajnoj podršci i ljubavi koju su nam pružili - poručuje Edo, kojeg pitamo koje su najveće sličnosti između njega kao trenera kojeg gledamo na televiziji, i njega kao tate triju djevojčica.
- Trudim se biti što bolji, učim iz svojih pogrešaka, ne sramim se tražiti pomoć (uglavnom od supruge) i volim to što radim. Iako se činim ponekad strog prema kandidatima, smatram da sam puno više emotivan i iskren. Kao prema djeci. Svojoj djeci - emotivno govori trener “Života na vagi”.