Detaljno, raznovrsno, zanimljivo, aktualno... kažu televizijski gledatelji koji su tijekom proteklih deset dana pratili izvještaje Zrinke Grancarić iz Ukrajine. Jer, urednica, novinarka i voditeljica na HRT-u - koja je od početka rata u srcu Europe na HTV4 domaću javnost danima izvještavala o zbivanjima nakon početka ruske invazije na Ukrajinu - nedavno se i sama uputila na teren, u Lavov i ponovo dokazala da je jedna od najboljih reporterki javne televizije. Za odlazak u Ukrajinu javila se dobrovoljno odmah prvog dana invazije.
- Deset dana bili smo stacionirani u Lavovu, kao i velika većina kolega iz inozemnih medija. Prema procjenama u samom Lavovu je otprilike 600 akreditiranih izvjestitelja. Kad čovjek tamo dođe može gotovo na svakom koraku vidjeti neku televizijsku ekipu. Ekipe IMS-a HTV-a već su mjesec dana u Ukrajini, i kao i uvijek posvećeni smo svojoj funkciji javne televizije - počinje priču Zrinka, koja je na 14-satni put do Lavova iz Zagreba krenula preko Mađarske.
- Kada smo kretali prema Lavovu, noćili smo prve večeri u jednom gradiću blizu Debrecina, koji se nalazi blizu mađarsko-ukrajinske granice do koje nam je trebalo nekih 6, 7 sati puta. Do Lavova smo potom putovali preko Karpata, što nam je uzelo dosta vremena, jer je cesta očajna, doslovno rupa na rupi, zbog čega smo tih 350 kilometara od granice do Lavova prelazili daljnjih 7 sati. Uz to, i na polasku i na povratku dosta su nas dugo držali na samoj ukrajinskoj granici. Konkretno, kada smo ulazili u zemlju, stajali smo tamo dva i pol sata, premda smo bili jedini putnici koji su ušli u tom smjeru. Pregledavali su nam dokumente, a bez akreditacije ukrajinskog Ministarstva obrane, koju smo mi ranije ishodili, ne bismo uopće mogli ući u zemlju. Inače, samo tjedan dana ranije ta akreditacija nije bila nužna za ulazak u Ukrajinu. Što se povratka tiče, na granici su nas također pregledavali nekoliko puta, a zaustavili su nas i nasred Karpata, usred noći, i detaljno pregledali naš automobil. I u samom Lavovu, čim bi se uključila kamera neke televizijske ekipe, odmah bi dolazila policija ili vojska s puškama kako bi pregledali i provjerili o čemu i kome se radi. Dakle, u takvim se momentima vade akreditacije, putovnice, provjeravaju se dokumenti, sve je dosta strogo - govori Zrinka, koju je cijela situacija u Ukrajini podsjetila na rat u Hrvatskoj.
- Vreće s pijeskom, barikade na cestama, vojnici s oružjem na svakom koraku i, naravno, lica ljudi koji su morali napustiti svoje domove. To su prizori koje smo gledali svakog dana. Tu su i česte zračne uzbune koje se oglašavaju jednom do dva puta dnevno, a posljednjih dva dana sirene su se oglasile čak pet puta dnevno, i po noći i po danu. Sve to vratilo me u naše devedesete... Mene nije bilo strah, ja nisam tip koji se boji, vjerojatno zato što sam i sama prošla Domovinski rat u Zadru, ali postoji taj osjećaj grča i neizvjesnosti kada se oglasi uzbuna. Pitaš se, onako ljudski: 'Što sad? Hoće li roknuti negdje blizu? Trebamo li ići u sklonište? Hoću li moći doći do službenih potvrđenih informacija? Hoću li moći snimati vani? Kako osigurati da moji dečki u ekipi, sjajni Tomislav Eržić i Zvonimir Maligec, obave svoj posao, a da pritom sigurnost ekipe ostane zajamčena?' - priča reporterka, koja je u Ukrajini bila po prvi puta. Ističe da bi se voljela vratiti, jer je zemlja prekrasna, a Lavov je krasan grad, sličan Zagrebu, s tim da su fasade u središtu Lavova obnovljene, pa su u značajno boljem stanju od zagrebačkih, dodaje uz smijeh.
- Ukrajina je lijepa, velika zemlja, no nažalost, premda se njen zapadni dio doživljava kao sigurnija zona, u ratu tamo više nigdje nije sigurno. I sami smo tome svjedočili tijekom raketiranja tvornice koja se nalazi svega 6 kilometara od centra Lavova, grada s jako puno spomenika koji su pod zaštitom UNESCO-a. Potvrđeno je, naime, da su ti projektili ispaljeni s Crnog mora, s čak 900 kilometara udaljenosti - govori Zrinka koja ističe kako se život u Lavovu odvija normalno, unatoč zračnim uzbunama, policijskom satu koji tamo počinje u 22 sata i djelomičnom zamračenju.
- Mi smo bili smješteni u jednom hotelu u središtu grada, ali kako uoči našeg dolaska zbog velikog broja novinara i izbjeglica nije bilo slobodnih soba u gradu, ja sam sa sobom iz Zagreba nosila svoju dekicu i 'kušin' za slučaj da ćemo morati spavati u kombiju - kroz smijeh otkriva novinarka, koja je skupa sa svojom ekipom imala prilike kušati i boršč.
- Ukrajinci su i zbog toga ljuti na Ruse, jer kažu da su prisvojili njihovo tradicionalno jelo. Mnogo puta smo u Lavovu čuli: 'Boršč je naš!' - kaže Zrinka od koje doznajemo da Ukrajinci procjenjuju kako u Lavovu, gradu u kojem je donedavno živjelo 700 tisuća stanovnika, danas zbog rata njih živi najmanje 20 posto više.
- Cijelo vrijeme dok tamo boraviš imaš dvije slike. Jedna prikazuje ulice pune ljudi, privid normalnog života, restorane koji rade... Druga slika je ona u kojoj stotine ljudi spavaju jedni do drugih u sportskim dvoranama, nemaju sekunde svoje privatnosti, cijeli život potrpan im je u par vrećica. Uz njih su često i kućni ljubimci, mačke ili psi, koje oni nisu ostavili u svojim gradovima. Ti ljudi ne znaju gdje će ići sutra, računaju imaju li dovoljno novca, ne znaju hoće li morati početi raditi neki novi posao, pitaju se jesu li im kuće cijele, što će biti s članovima njihovih obitelji... Ono što, međutim, spaja te dvije skroz različite slike je ta jedna jedinstvenost i vjera koja se u cijeloj Ukrajini osjeti doslovno na svakom koraku. To su ljudi koji kažu kako su svjesni da će cijena njihove slobode biti iznimno visoka. Unatoč tome oni su spremni ustrajati i neće odustati - govori Zrinka Grancarić.