Helena Minić noću spava tri do četiri sata. Želi li, kaže, istovremeno biti glumica kakva želi biti i majka kakva vjeruje da je djeca trebaju imati, nečega se treba odreći, pa je žrtvovala san. Već se navikla, pa odgoj troje djece i uloge u komadima koje igra odrađuje besprijekorno. Za prvo se ne dodjeljuju nagrade, a da je u profesionalnom životu na vrhuncu karijere dokazuju i brojne nagrade; posljednja u nizu je Orlando za najbolju dramsku ulogu Medeje na Dubrovačkim ljetnim igrama, a smiješi joj se i Zlatni Studio.
OVDJE Glasajte za finaliste Zlatnog studija i odvedite do pobjede
Helena Minić finalistica je ove, najprestižnije medijske nagrade, o čijem pobjedniku odlučuju čitatelji. Već probiti se od 75 nominiranih među troje finalista ogroman je uspjeh, a trijumfom bi pulska glumica sa stalnim angažmanom u HNK Varaždin na najbolji način zaokružila slavodobitnu 2025. godinu.
"Koliko god ćemo reći da ne radimo radi nagrada, a ja zaista takva i jesam, svaka me posebno veseli. Jer kad uložite jako puno truda, kreativnosti i žrtve, već sama nominacija vam je poseban vjetar u leđa za dalje. Ali kad primim nagradu, ne živim na lovorikama; štoviše, odgovornost mi je time još veća. Velika mi je zahvala da ljudi taj trud prepoznaju, ali i kompas da sama vidim gdje sam sa svojim radom. Moj poziv upravo to i jest, ja živim od suda publike."
Tri važne nagrade
A taj sud Helena Minić uspješno prolazi. Iako je triput tijekom karijere primila i Nagradu hrvatskog glumišta, nominacija za Zlatni Studio je, kaže, najviše odjeknula. Što, s obzirom na njezinu veliku popularnost - tijekom proteklih osam godina koliko se dodjeljuje Zlatni Studio i gotovo tri milijuna glasova čitatelja i publike - ne čudi.
Je li, dakle, Medeja, produkcija HNK Varaždin u režiji Martina Kušeja, uloga života Helene Minić? Čak je i poslovično vrlo strogi kazališni i televizijski kritičar Tomislav Čadež, po Heleninom primanju Orlanda u Dubrovniku, napisao da je glumica "na vrhuncu kreativne moći".
"Sjećam se da su mi se već nakon prve generalne probe u Dubrovniku ljudi iz cijele regije počeli javljati porukama, zaustavljati me na ulici… Ali znala sam da ne smijem poletjeti, nego zavezati si sidro oko nogu, baciti ga, ostati zahvalna i skromna te raditi i dalje jednako kao i dotad. Dakle, i mene je iznenadilo sve to s Medejom. Unutar cijelog tog projekta jako mi je bilo bitno i zanimalo me kako ću u svojim godinama raditi s jednim tako velikim europskim redateljem kakav je Martin Kušej, koji iza sebe ima iznimno uspješnu karijeru i dugo je godina bio intendant bečkog Burgtheatera. Koliko uopće mogu, kako? Borila sam se s nekim svojim unutarnjim demonima. Zapravo, što ste stariji, to ste odgovorniji, a žar je ostao, pa ni jednu ulogu ne uzimate olako. Svaka izazove novo uzbuđenje i iznova potrebu da se pomaknete korak naprijed, i kao glumica i kao osoba. Iza sebe imam dosta godina i iskustva i sve me to zanimalo kao studijsko kreativno putovanje."
Da je imala priliku kročiti na to putovanje zahvaljuje intendantici matičnog kazališta Senki Bulić, što ju je "uopće uzela u opciju za lik Medeje". Otkad je preuzela kazalište na sjeveru, intendantica niže uspjehe, puno je novih komada i može se slobodno reći da je preporodila HNK Varaždin, koji danas s pravom nosi titulu nacionalnog teatra. Svaka predstava je rasprodana i Helena kaže "da je zaista divan osjećaj četiri godine igrati pred punom dvoranom. U tom se ciklusu i umorite, ali puna dvorana vam daje nevjerojatan vjetar u leđa."
Plejada glumaca iz Zagreba
Uz sjajne varaždinske glumce, koji su danas zadovoljni poslovnom dinamikom, Bulić je u Varaždin dovela i plejadu glumaca sa zagrebačkom adresom, među kojima i Helenu Minić. Dvije su žene i ranije surađivale, pa im međusobna očekivanja nisu bila strana. Kad ju je Bulić pozvala u stalan angažman, Helena je rado prihvatila. Godinama dotad bila je slobodna umjetnica, jedno vrijeme, kaže, doslovno i na ulici, četiri godine bez statusa, da bi se 2022. iznova prijavila kao slobodnjakinja i dobila status slobodne umjetnice.
