Glumac Ivan Pašalić (31) u novoj predstavi "Čarobnjak iz Oza". kojom je Zagrebačko kazalište mladih otvorilo sezonu, glumi psa Tota. Predstava, verzija slavne priče za 21. stoljeće Nikoline Bogdanović i Saše Broz, izazvala je veliko oduševljenje publike i kritičara. Od svoje 19. godine Pašalić je, amaterski i profesionalno, u glumi.
Od recentnijih uloga, televizijska ga je publika imala prilike upoznati kao šibicara i Akija Rahimovskog u "Crno-bijelom svijetu" te kao milicajca u "Dnevniku velikog Perice". On je pomalo neobičan na dobar, zanimljiv način, neusiljen i duhovit, načitan i prepun ideja, hvale ga kolege i suradnici.
U razgovoru nam je otkrio dio svojih planova, progovorio o najdražim ulogama i ispričao što je sve spreman napraviti za dobru ulogu.
Jeste li vi jedan od onih "Ja ću biti glumac pa kako bilo" ili...?
- Definitivno sam jedan od tih. Kad sam imao pet godina, živjeli smo u Beču. Roditelji su tamo otvorili videoteku. Tu su uglavnom dolazili ljudi iz ex Yu jer filmovi nisu bili sinkronizirani na njemački, nego titlovani. Jedinac sam, nisam se pretjerano družio s Austrijancima, nisam imao baš veliko društvo, tako sam doslovno živio u videoteci. Odrastao sam uz filmove. Tako je to počelo.
Ipak, niste pravocrtno otišli u glumačku profesiju?
- Vratili smo se 1998. godine u Zagreb i nakon srednje sam želio upisati glumu. No moji su mislili da je to hir. Rekli su: 'Daj upiši nešto konkretno'. I tako sam ja otišao na pravo i došao do četvrte godine. Ipak, nisam odustajao od glume. Paralelno sam pokušavao upisati Akademiju. Onda sam glumio u predstavi Boruta Šeparovića 'Generacija 91-95' u ZeKaeMu, jednom od najdražih projekata u životu koji je jako utjecao na mene i formirao me. Proputovali smo s njim pola Europe, bili smo vrlo popularni u Zagrebu. To je društveno angažirana predstava, ima sve što treba. Ljudi s kojima sam radio tad i danas su mi prijatelji i kolege.
U biti, cijelo vrijeme ste bili aktivni kao glumac.
- Da, išao sam na audicije, bio sam polaznik Dramskog studija pa su me i tako vidjeli redatelji. Na kraju sam odlučio otići studirati glumu u Split. Naravno, cijelo vrijeme sam se želio prebaciti u Zagreb. Uspio sam to na način na koji nitko prije mene nije to napravio. Naime, na drugoj godini jedan je dečko odustao i tako se oslobodilo jedno mjesto. A u statutu ADU je pisalo da ako je broj nepopunjen i imaš određeni prosjek, možeš izaći na prijemni.
Znači, studij prava i proučavanje spisa ipak su se isplatili?
- Da, na neki način. Nazvao sam dekanicu, pitao ima li šanse da iziđem na prijemni, pa su mi dopustili i primljen sam. Završio sam dvije godine u Splitu, no primljen sam na drugu godinu na ADU, dakle ponavljao sam drugu. Nije mi to smetalo.
Diplomirali ste na zgodnoj temi, tehnika životinja. Zašto baš to?
- Bilo mi je to zanimljivo na trećoj godini kad smo je radili. U biti, učiš kako promatrajući životinje i njihove osobine možeš povezati s nekim ljudskima i kako trebaš glumiti neku životinju pa to reduciraš. Činilo mi se kao dobra tema za diplomski i tako sam i diplomirao i to kod Ksenije Zec.
I sad glumite psa...
- Da, sve se nekako poklopi u životu.
Kako je biti Toto? Kako je bilo raditi tu predstavu?
- Ovaj naš Toto nije samo pas, Dorothyn ljubimac, nego pas-dječak. Predstava je drugačija od onog kako ljudi percipiraju 'Čarobnjaka iz Oza'. Ima sličnosti, ali i puno slobodne interpretacije. Nije bilo lako. Pitaš se kako glumiti psa koji nije pas, nego dječak? No mislim da je sve sjelo na svoje mjesto. To je predstava za djecu, ali vjerujem da ni odraslima neće biti dosadno. Sjajna je i kostimografija...
Dosad ste odigrali nekih 15-ak uloga u raznim glumačkim medijima. Koja vam je najdraža?
- U stvari, jedna od najluđih uloga koju sam odigrao nije bila u kazalištu ili seriji. Jedna moja poznanica sjetila se da sam glumac i pitala mogu li joj napraviti uslugu. Hitno joj je trebao matičar za vjenčanje prijatelja. Bio je to par koji se već bio vjenčao u Njemačkoj, a kako je mladoženja iz Zagreba, a ona iz Njemačke, htjeli su i ovdje proslaviti s obitelji pa su organizirali sve kao pravu svadbu. Pristao sam, uredio se, obukao odijelo. Kako su uzvanici bili s raznih strana, govorio se engleski. Ja sam izgovorio one rečenice koje čujemo u filmovima: 'You may kiss the bride' i tako... Pročitao sam i pismo koje je mladenka napisala, bilo je toliko dirljivo da su mladoženji potekle suze! Odradio sam sve po pravilima i dobio žestoki pljesak. I honorar od tri glave, tristo kuna. To je bio studentski honorar, sad bih uzeo malo više. Šalim se, naravno, napravio bih to i besplatno.
Sebe prije svega vidite u kazalištu. Zašto?
- Maštao sam da ću biti filmski glumac, ali s godinama sam shvatio da je u Hrvatskoj kazalište primarno za branšu. A film... Ako dođe i kad dođe, to je veliki bonus.
Kako mladi glumci bez stalnog angažmana preživljavaju ova pandemijska vremena?
- Prošle godine imao sam kao stalni vanjski suradnik honorar u ZKM-u, a sad je i povećan na temelju angažmana i zahvalan sam zbog toga. Snalazim se. Živim s curom koja se bavi suvremenim plesom i koreografijom, dijelimo troškove. Kao i svi, ide nekako.
Što je sljedeće?
- Početkom koronakrize počeo sam čitati braću Karamazove i mislio si kako bi bilo dobro to igrati. Onda je Oliver Frljić odlučio raditi Karamazove. Prošao sam na audiciji i jedva čekam da krenemo raditi. Ne znam ni koga ću glumiti, ali to mi nije bitno, samo sam sretan što sam u toj predstavi.
A o čemu sanjate?
- Nekad mi je san bio dobiti Oscara, a sad mi je san imati izbalansiran obiteljski zdrav život sa solidnom karijerom i što više dobrih uloga.