Eurosong, najgledaniji glazbeni spektakl na svijetu, ove godine slavi svoj veliki 70. rođendan. Samo prošle godine ovo natjecanje koje ima impresivnu fanatičnu bazu obožavatelja pratilo je čak 166 milijuna ljudi. Povijest mu je silno zanimljiva i bogata, a ove godine, kada HRT obilježava 100 godina radija i 70 televizije (dakle, isto kao i Eurovizija), na našoj javnoj televiziji tom izboru odlučili su posvetiti dvodijelni dokumentarni film u kojem su se pozabavili našim predstavnicima na tom izboru. Specijal "Eurosong 70: Naši ljudi, naše pjesme", čija je urednica Maja Tokić, a scenaristica i redateljica Nensi Profaca, emitirat će se 29. travnja i 6. svibnja na HTV-u 1 u 20.15 sati.
- Obje smo zaljubljenice u Euroviziju i takve nas teme zabavljaju, pa se na prvu čini da je posao lakši. Pjevušiš dok radiš, ali priprema je bila ‘paklena‘. Trebalo je zagnjaviti cijeli odjel video i foto arhive i izvući na stotine kazeta, pregledati svaku pojedinačno. Neke su obrađene, pa barem na prvu imaš ideju što se na njima nalazi, ali na nekima stoji samo broj i ništa više. E, to se zove noćna mora. Super je kad se takvim poslom možeš baviti nekoliko mjeseci, ali mi smo imale samo mjesec i pol i još par tekućih poslova uz ovaj - otkriva Tokić, koja je inače članica HRT-ove eurovizijske delegacije te je dvije godine zaredom imala priliku vidjeti kako taj veliki show izgleda uživo.
Eurosong je startao 24. svibnja 1956. u švicarskom Luganu, kada su se prvi put europske zemlje natjecale za titulu najljepše pjesme.
‘Pimplanje’ u montaži
“Na tom je izboru sudjelovalo samo sedam država, a pobijedila je Švicarska. Pet godina poslije, 1961., na izbor stiže i tadašnja Jugoslavija, kao prva i jedina socijalistička zemlja koja se u to vrijeme natjecala. U 26 godina, koliko se bivša Jugoslavija pojavljivala na europskoj pozornici, Hrvati su bili najuspješniji narod bivše Jugoslavije s čak 14 nastupa. Prvi nas je predstavljao Vice Vukov davne 1963., a naši su uspješni nastupi okrunjeni pobjedom 1989. godine, kad je slavila grupa Riva, opet u Švicarskoj. Od osamostaljenja Hrvatske, Europi smo se pjesmom predstavili 30 puta, a najbliže pobjedi bio je Baby Lasagna 2024. godine", stoji u uvodnoj najavi filma "Eurosong 70: Naši ljudi, naše pjesme". Posve jasno, ogroman i zahtjevan je to bio posao za autorice, čak i kada priču svedete "samo" na naše predstavnike.
- Još smo u montaži jer završno ‘pimplamo‘ kako bi ono što će izići u eter bilo maksimalno ulašteno. Šalimo se stalno da arhivi nikad kraja, jer uvijek ti nedostaje još samo jedan dobar kadar. To je tako kad te ponese projekt, želiš prenijeti apsolutno svaku dobru informaciju, dosad javno neispričanu priču glavnih aktera, naći u arhivi kadar koji najbolje dokumentira snimljeni intervju - nadovezuje se Profaca.
Nažalost, morale su odustati od prvotne ideje da pokažu originalne eurovizijske snimke hrvatskih izvođača od 1963. godine do danas. Obratili su se, objašnjavaju, svim matičnim kućama u kojima se održavala Eurovizija sa željom da će za prihvatljiv budžet otkupiti prava na prikazivanje nastupa. No, ta arhivska prava, kako se ispostavilo, koštaju cijelo bogatstvo!
- Ipak, snašle smo se i naše gledatelje nećemo zakinuti. Moći će uživati i u pjesmama i u izvedbama za koje imamo riješena autorska prava - ističe Tokić. Nisu samo "zaronile" u arhivu, već je u filmu i silni broj sugovornika. Tako je Profaca odradila ukupno 24 intervjua diljem Hrvatske, od Luciana Capursa do Baby Lasagne. Tu su i Danijela Martinović, Tajči, Emilija Kokić, Tonči Huljić...
Lijepe uspomene
- Uglavnom su se svi oduševili pozivom jer očito nose lijepe uspomene s nastupa na Euroviziji. Tako su se ozarili dok su nam prepričavali zgode i nezgode koje su doživjeli, stvarno. Ove aktere iz prošlog tisućljeća kao da je ova tema vratila u mlade dane, pa su dali sve od sebe da nam dočaraju kako im je dobro bilo i kako je to nekad izgledalo. Citiram Sanju Doležal: ‘Dobro je dok se sjećamo!‘ - uz smijeh će Profaca. Ipak, bilo je i onih koji nisu željeli sudjelovati u projektu, no njihova imena Profaca ne želi otkriti.
Ovaj tandem preslušao je jako puno pjesama, iznova i iznova, pa se nekih danima nisu mogle "otarasiti", kako to već biva s onim zaraznim refrenima kakvi su itekako poželjni na Eurosongu.