"Izuzetno sam zahvalna Senki Bulić što je toliko vjerovala u mene jer ja sama u sebe u određenim trenucima nisam. Roditelj ste, a ja sam prvo dijete rodila s 36 godina, ne znate gdje ste ni što ste i već sam se naučila na svoju solo varijantu. Kad sam se zaposlila u HNK Varaždin, imala sam 43 godine, kad mislite da je već sve gotovo. Jer kamo ću ja u tim godinama i s troje male djece, od kojih je najmlađi tada imao dvije godine? Bio je to prijelomni trenutak u kojemu sam trebala odlučiti hoću li stalno ostati doma i odreći se glume ili se potruditi biti i majka i glumica. Majka koja djeci svojim primjerom može pokazati da ne odustaju od svojih snova, ne odriču se jednog radi nečeg drugog što također vole, nego da se sve može uskladiti."
U ovom trenutku Helena igra u šest "živih" predstava (kad je bila slobodnjakinja znala ih je paralelno imati i više, jednom je u mjesecu odigrala 27 predstava svih žanrova), pa iako ima fotografsko pamćenje, u godinama je, kaže, kad se mora prisjetiti tekstova i pet dana prije predstave početi s ponavljanjem.
A kad to, s troje djece, stigne?
"Ujutro su škola, vrtić, odem na probu u Varaždin, završi oko 3 sata popodne, stignem taman u Zagreb pokupiti klince, popodne su logopedi, aktivnosti, dječji rođendani, učenje, kuhanje, pranje, čišćenje… Sve što jedna majka već radi. A onda, kad djeca legnu, ja dolazim na red. Vježbam, učim, ulogu. Ujutro ustajem oko 5-6 i opet, prije nego što se oni dignu, radim. Spavam minimalno, kradem si od sna da bih radila. Tako funkcioniram godinama jer mi je najvažnije da djeca imaju redovitu rutinu i majku koja je za njih uvijek tu. Ljubav prema djeci mi daje svu tu snagu da izdržim."
Teta iz vrtića
Da bi uopće postala glumica, Helena, kaže, treba zahvaliti svojoj teti iz vrtića, Danici, bivšoj balerini koja se po umirovljenju iz baleta zaposlila kao odgajateljica. I to, srećom, baš u vrtiću koji je polazila i mala Helena Minić.
"Teta Danica je mojim roditeljima neprestano govorila da me moraju usmjeriti ka glumi ili baletu. Doslovno ih je molila. Roditelji su je poslušali i sa šest su me godina upisali u Dramski studio; tada u Puli nismo imali kazalište, bilo je zatvoreno i radili smo produkcije i dječje predstave za druge škole i vrtiće. Cijelu osnovnu sam provela glumeći s njima. Kasnije se u Puli otvorilo Istarsko narodno kazalište, pokrenuo ga je Robert Raponja, s kojim sam radila i dotad u Dramskom studiju, pa sam ondje igrala tijekom cijele srednje škole, a potom sam upisala Akademiju i nakon prve se godine željela ispisati. Dotad je to bila igra, kreacija, ulica zamijenjena kazališnim daskama u kojoj sam uživala, a na Akademiji sam doživjela neki šok jer stalno te netko ocjenjuje, moraš se laktariti, nametati. Meni je to bilo ne, ne… Taj mi se nivo nije sviđao."
Da nije bilo starijih kolega, posebice Raponje, njezina dramskog pedagoga od najmlađih dana, koji su joj pomogli da prebrodi krizu, ne bi bilo ni glumačke karijere Helene Minić. Iako se kriza nastavila i trajala je, kaže, godinama, dala se nagovoriti da ne odustane. I kasnije se preispitivala jer "koliko god da nešto volite, dosadi vam svaki dan, i da jedete kavijar svakodnevno, dosadio bi".
"Iskreno, tu je negdje i moja vječna borba sa samopouzdanjem; ako je netko strog prema meni, ja sam ta koja je najstroža prema sebi samoj. Nitko drugi me ne može tako ocrniti i povrijediti koliko ja sama. Nikad nisam dovoljno dobra, ali godinama radim da promijenim takvo stanje duha i da budem blaga prema sebi. Ulaskom u projekt Medeja odlučila sam biti blaga prema sebi. Rekla sam si: ‘Znaš da ćeš pokušati napraviti maksimalno; ako ide, ide, ako ne, ne, i s tim se moraš znati nositi u životu.‘ Netko to nauči prije, netko kasnije, a netko nikada. Potreban je ogroman rad na sebi da točno osjetite gdje ste u kojem trenutku."
Jako je disciplinirana osoba, a ta joj disciplina, kaže, daje mir. To joj nije prirođena osobina, kaže, za nju se naradila, trenirala, potražila i pronašla i stručnu pomoć.
"Sve je to išlo mic po mic, mravljim koracima, ali na koncu sam uspjela. Problem mi je i hipersenzibilnost, nekad izađem na kraj s njom, nekad ne, ali naučila sam si reći ‘to sam ja‘."
Heleni Minić teško se sjetiti koji bi lik rado igrala a da dosad nije imala priliku. Jer bila je i Elektra, Salome, Glorija, Nora, sad i Medeja.
"Pomilovalo me to što sam imala priliku igrati sve te velike ženske uloge i uvijek si mislim: Doći će mi ono što mi treba doći, pokucat će mi na vrata, a tako se sad dogodilo i s Medejom. Nije mi palo na pamet da ću je ikada igrati, a evo, ne birate vi ulogu, nego uloga izabere vas."
Disciplinu je, čini se, prenijela i na djecu; šest, osam i deset im je godina. U sat vremena razgovora nisu se ni čuli, igrali su se.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....