Za četvrti Zlatni Studio konkurencija u novinarskoj kategoriji izuzetno je žestoka, što i ne čudi jer je protekla godina bila prepuna događaja, a time je bilo i puno materijala za novinarske priče. U finale za nagradu najboljeg novinara-novinarke prema glasovima čitatelja ušla je HTV-ova novinarka i voditeljica Zrinka Grancarić.
Jeste li očekivali da ćete ući u završnicu ovogodišnjeg Zlatnog Studija?
- Nadala se jesam, no, kao što i sami kažete, bila je oštra konkurencija, mogao je bilo tko od nas pet proći dalje. Hvala svima koji su svoj glas dali upravo meni i time me uveli u finale. Nadam se potpori i u uzbudljivoj završnici. Veseli me što sam u finalu s rođakinjom koju sam kao klinka gledala s čežnjom kako izvještava s ratišta, Silvanom Menđušić. Naime, Silvanina baka Lucija i moja baka Marija su sestre, a to je javnosti, vjerujem, bio nepoznat podatak. Imamo 66 posto šanse da Zlatni Studio ostane u obitelji!
Kada je u pitanju 2020., osobno me se najviše dojmilo vaše izvještavanje onog jutra, 22. ožujka, kada je udario zagrebački potres. Vaše je lice bilo prvo na ekranu, od vas su gledatelji dobili prve informacije što se događa. Biste li i vi taj dan, koji je za vas trajao sve do večeri, izdvojili kao svoj najjači novinarski trenutak u protekloj godini?
- Apsolutno. Taj dan ću zauvijek pamtiti. Sve iskustvo i znanje mojih 25 godina u novinarstvu slilo se u taj jedan dan. Izazovna je godina iza nas, puno toga smo prošli, koronakrizu i uz to predsjedničke i parlamentarne izbore, i velika je odgovornost na medijima. Nikad ne možeš reći da si sve savršeno odradio, ali mislim da smo svi na razini zadataka. Definitivno je 22. ožujka bio dan kad sam dala sve što imam u sebi.
Kad smo već kod te nedjelje ujutro, pred kamerama ste djelovali izuzetno pribrani, nije se osjetila ni panika, ni strah. Kako ste to osobno podnijeli?
- Kad je strka, uvijek sam smirena i dobro reagiram. Kakav sam dojam ostavila tako sam se zaista i osjećala dok sam izvještavala. Tako mora biti, inače nećeš uspjeti odraditi posao - dati ljudima informaciju i pokušati ih smiriti. Kad sam došla kući, samo sam se ugasila. Dočekao me nered, sve je popadalo na petom katu, nešto sitno se razbilo, samo sam sklonila osnovno da mogu prespavati na kauču, nije mi bilo svejedno, spavaća soba me nije baš privlačila. Kao i ostali stanovnici Zagreba, nisam se baš naspavala ni te, ni idućih noći.
Proteklu su godinu obilježili i korona, izbori, prvo drugi krug predsjedničkih i potom parlamentarni, a za kraj smo imali i ovu strašnu tragediju na petrinjskom području. Kojim ste svojim pričama i intervjuima bili najzadovoljniji u 2020. godini?
- Kad tjedno radiš nekoliko intervjua, malo se sve to stopi, a veliki projekti su oni koji najviše ostaju. Sučeljavanje Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović u drugom krugu predsjedničkih izbora odradili smo izvrsno, obje velike izborne emisije također, kao i sučeljavanje šest stranaka na parlamentarnim izborima. Potrese, i jedan i drugi, junački smo odradili, IMS HTV-a ponovno je pokazao svoju snagu i značaj. Od "Otvorenog", mislim da je moja najbolja emisija bila o aferi vjetroelektrane Krš-Pađene.
Novinarka ste koja radi i u studiju i na terenu. Da vam netko kaže da birate jedno ili drugo, što biste odabrali?
- Rekla bih da želim oboje (smijeh). Volim i jedno i drugo, i drago mi je što mogu kombinirati. Volim dinamiku, da nije uvijek isto, bilo bi mi dosadno da je samo teren ili samo studio.
Novinarski je posao zbog rokova, ali i okolnosti koje nisu uvijek najsigurnije prilično stresan. Kako se nosite s tim?
- Dobro. Živim takav život već puno godina. Teže podnosim prazan hod nego stres. Svi smo mi pomalo ovisnici o adrenalinu. Posao me ne može izbaciti iz ravnoteže. To mogu samo međuljudski odnosi. Tu sam tanka. Veliki sam emotivac.
Je li vam se ikada dogodilo da vas emocije ponesu, a ne bi trebale? Na kraju, svi smo mi ljudi.
- Moraš napraviti odmak da bi mogao odraditi posao, ma što osobno mislio o tome ili što ti se privatno događalo. Kad se upali kamera, sve privatno ostavljaš. Jednom mi se potkrala emocija, iako mislim da mi to nitko ne bi niti zamjerio. Na Olimpijskim igrama u Riju 2016. u finalu, kad je bilo sasvim jasno da Šime Fantela i Igor Marenić osvajaju zlato, osjetila sam da bih mogla zasuziti, čulo se to na trenutak u glasu, prebacila sam lopticu sukomentatoru Marku Mišuri i za nekoliko sekundi to svladala. Dala sam si oduška poslije kada je svirala hrvatska himna. I za mene je to bila kulminacija jedne priče u kojoj sam sudjelovala 12 godina.
Imate dugogodišnju novinarsku karijeru. Zbog posla ste se preselili iz Zadra, gdje ste radili u HRT-ovu dopisništvu, u Zagreb. Posla i prilika je u glavnom gradu više, no jeste li ikada zbog toga požalili, posebno jer Zagreb nema more, a vi obožavate jedrenje?
- Nisam nikad. Ostvarila sam sve radi čega sam došla u Zagreb. Mislim da ne bih žalila ni da je drugačije ispalo. Nikad ne žalim za svojim odlukama. A Zadar neće pobjeći. Često se družimo i ovako. Mirovinu svakako vidim doma.
I za kraj, uz one aktualne događaje koje ćete pratiti, znate li što vas barem dijelom očekuje u ovoj godini? Hoćete li se pridružiti sportskoj ekipi HRT-a kao komentator jedrenja na Olimpijskim igrama u Tokiju, naravno ako se opet ne odgode zbog korone?
- Akreditacija za Tokio je u džepu i jako se radujem. Nadam se da će se Igre održati. Bila bi velika šteta da se ne održe, generacije sportaša ostale bi bez ispunjenja olimpijskog sna, a o izgubljenom budžetu da ni ne govorim. Mislim da odgoda nije opcija, a ako bude teškoća zbog korone, OI se jedino mogu otkazati. No, koliko imam informacije, Igara će biti.
