Ranko Zidarić (53), u posljednje vrijeme samozatajni glumac Gavelle koji rijetko javno govori o svojim kazališnim obvezama, pojavit će se u Gavellinoj premijeri 11. svibnja, u “Slikarima rudarima”, prema tekstu Leeja Halla, scenarista filma “Billy Elliot”.
- Izbjegavam intervjue jer je teško govoriti o pravim temama. Pitanje broj dva je smatra li nas glumce netko pozvanim da o njima govorimo, kao i činjenica da svako otvaranje neke ozbiljne teme, koja nije o tome pijem li shakeove ili joggiram, izaziva niz sumanutih reakcija - kaže na početku.
Smiješne uloge
Glumac s više od 50 uloga u filmu, koji je na velikom platnu debitirao 1988. u Zafranovićevu naslovu “Aloha: praznik kurvi” i zvali su ga jugoslavenskim Richardom Gereom, u nekim je od posljednjih uloga u matičnom kazalištu Gavella do suza zabavljao publiku, kao Bosanac folirant feminiziranog akcenta u “Osmom povjereniku” ili kao svećenik u leopard tangama s velikim križem oko vrata u “Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja”, a sada će tumačiti Harryja Wilsona, zubnog tehničara među rudarima; medicinsko osoblje je, uostalom, fah u kojem su ga redatelji već prepoznali. U predstavi je riječ o istinitom događaju, Ashingtonskoj skupini, rudarima koji su živjeli u Britaniji između dva rata, uhvatili se kista i kao samouki dospjeli u likovne enciklopedije.
- Moj lik pati od tjeskobe, klaustrofobije, jer preživio je napade bojnim otrovima u 1. svjetskom ratu, a ja se kao njegov tumač nalazim u minskom polju bez mape. Vječiti je problem većine kazališnih uloga to da su indikacije za lika šture, kao i minimalno naznačene. Rijetko se koji pisac usudio napisati preciznu dijagnozu karaktera, izuzmemo li, recimo, Bernard-Marie Koltesa ili Jean Geneta - rekao je Ranko Zidarić. Riječ je o prvom uprizorenju Leeja Halla na hrvatskim pozornicama, koje nas temom dijelom može asocirati na Hlebinsku školu .
Šovagović i ja
- Tekst nije neki kretenoidni poluproizvod, govori o kulturi i radničkoj klasi. Osamdesetih godina, kada su ostali samo fosili od starih komunjara, a ja nisam ni znao kako se zove predsjednik predsjedništva, svi su slušali punk, a nitko cajke. Ne govorim sad o političkom sistemu ni ovom ni prošlom, niti bilo kojem, jer su to sve slaboumni projekti, dobre baze što su se pretvorile i pretvaraju se u svoju suprotnost.
No za pokreta koji je bio tek za jednu potenciju više od pobune Matije Gupca ljudi su se pristojnije ponašali i kulturnije živjeli, što je paradoks - govori glumac koji je za prosječnu publiku dr. Slaviček iz “Naše male klinike”, a nekoć je, kada se bio pojavio s Nedom Arnerić u “Prazniku kurvi”, smatran seks simbolom bivše kinematografije.
- Jugoslavenski Richard Gere… ma to je zajebancija. Ja ovdje ne mogu biti ni Ranko Zidarić, a kamoli Richard Gere. Radim par serija i crtić da si mogu kupiti novi bicikl, dok si ovi u Hollywoodu od honorara naprave tvrđavu - kaže o glumcima u Hrvatskoj Zidarić, koji je najveći dio karijere proveo s kolegom iz Gavelle Filipom Šovagovićem. Zajedno su od filma “Diploma za smrt”.
- U međuvremenu ja sam odrastao, a Šovagović obrastao. Ne ponašamo se kao stari prdonje, što jesmo. Pokušavamo pobjeći jedan od drugoga, ali ne ide. Čak mi je i kum. Šalim se, takav umjetnik, pisac, režiser, glumac u Švicarskoj bi bio multimilijunaš - govori o kolegi. Obojica su nasljednici nekadašnjih osnivača Gavelle. Fabijan Šovagović i Krešo Zidarić glumci su iz odmetničke akcije dr. Branka Gavelle kada je redatelj 1956. rekao “ne” burgteatru i osnovao novo kazalište u Frankopanskoj.
Otac i sin
- Bio je to hrabar i isplativ potez i oni su radili sulude stvari za ono vrijeme, Ionesca, Becketta, koji nisu mogli pronaći svoje mjesto u tadašnjem repertoaru HNK. S ocem sam radio u “Viktoru ili Danu mladosti”, 11. lipnja bit će 30 godina toj super predstavi, a potom i u “Brezi”. Problem je općeniti ljudskog selektivnog pamćenja da, smatrajući da su lijepe i normalne stvari uobičajene, pamtimo pretežito traumatične, tek ponekad lijepe događaje.
Tako sam i ja, odrastajući uz oca glumca, više uviđao probleme nego prednosti glumačkog posla. Sjećam se kako ga je uništavala kasnija direktorska funkcija u Gavelli. Moj otac htio je da svijet bude bolji i da kazalište bude centar svijeta. Kasno je shvatio da je biti direktor kazališta kao da se prijaviš da vodiš škvadru iz Vrapča na izlet na Plitvička jezera. Iz tog razloga danas se svaki put naježim kad mi netko kaže da želi biti direktor kazališta - nastavlja Zidarić mlađi.
Iako je multivalentan glumac, sposoban za različite transformacije, nije imao neku amblematsku ulogu u filmu iza 1990., a sapunice je i sitcome odradio mnoge.
