Nakon što je na dva mjeseca pandemija ugasila “Potragu”, ovaj istraživački magazin koji se emitira u sklopu središnje informativne emisije “RTL Danas” vratio se početkom ovog tjedna na male ekrane. Novinari te emisije tijekom ovog perioda bili su raspodijeljeni u dva tima, crveni i crni, koji su se izmjenjivali u smjenskom radu.
Nisu postojali
- Tri dana radili smo jedni, tri dana drugi. Bilo je to zanimljivo iskustvo, uživala sam surađujući s kolegama iz informativnog i svima nam je, vjerujem, bilo zanimljivo uklopiti se u tu jednu novu rutinu. Ipak, redakcija ‘Potrage’ za to vrijeme praktički nije postojala i intimno mi je jako nedostajao naš način rada i moj posao koji tu radim - otkriva nam Danka Derifaj koja je dio redakcije “Potrage” od samog njezina početka, točnije tri godine. U tom razdoblju Derifaj i njezini kolege pred gledatelje su u prosjeku godišnje donijeli više od 250 istraživačkih priča, a upravo je njezina reportaža, nastavak sage o Krešimiru Žuniću, čelnom čovjeku APN-a koji je sam sebi kupio stan preko tog istog APN-a, označio povratak “Potrage”.
- Priča o hadezeovcu koji je kao v.d. direktora APN-a kupio stan od APN-a iz programa poticajne stanogradnje namijenjene mladim ljudima koji si ne mogu osigurati stambeni prostor po tržišnim uvjetima, tvrdeći da ga je ‘sram koliko nema’, ilustracija je koruptivnog stanja svijesti dijela hrvatske političke elite. To je priča iz stripa Alan Ford, u stvarnosti izrazito uvredljiva svim građanima koji pošteno rade da bi nešto stekli i zato mora imati odgovarajući sudski epilog. U ovom nastavku priče postalo je jasno da za Žunića još uvijek nema posljedica, jest smijenjen s mjesta direktora, no taj čovjek sada radi u financijama i računovodstvu APN-a, a stan koji si je priskrbio i dalje je njegovo vlasništvo. Smijenjen je njegov kolega iz APN-a koji je potpisao da on taj stan dobije, no Žunić prolazi neokrznut. Na svom Facebook profilu uoči emitiranja nastavka priloga, a znao je da će ići jer sam ga kontaktirala za izjavu, između ostalog je napisao da ga ‘nitko nije službeno kontaktirao u bilo kojoj istražnoj ili drugoj pravnoj radnji’. Ako je to istina, znači da četiri mjeseca nakon što je priča objavljena, nakon što ga je resorni ministar prijavio DORH-u i USKOK-u, te dvije institucije nisu učinile ništa. Ne mogu to protumačiti drugačije nego da netko namjerno taj slučaj ‘drži u ladici’, a to je svakako povod da se mi novinari nastavimo baviti tom pričom - ističe Derifaj, nadovezujući se kako je uvijek jako važno nastaviti pratiti priču, jer se time zapravo ispunjava puna svrha novinarske profesije.
- Svaka objavljena novinarska priča o korupciji je zapravo priča o sustavu, o načinu kako on funkcionira, odnosno koliko je funkcionalan ili ne. To je informacija koju donosimo javnosti, građanima koje informiramo gdje žive i u čije ime djelujemo. Otkrivanje afere je tek dio posla, a njegov suštinski smisao je inzistiranje na funkcioniranju države po zakonu i dosljednosti u njegovu provođenju. Takvo novinarstvo mijenja stvari i takvo treba biti - ističe.
Posao bez kraja
Iza Derifaj je inače 20-ak godina novinarskog iskustva, dva priznanje Velebitska degenija, nagrada HND-a “Marija Jurić Zagorka”, a posljednje u nizu priznanja koje primila je ono Zlatnog studija za novinarku godine 2019. U tom je kontekstu pitanje koja joj je priča najdraža uvijek nezahvalno...