- Svaki put kad pogledam na popis pjesama, koji mi se nalazi na radnom stolu, automatski zapjevam refrene pjesama, osobito onih iz osamdesetih godina. ‘Džuli‘, ‘Željo moja‘, ‘Ja sam za ples‘, ‘Mangup‘, ‘Rock me baby‘, ‘Hajde da ludujemo‘, pa što to nije fantastično!?! A tek kako smo sestra i ja pasionirano pratile kakvu odjeću nose sestre Barudžije, oblačile se poput njih i skidale koreografiju - prisjeća se Tokić. Njezina kolegica, pak, kako koji segment montira, tako pjeva pjesme iz tog doba.
- Jedan cijeli dan mi je Terezina ‘Muzika i ti‘ bila u glavi. Ali ove iz osamdesetih i devedesetih, naravno, dominiraju. To pjevuše i kolege iz susjednih montaža - otkriva Profaca.
Da moraju osobno glasati prema svom ukusu između svih naših pjesama i izabrati recimo tri najbolje, bez obzira na njihov plasman na Euroviziji, to bi u slučaju Tokić bile: "Marija Magdalena" Doris Dragović, "Neka mi ne svane" Danijele Martinović i "Rim Tim Tagi Dim" Baby Lasagne. Za Profacu je apsolutni broj jedan "Neka mi ne svane". Kada ona krene, dodaje, pjeva je na sav glas, a susjedi izlaze na prozore. "Rim Tim Tagi Dim" joj je na drugom mjestu, a "Nek‘ ti bude ljubav sva" na trećem.
Pripremajući ovaj dokumentarac, dobile su odličan uvid u to kako je izgledao Eurosong nekada u usporedbi s tim spektaklom danas.
Natjecanje autora
- Eurovizija je doživjela pravu evoluciju. Na samim počecima bio je to skroman televizijski show prepun balada, šansona i tradicionalnih pjesama na jezicima zemalja sudionica, a danas je to najvažniji glazbeni spektakl. Ne cijene se danas samo pjesma i vještina izvođača, nego cijeli produkcijski paket, od vizualnih efekata, led ekrana, raskošne scenografije, visokotehnoloških vizualnih i audiorješenja. Meni osobno smeta što većina sudionika Eurovizije više ne pjeva pjesme na svom jeziku, već sve više prevladava engleski jezik, ali to je pitanje globalizacije koja guta nacionalno i lokalno. Tako da ja i dalje volim čuti makar natruhu različitosti u eurovizijskim pjesmama, u jeziku, aranžmanu, zvuku instrumenta - govori Tokić dodajući i kako ne voli kad su pjesme aranžmanski jako slične, napravljene po formuli koja prolazi, skoro kao da su "klonirane".
- Sudeći prema dojmovima naših starijih predstavnika, Eurosong danas nema veze s onim kakav je nekad bio. U počecima bio je to samo još jedan europski glazbeni festival. I to ne najbolji. Odvijao se u nekom malom studiju ili u kazalištu, uglavnom neke skromnije pozornice su bile u pitanju. I bio je, zapravo, natjecanje autora, a ne pjevača, jer birala se najbolja pjesma. Mnogi naši sugovornici ističu da je 2006. godina bila najveća prekretnica. Te je godine pobijedila finska grupa Lordi s pjesmom ‘Hard rock Hallelujah‘. Oni su, ako se sjećate, bili nešto potpuno novo na eurovizijskoj pozornici, odjeveni onako u neke ‘fantasy‘ ratnike. I tada je show i spektakularni nastup pretekao samu pjesmu u važnosti. A u medijskom smislu Eurosong je postao vrh televizijske produkcije. Znači, ta tehnologija koja iz godine u godinu nadmašuje sva očekivanja, to je jednostavno gušt za gledati. Što je rekao Prlja iz Leta 3 - olimpijada - ističe Profaca.
U jeku rata
Kopajući po arhivi, naišle su i na ono što do sada nisu znale. Tokić se tako iznenadila kada je doznala da je Kićo Slabinac predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji 1971. u Dublinu s pjesmom "Tvoj dječak je tužan", a nije znala ni kako je nastala pjesma "Jedan dan" Dubrovačkih trubadura. I za kraj pitamo autorice, koja ih je priča o nastupu nekog našeg predstavnika najviše fascinirala, iznenadila ili možda zabavila?
- Najviše me je iznenadila priča grupe Put. Bili su favoriti cijelo vrijeme, na kladionicama u top 3. Bilo je to 1993., u jeku rata, svi su novinari željeli intervjuirati baš njih. Pitanja su bila svakakva i tu su oni shvatili da ljudi po Europi i svijetu uopće nemaju jasnu sliku što se kod nas u tom trenutku događalo, tko je tu bio agresor, a tko žrtva. A onda su završili na nekom mjestu u drugom dijelu tablice, i u grupi su uvjereni da je to bilo upravo zbog tih različitih razmišljanja o stanju u Hrvatskoj u to vrijeme - odgovara Tokić.
Omiljeno jelo?
- Mene je zabavila Jacquesova priča o pismu za Tajči. Dakle, imao je devet godina i bio je njezin najveći obožavatelj. Pismo počinje standardno: ‘Tvoj sam najveći obožavatelj i imam za tebe par pitanja. Prvo pitanje: ‘Koje je tvoje omiljeno jelo?‘‘ Dakle, u tom trenutku intervjua prasnuli smo u smijeh svi: i Jacques, i snimatelji, i Maja, i ja. Nadovezuje se tu i priča o tome zašto Tajči na njegovom crtežu ima smeđu haljinicu, a ne narančastu ili rozu, ali ostavimo nešto gledateljima za iznenađenje - najavila je Profaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....