- Naš film je kao nuklearna fizika u Albaniji, ima jedna soba za to, a u njoj nikoga. Filmski redatelji imaju svoje glumce, a ja nisam ničiji, ja sam svoj - ocijenio je stanje kinematografije. Nikad se ni po kazalištu ne grebe za uloge jer nalazi satisfakciju pa i u najmanjoj. Neobično je da dosad nije odigrao, ali niti jednog Krležu, no tumačio je onu koju mnogi njegovi kolege doživljavaju ne samo kao Shakespeareovo, nego kao “biti ili ne biti” glumačke karijere. Bio je to Hamlet na Riječkim ljetnim noćima, u riječkom HNK, ali i u nekadašnjoj tvornice papira Hartera, na ušću Rječine.
Proba predstave Slikari i rudari
- Ne možeš vjerovati, igrao sam u prostoru koji je kao cijeli mali zapušteni grad. Četiri ili pet izvedbi u Harteri bilo je najljepše što sam kao glumac doživio. Kad bih govorio u tim halama, čuo bih eho vlastitoga glasa i kretao se u prostoru čudnih kuteva, osjećajući se kao u filmu Tarkovskog. Uvijek tvrdim, britanski tekst, serija ili glumac ne može nikada biti loš. Britanci i Rusi proizvode umjetnost već stoljećima i zato su siguran izbor za repertoar- nastavlja glumac, koji će uskoro raditi komad suvremenog ruskog dramatičara Ivana Viripajeva “Pijani”. Nakon što prošle sezone ansambl Gavelle nije našao zajedničku riječ s redateljem Bornom Baletićem te je predstava otkazana, “Pijani” se vraćaju, ali u režiji Vite Taufera.
- Da, prošle sezone nismo uspjeli napraviti “Pijane” jer su bili pretežak zadatak za sve nas, pogotovo za režisera. Naime, zadaća je svakog režisera da bude milijardu puta jači od nas i sto tisuća koraka ispred da bi mi s njime mogli ući u dijalog koji nije uvijek ugodan. Režiser ne može biti iza nas jer u tom će slučaju vidjeti samo naše prišteve na leđima i nastat će kuršlus. “Pijani” su težak, sulud tekst o rusko-germanskim pijancima koji pijani pričaju o Bogu i smislu života, koji su kao pijani Stephen Hawking.
Za razliku, naravno, od pijanih Hrvata koji u tim nekim birtijama pričaju o politici. Za takav tekst poput “Pijanih” redatelj bi morao biti nevjerojatan lik, recimo da bi u idealnoj varijanti to ponudili Davidu Lynchu. Drugi je problem tog teksta što na sceni stalno glumiš pijanca. Ljudi uglavnom nemaju pojma da glumac nikako ne može igrati pijanca ako je sam pijan, kao što ne možeš igrati trudnicu u osmom mjesecu trudnoće ako si sam u osmom mjesecu. Da bi igrao pijanca, točno pogodio to stanje, moraš biti u mili sekundi koncentriran i trijezan - objasnio je da je u flaši na sceni uvijek ledeni čaj, od kojeg im na koncu bude zlo jer je presladak, nastavljajući:
Vezan uz Šibenik
- Glumac kod svake uloge radi analizu in vitro, in vivo karaktera i mora biti pronicljiv poput Sherlocka Holmesa u analizi nečijeg karaktera da bi uopće mogao uskočiti u kožu dotične osobe, nastavlja. Publika uglavnom ne zna da bi normalan čovjek nakon jednog takvog nastupa završio kod neke tete na nekom otoku, dok glumac, da bi mogao biti glumac, mora biti stabilan k’o pilot onog aviona kojeg smo nedavno kupili, kako bi iz stabilnosti ušao u nestabilnost - pojašnjava redovni “let”.
S drugom suprugom i kćeri Zorom
Nakon što su propali “Pijani”, na početku ove sezone ušao je u tange razgolićenog svećenika u “Ponovnom ujedinjenju dviju Koreja”.
- Moj stari je bio mlađi od mene dvije godine kad je igrao starog Ignjata Glembaya, a ja u 53. glumim u tangama s leopard uzorkom - usporedio je.
Ranko Zidarić otac je dvoje djece, mlađa kći Zora iz braka s Ivanom Uhlik još je u osnovnoj školi, igra košarku, a starija, Sara, iz braka sa Sašom Broz, studira slikarstvo i lani je imala prvu samostalnu izložbu. Zidarići su podrijetlom s Krka, a mama mu je Aralica, njezin je pradjed s Promine došao na šibenski Zlarin.
- Više sam vezan uz šibenski kraj. Šibenčani su senzacionalni, nikad loše od njih nisam doživio - kaže glumac, koji je prestao piti pivo, skinuo je kilograme, počeo trčati. Muškarci se, uvriježeno je mišljenje, mijenjaju u pedesetima.
- Sazrijevamo uglavnom u 45. i tek nas tada žene možda počinju shvaćati. U međuvremenu one vladaju svijetom, a mi smo ukrasi. Žene su u užasno teškom položaju, moraju se dokazivati na poslu, ali i doma. Moje kolegice u 11 uvečer završe s predstavom i idu doma kuhati za drugi dan jer sutradan imaju, recimo, snimanje.
U društvu s Filipom Šovagovićem
Malo ljudi zna da nakon predstave u kojoj se svađaš i urlaš ne možeš ni zaspati do tri ujutro. Vrlo je teško danas ostvariti normalnu konfiguraciju obitelji - zaključio je.