- Ima ih dosta, većina priča mi je ‘draga’, ako je to uopće pravi termin. Zapravo, jednako je zadovoljstvo dobro odrađenim poslom, iako, da se razumijemo, rijetko je to zadovoljstvo potpuno. Evo, na primjeru tog nesretnog Žunića, to je u novinarskom smislu sjajna priča, ali ne mogu biti zadovoljna jer su mladi bračni par Lucija i Šime Brkljača iz Zadra, koji su zapravo imali sva prava na stan koji je dodijeljen Žuniću i njegovu sinu, i dalje podstanari, ne svojom krivnjom. Ipak, toj se priči ne nazire sudski epilog, jer po svoj prilici živimo u zemlji u kojoj pravna država ne funkcionira, institucije ne rade svoj posao, a nepravda prolazi nekažnjena. Pada mi na pamet i priča o objavljivanju Memoranduma koji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić potpisao s privatnim stranim investitorom i mjesecima skrivao i od građana i od zastupnika u Gradskoj skupštini. Nakon par mjeseci inzistiranja i uz pomoć Zakona o pravu na pristup informacijama uspjela sam izboriti da ga javno objave, a samo ta situacija ukazuje da nema transparentnosti u poslovanju Gradske uprave, i to je novinarski jako dobar razlog da Milana Bandića ne ispuštamo iz vida. No, tko je ikad posvetio i sat vremena istraživanju njegova rada zna da je to samo kap u moru, a on je i dalje gradonačelnik. Tako da novinarski posao uvijek traje i nekako mi se čini da nemam razloga gledati unazad samozadovoljna što sam dobro napravila, nego koliko toga ima što se još mora, ne može ili ne stigne napraviti - odgovara Derifaj.
13 godina na Novoj
S obzirom na teme kojima se bavi, ne čudi da se za svoje karijere naslušala prijetnji, među kojima i je bilo i onih kad su joj prijetili smrću.
- U nekoliko navrata smo angažirali zaštitara za neke priče jer sam unaprijed imala informaciju da su ljudi kojima se bavim potencijalno nasilni, a jednom sam prijavila prijetnje smrću policiji. Gledam na to kao na sastavni dio posla. Bilo bi lijepo da su svi civilizirani i dobronamjerni, ali to je nerealno očekivanje. Kad radiš s ljudima, moraš računati na najbolje, ali i najgore, pogotovo s ljudima čija nedjela otkrivaš. Nemam problema s tim - kaže Derifaj, uz zaključak kako sve to “ide u rok službe”, no i kako bi joj bilo drago da se nitko od njezinih bližnjih nikad ne brine zbog nje. No, dodaje, racionalizirajući cijelu situaciju, da tako nešto naprosto nije realno u životu, kojim god poslom se bavili.
Ipak, kako novinarski posao, kao i neke druge profesije, nema radnog vremena, u tim okolnostima nije lako uskladiti obitelj s poslom.
- Ponekad nije bilo lako, kao što nikome nije lako raditi i imati djecu, ali sam imala obiteljsku podršku, najviše moje bivše svekrve koja je divna žena i puno mi je pomogla u životu. Općenito, imala sam tu sreću da sam uvijek imala podršku i svojih roditelja i ljudi koje mi je život dodijelio, tako da sam sretna po tom pitanju. A moja kći zna koliko me ispunjava ono što radim i mislim da je zadovoljna s mamom. U protekla dva mjeseca nekoliko sam puta zahvalila svemiru što imam odraslo dijetom studenticu, koje ne ide u osnovnu školu i ne prolazim muke koje prolaze školarci i njihovi roditelji koje su okolnosti prisilile da rade od kuće i da im se djeca istovremeno školuju doma - kaže Derifaj.
Dio RTL-a je već četiri godine, a prije toga na Novoj TV radila je 13, od čega je devet godina provela u redakciji emisije “Provjereno”, gdje se i profilirala kao istraživački novinar.
