Irena Kolesar jedinstven je slučaj u povijesti domaćeg kazališta. Kao djevojčica voljela je recitirati, no to je ujedno i sve što je imala s glumačkim genom. Učila je za frizerku, bilo je to razdoblje NDH i majstor ju je upozorio da se ustaška policija u dva-tri navrata došla za nju raspitivati.
Nije ona imala bogznašto s ilegalnim pokretom, jednom su je primili u SKOJ, ali tada je imala samo 15 godina i zapravo pojma nije imala u što se upušta. Poslije je shvatila da je majčina rodbina (inače Nijemci) imala kontakte s partizanima i da je samim time i ona obilježena kao nepouzdana za ustaški režim. Sa 17 godina i sedam mjeseci potražila je "vezu" i prebacila se preko Save, a roditeljima ništa nije govorila o svojim planovima. Jedino je majka Rozalija pogodila kamo je otišla jer u ormaru nije bilo njezinih gojzerica u kojima je često išla na Sljeme. Ona i suprug Mijo (inače Rusin) pozvani su na ustaško redarstvo na kojem su morali potpisati dokument da se odriču kćeri. Irena o tome u prvi mah nije imala pojma, primljena je u 1. četu 1. bataljuna XIII. proleterske brigade "Rade Končar" i kako su stalno bili u pokretu, nije mogla ni razmišljati je li donijela ispravnu odluku. Jedino je bjesnila jer je morala prati tuđu odjeću dok su se muškarci za to vrijeme izležavali.
Roditelji su je se odrekli
Druge su je partizanke upozorile da će trebati vremena da se među borcima uvede spolna ravnopravnost, međutim ona je ionako dobila druga, za nju potpuno nova zaduženja. U bataljunu su bili Joža Gregorin i Šime Šimatović, koji su s odobrenjem komandanta brigade Milana Žeželja osnovali glumačku četu, ne samo kako bi razvedrili partizane, nego i stanovništvo sela i gradića kroz koje su prolazili. Ona isprva nije ni pomišljala da joj se pridruži, ali je Gregorin zamijetio njezin zvonak glas i pravilan izgovor, tako da se nije mogla izmotavati. Uostalom, u recitacijama se odmah snašla, a i dramski tekstovi nisu bili tako komplicirani kao što joj se u prvi mah činilo. Ispalo je da je tek u partizanima shvatila da se poslije rata neće baviti frizerajem, nego glumom.
Rođena je inače u Slavonskom Brodu, otac Mijo imao je postolarsku radnju, ali je sredinom tridesetih procijenio da će u Zagrebu naći više posla. Preselili su se u velegrad, uz Irenu imali su i mlađeg sina Dragu (poslije je izučio za kovinotokara i selio se iz Austrije u Australiju), no majka je osobito bila vezana uz Irenu, kad je se već morala odreći pred ustaškom vlasti, svakodnevno je za ručkom postavljala i četvrti tanjur.
Brak s naočitim baletanom
Irena je kasnije bila ljuta kad je slušala kako je u partizanima vladala seksualna raspusnost. Ona bi katkad s nekim borcem spavala prekrivena istom dekom, ali nije tu bilo nikakvog dodirivanja. Zato je bila iznenađena kad ju je znanica partizanka upozorila da ju Šime Šimatović gleda na poseban način. Ona nije ništa primijetila, ali jednom, navečer u parku u Glini, Šime joj je rekao da je voli i da bi htio da se uda za njega. Irena nije znala što bi mu odgovorila, no nakon nekog vremena rekla mu je da pristaje na brak. Kako i ne bi, Šime je bio visok i naočit, ličkih korijena, ali je bio rođeni Zagrepčanin, a u HNK je plesao balet. Potražili su matičara - ispalo je da to baš i nije tako jednostavno - i vjenčali se na kongresu kulturnih radnika u Topuskom 1944.
Komplimentirao joj i Krleža
Za njih je rat završio u proljeće 1945., vratili su se drndavim kamionom u Zagreb, ali nisu odmah živjeli zajedno, otišli su svojim obiteljima koje su ostavili kad su otišli u partizane. Ireni su rekli da nema potrebe da dodatno studira glumu, sve je naučila "u šumi", tako da su je od 1. srpnja zaposlili u HNK. Iako se govorkalo o partizanskoj protekciji, ona se vrlo brzo nametnula kao jedna od vodećih glumica tog ansambla. Osobito je bliska bila s Belom Krležom, s kojom je igrala u "Staklenoj menažeriji" Tennesseeja Williamsa, a komplimente joj je udijelio i sam Miroslav Krleža.
Na pozornici je vrlo dobro prihvaćena, tipizirali su je kao plahu naivku, sve dok jednom na vratima nije našla ceduljicu s porukom Vjeke Afrića: "Gledao sam te u kazalištu, pripremam film i treba mi baš netko takav za ulogu djevojke". Poslije su se našli, obavili i probno snimanje, ona je dobila ulogu i otišla u Split, gdje se snimala "Slavica", prvi jugoslavenski film u produkciji beogradskog poduzeća Avala film, no po mnogo čemu je bio hrvatski, kako po odabiru glumaca, tako i po lokacijama.
