Glumac, pisac i redatelj Filip Šovagović proveo je ljeto gledajući Magellijeva “Hamleta” u Dubrovniku, režirajući predstavu “Svila” prema Alessandru Barricu na Pagu i odmarajući se na Korčuli. Iz Vele Luke javio nam se posljednjih dana ljetovanja, gdje se odmarao s glumicom Ninom Violić.
- Ovo smo ljeto nabrali dosta motra, on raste uz obalu, nekim ljudima je preslan, meni nije. Nina ga uvijek napravi s tvrdo kuhanim jajima i kaparama, ide na sigurno, ja ga radim s lešo krumpirom i lukom, a fora je i bez ičega, malo ulja i kvasine, bibera - ispričao je svoj recept glumac, po ženskoj liniji Dalmatinac, čija majka, kako je jednom rekao, i u Zagrebu osjeti kada u Splitu puše jugo.
Filip Šovagović ljeti čita najmlađe hrvatske dramatičare, a onda malo uspori i vrati se najpoznatijim pjesnicima.
- Čitam drame. Jedan je zanimljiv klinac, inače džezer, zove se Vid Adam Hribar. Pa Krleža. Neki dan sam nabasao na Giacoma Leopardija pa sam završio na Cesariću.
U protekloj se Gavellinoj sezoni predstavio režijom Gavelline predstave “Zagreb 2020” prema tekstu koji je napisao zajedno s Dubravkom Mihanovićem. Ovo ljeto gledao je, dakle, “Hamleta” s Maškovićem u naslovnoj ulozi, u Magellijevoj režiji. Kako bi izgledao “Hamlet” kojeg bi možda jednog dana Filip Šovagović režirao...?
Udaraljke u operi
- Ja se najbolje snalazim u režiranju svojih drama, ne znam dal’ ovo zvuči prepretenciozno, ali ne znam kako to da drugačije kažem. Prethodio je tome čitav sustav grešaka, promašenih ciljeva, propalih projekata, to me spasilo. Taj izostanak uspjeha.
Hoću reć, dok pišem, režiram, i znam da postoji neko kazališno vrijeme i neko stvarno vrijeme i da su ta dva vremena dvije različite vremenska zone. Ako slušate neki veliki orkestar, vi čujete lika koji svira udaraljke, ali ne čujete samo njega. Pustite neku operu i pokušajte se koncentrirati da čujete samo udaraljke, ali poslušajte i svu onu tišinu između. To je, recimo, jedan lik u drami.
Pojavljuje se u nepravilnim razmacima, uđe kao lav, izađe kao miš, nekad izgovori monolog, nekad kaže jednu jedinu riječ, nekad ne izgovori ništa, samo se pojavi. Drama bi morala biti pravilna izmjena nepravilnosti u ritmu. Valjda. Dajte da to sad shvatimo kao da dociram sam sebi, a ne kolegama. A sad u sve to ubacite kontekst vremenske distance i pokušajte shvatiti šta “Hamlet” znači danas, a što jučer.
Uistinu ne znam pročitati Hamleta na način da shvatim da je on aktualniji danas ili prije sto godina ili prije dvjesto godina. I što on znači u kontekstu vremena. Nemam tu sposobnost. Ja sam naivni umjetnik - smjestit će se blizu hlebinske slikarske škole.
Od uvjerenja kako najbolje režira vlastite drame odstupa ponekad ako je prijateljstvo u pitanju. Pijanist Lovro Pogorelić pozvao ga je ovog ljeta da na PagArtFestivalu režira predstavu “Svila” prema djelu Alessandra Baricca, u kuli Skrivanat. U predstavi su igrali glumci Goran Grgić, Fabijan Komljenović, Ana Pogorelić i Luna Pilić. Otok i predstava kulisa su ili epizodisti u priči o prijateljstvu pijanista i pisca, redatelja i glumca.
Teme s pijanistom
- Teme mojih i Lovrinih razgovora su teme koje obično imaju susjedi. Sve je na repertoaru, to je Lovrin patent, da ne ulazim u dubioze, elaboriramo problem, potom pronalazimo načine kako stići do rješenja. To je izrazito optimističan pogled na sve što nas okružuje, pa i na onu najcrnju stvarnost.
U folderu “najcrnja stvarnost” nalaze se virtualni alati pomoću kojih shvatimo da ne postoji smisao u svakidašnjoj jadikovci, defetizmu ili kukanju. Mislim da smo pretresli apsolutno sve što nas je dotaklo u životu. Zagrebački potresi i samoobnova, kruh i kako ga ispeći, kako ga konzumirati i zašto, voda i zašto piti vodu i kada... - govori o razgovorima s Lovrom Pogorelićem.
Povezuje ih u čavrljanju i mađarski kompozitor.
- Franz Liszt i lisztomanija, tu nas je jako zanimalo kako je moguće da jedan Mađar nije naučio mađarski i je li to uopće istina. Liszt ima jedan nevjerojatan put od vjere do ateizma i natrag, i neki jako čudan raspon između mudrosti i naive, hoću reć’, možda je to taj neki pravilni balans teških pretenzija i tupila u tebi i oko tebe. Mislim, jedno je teorija, drugo je stvarnost.