- Bilo mi je jako teško otići iz ekipe ‘Provjerenog’, to je redakcija u kojoj sam novinarski stasala, u kojoj sam proživjela dobar dio života i naučila što želim ili ne želim u profesionalnom smislu i upoznala drage ljude. Bila sam zadovoljna s onim što radim, ‘Provjereno’ će uvijek imati svoje mjesto u mom srcu, ali kad me Zoran Šprajc pozvao na RTL da uređujem ‘Direkt’, doživjela sam to kao veliki izazov. Nije floskula, stvarno sam htjela pokušati da vidim mogu li ja to. Ponuda je bila sjajna i prihvatila sam tu priliku, na kojoj sam mu jako zahvalna. To je bilo super iskustvo, kažem, zahvalna sam da sam ga imala, no to je sasvim drugačija forma emisije. Tako da sam kad je godinu dana nakon toga RTL pokrenuo ‘Potragu’, objeručke prihvatila ideju da se vratim onome što najviše volim, istraživačkoj formi - ističe Derifaj.
U ‘Red Carpetu’
Iako se nije morala dugo “tražiti” u profesionalnom smislu, u svojim novinarskim počecima bavila se i sasvim drugim temama, poput onih showbizz radeći u magazinu “Red Carpet”.
- Moji počeci na televiziji su prije ‘Red Carpeta’ bili u vremenskoj prognozi. Tako sam došla na televiziju. Vidjela sam audiciju, a imala malu bebu i zaključila da će mi biti praktično ispočetka raditi posao prezenterice na pola radnog vremena, a kasnije ću se moći ponovno novinarski aktivirati, i tako je i bilo. Daniel Delale, tadašnji urednik ‘Red Carpeta’, dao mi je tu novinarsku priliku i tu sam svašta naučila. I ono najvažnije - da tzv. showbizz novinarstvo nije za mene (smijeh). Daniel je to sjajno razumio, puno me naučio o televiziji i sjajna sjećanja me vežu za tu redakciju. Kad je krenulo ‘Provjereno’ apsolutno me podržao da prijeđem u tu redakciju, zaista je bio sjajan šef i kolega - govori Derifaj. A mlada, slatka plavuša već je i prije Nove TV, radeći u drugim medijima, naučila da se mora izboriti protiv predrasuda s kojima se kao žena neminovno susretala tijekom karijere.
- Vjerujem da nitko ne voli kad ga se promatra kroz predrasude i stereotipe, susretanje s takvom percepcijom me baš motiviralo. Davno sam kao početnica doživjela da me urednik ne želi poslati u romsko naselje raditi reportažu jer ‘kud ćeš ti takva, žensko, pa još i plavuša’, štogod mu to značilo, pa sam, eto, poslije napravila čitav niz reportaža o Romima, pritom isto tako jako pazeći da ne produbljujem stereotipe koji postoje o njima. Zato što sam na svojoj koži naučila da su predrasude netočne i nepravedne i štetne. Isto tako kao mlada novinarka sam donijela neku informaciju u redakciju, ali je priča dana muškom kolegi jer se radilo o ‘opasnim krijumčarima ljudi’ pa to nije posao za mene ‘plavušu’. Mislim da je to čest obrazac s kojim se kolegice susreću bez obzira na boju kose. Zadovoljstvo mi je da svojim radom možemo pokazati da to nema veze sa stvarnošću - ističe Derifaj, koja je među ostalim upravo zato za lokaciju na kojoj će se fotografirati izabrala Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na zagrebačkom Dolcu.
- Željela sam iskoristiti priliku podsjetiti na iznimnu ženu koja se borila protiv društvene diskriminacije i za prava žena radeći novinarstvo i izraziti joj poštovanje. Primjerice, njezin brončani kip na početku Tkalčićeve ulice je tipičan stereotip žene iz tog doba, kraja 19. stoljeća. Ona u haljini sa suncobranom, kao dokona dama u šetnji. Zagorka to nije bila u najboljem mogućem smislu. Ona je bila žena koja radi posao koji je važan, nosi hlače i puši, a eto, i dandanas je se pokušava upakirati u predrasudu protiv koje se borila svim svojim bićem. Iznimno je poštujem i vječno sam joj zahvalna na naslijeđu koje je ostavila ženama i novinarstvu kao naša prva profesionalna novinarka. Sjajno mi je da je baš u njezinu stanu sjedište Centra za ženske studije jer je to prirodni nastavak njezina rada i tako treba biti. Nedavno sam vidjela da su zidovi njezina stana popucali u potresu i kad ste me pitali za fotografiranje, sinulo mi je da bih željela da to bude tamo.