Zaredali se projekti
Premijera mu je bila u proljeće 1947., uspjeh je bio golem i ona je odjednom požalila za diskretnom popularnošću koju osigurava kazalište: sada nije mogla na ulicu ni u dućan, a da svi ne spominju njezin lik iz filma, čega se zapravo grozila. Ipak, karijera joj je bila u uzlaznoj putanji, a Šimu jedva da je povremeno viđala: on je otišao na studij režije u Prag, živio je boemski, do nje su dopirale glasine o njegovim romansama, no ona je snimila još jedan popularni film, prvijenac Kreše Golika "Plavi 9".
Kad ju je Bojan Stupica pozvao u Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu (zvali su ga i Jugodrp zato što je nesmiljeno skupljao viđenije glumce iz svih republika), prihvatila je, no malo se razočarala kad je shvatila da će u "Romeu i Juliji", predstavi zbog koje je prihvatila taj angažman, biti alternacija Olgi Spiridonović. Ipak, zaljubila se u svog partnera, mladog Stojana Dečermića i obavijestila Šimu da se definitivno seli u Beograd.
Šimu zamijenila Stojanom
On ju je nastojao odgovoriti, upozorio ju je da se ipak proslavila u Zagrebu, međutim njoj je trebala promjena. Te večeri otpratio ju je na Glavni kolodvor, u nadi da će se ona predomisliti, ali ništa od toga. U Jugodrpu nije imala tretman kao u HNK, neko vrijeme je čak požalila što je napravila takav potez, no sve se popravilo kad je postala stalnom sudionicom Dubrovačkih ljetnih igara. Igrala je Ofeliju u "Hamletu" i bila je izvrsna, sprijateljila se s Marijom Crnobori, koja je rodom bila iz Banjola u Istri, tako da joj Beograd više nije predstavljao strani grad. Šime se ponovno oženio, s balerinom Sonjom Kastl, no ona se više brinula za karijeru nego za muža, pa je brak kratko potrajao. S Irenom je kasnije snimio film "Kameni horizonti", ne baš uspješan, više nisu bili u braku, no ostali su u dobrim odnosima i uvijek su se grlili kad bi se vidjeli nakon dulje pauze.
Nema sreće u ljubavi
Ona baš nije imala sreće s muževima, drugi suprug Zvonko Simonović, ne baš poznati glumac i televizijski redatelj, bio je u njenoj sjeni, ali to mu je i odgovaralo jer je zapravo živio od njezinih honorara. Postupno je naučila skrivati novac od njega, iako je on lako otkrivao njezina tajna spremišta. Brak se raspao krajem šezdesetih, ona je kupila automobil i poklonila mu ga kako bi dobila razvod.
Snimala je za Televiziju Zagreb, u ugodnoj uspomeni ostala joj je mini-serija "Klupa na Jurjevskoj" sa Svenom Lastom kao partnerom, a kad se 1973. definitivno preselila u Zagreb (zamijenila je stan i otad živjela na Marulićevu trgu broj 17, na trećem katu), jedini angažman ponudio joj je Relja Bašić u svom Teatru u gostima. Tu je igrala Krležu ("U agoniji") i Čehova ("Ujak Vanja"), pisce koji nisu bili na repertoaru njezinih dotadašnjih kazališnih kuća, a ako i jesu, njoj se nije posrećilo da dobije uloge u njihovim komadima. Teatar u gostima putovao je po čitavoj Jugoslaviji, igrao je puno predstava, tako da je to bio dinamičan završetak njene krivudave karijere. Najteže je bilo u devedesetima, nova vlast nije imala razumijevanja za legendarnu "Slavicu", živjela je od skromne mirovine i prodavala umjetnine kojoj su joj tijekom godina poklanjali ili bi ih sama nabavljala. Umrla je početkom rujna 2002., imala je samo 76 godina.
Šime se triput ženio
Šime je sreću našao tek u trećem braku sa znatno mlađom pijanisticom i glazbenom pedagoginjom Mirom Flies. Vjenčali su se 1974., a on se preselio u kuću njezinih roditelja u Buntićevoj ulici (pokraj Hercegovačke na Pantovčaku). Iznimno dinamična, gospođa Mira je sve stigla, ne samo ostvariti zapaženu međunarodnu karijeru, nego i brinuti se o suprugu, inače velikom gurmanu.
Njihova kuća postala je neka vrsta zagrebačkog salona u koji su navraćali intelektualci i umjetnici iz čitavog svijeta. Devedesetih su pokrenuli akciju "Pijanizirajmo Hrvatsku" i dijelili glasovire po mjestima koja su bila odsječena od bilo kakve ozbiljne kulture. Dok je ona bila živa, Šime je, usprkos poodmakloj dobi, vrlo dobro funkcionirao, no kad je umrla 2014., kao da je nestalo potpornja koji ga je održavao na životu. Preselio se u dom za starije i nemoćne osobe i umro dvije godine kasnije, u 97. godini.