PagArtFestival jedan je super mali festival koji godinama vode Lovro i njegova supruga Nina Pogorelić. Oni su godinama stvarali taj sustav i vjerojatno ubrzali proces da Pag bude prepoznat i kao kultuni centar, odnosno mjesto gdje možete vidjeti predstavu ili poslušati genijalan koncert. Kolega Grgić i ja smo studirali zajedno, znamo se jako puno godina, vežu nas neizbrisive uspomene. Neki dan smo ustanovili da smo s naše klase na Akademiji možda nas troje, četvero ostali u glumi, a bilo nas je, mislim, dvanaest. Luna, Ana, Fabijan i Katarina Ranković su mladi talenti i bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s njima. Smijali smo se neprekidno - govori o timu predstave “Svila”.
Žene u filmu
Filip Šovagović je glumac koji je igrao u Oskarom nagrađenom filmu, u “Ničijoj zemlji” redatelja Danisa Tanovića. Film “Murina” Antonete Alamat Kusijanović dobio je nagradu Camera d’Or u Cannesu, film “Plavi cvijet” Zrinka Ogreste prikazan je u Moskvi, a u Puli je dobio Veliku zlatnu arenu.
- Nisam uspio pogledati ni “Murinu” ni “Plavi cvijet”, ali veselim se uspjesima i od srca čestitam ekipama, proboj tih filmova vani bitan je za našu malu kinematografiju. Pogotovo se to odnosi na film “Murina”, on otvara širok prolaz filmovima koje stvaraju žene, taj je prolaz vrlo rijetko otvoren i preko njega je dignuta rampa koja se jako rijetko podiže.
“Murina” će u nekoj široj sferi javnog značaja i djelovanja sasvim sigurno otvoriti pitanja i o spolnoj ravnopravnosti u našoj filmskoj industriji i ozbiljno utjecati na obim umjetničkog doprinosa žena u idućem periodu. Mislim da bi se tu mogle dogoditi velike promjene - razmišlja.
U očekivanju promjena u sferi spolne ravnopravnosti u umjetnosti, kada su posrijedi promjene u troposferi, nastoji zadržati vedar pogled.
- Jao. Ne znam. Izraziti sam optimist. Bavio sam se time prije petnaest godina. U nekoj filmskoj konstrukciji bilo je riječi o tome da će more progutati zemlju. I zrak. I da će sve bit more. Neki dan sam pročitao da bi se za pedeset godina more moglo podići za dvadeset centimetara. A neki dan ujutro sam pročitao da će se podići za četrdeset centimetara. Pod pretpostavkom da je ovaj led koji se topi na Sjevernom polu samoobnovljiv i da se nikada ne može u potpunosti otopiti, uzmemo onaj prvi info, da se ne izgubimo.
Mislim, ne znam dal’ je to moguće. Znači, za jedno 250 godina bi se more podiglo za metar. Ili manje, ili više. Al tu negdje, aproksimativno. U svakom slučaju, dok se more popne do Mexico Cityja, ima dosta vremena, grad je momentalno na 2240 metara nadmorske visine, pa to puta 250 godina, samo malo... evo... znači, po onom prvom izračunu bi more preplavilo Mexico City za 560 tisuća godina. Iz te novonastale nadmorske perspektive za 560 tisuća godina i dalje ostaje dosta prostora za život, ali, ovaj put, samo iznad Mexico Cityja.
Dakle, čak ni tada nećemo moći govoriti baš o kataklizmi. Osim toga, evolucija će se već pobrinuti za nas. I mitologija već odavno nudi odgovore, imamo ljude ribe, ljude ptice. I mislim da je taj ego čovječanstva precijenjen. Mislim da je uništenje prirode pretežak zadatak za čovjeka, hoću reći, nismo baš toliko inteligentni, priroda je, čini mi se, ipak jača. Generalno gledano, mene je strah govoriti protiv znanosti, ali vidimo da su globalna matematika i njene industrijske revolucije dovele do određenih problema i ne znam je li jučer počela još jedna revolucija ili je već dulje u tijeku - razmišlja.
Auto na povrće
Kao klinac od 10 godina nosio je bedž na kojem je pisalo NO NUKES. Nema danas pojma kako je završio kod njega.
- Ne znam koliko je to bilo primjereno mojoj dobi jer ja svakako nisam mogao znati što je to nuklearna energija i koliko je ona štetna ili nije. Vi dakle ne znate ništa o tome. Ali kampanja se zahuktava, interesni lobi pušta šarene balone i ti baloni su sve šareniji i šareniji i tebi promiče bit, a nova roba je već u dućanu i nestrpljivo te čeka, još je i personalizirana, na ambalaži piše tvoje ime i prezime.
I dok shvatiš da fosilna goriva ne igraju nikakvu ulogu u klimatskim promjenama, ti si već kupio novi auto na povrće, novi bojler na vjetar i novo kuhalo na sunce i umro si, a svakim danom vrućine postaju sve neizdržljivije. I gdje si sad? Ja se nadam da sam u krivu. A možda će nas neka najnovija korporacija u nadolazećem potonuću razveseliti upotrebom hidroenergije i inovacijama starim stotinu godina. Sarkastičan sam. Al’ da je vruće, vruće je. I nemam klimu, imam problem sa sinusima, to je moj prilog borbi protiv globalnog zatopljenja. I nemam odgovore, samo se pitam… - završava razgovor.