Posljednjih je dana Damir Matković, vanjskopolitički urednik i novinar na HTV-u, detaljno upoznao najskrivenije zakutke zgrade na Prisavlju. Po sili zakona, naime, Matković, koji je 26. siječnja napunio 65 godina, odlazi u mirovinu pa skuplja potvrde, dokumente, razdužuje se i krstari po različitim službama.
- Za neke od tih službi nisam niti znao da postoje - kaže Matković koji misli i da bi još mnogo toga mogao dati televiziji. - Eh, da, sila zakona... Tu se isključivo gleda kronološka dob. Ne pita se u kakvom si stanju, čak ni zdravstvenom, nego - prošao ti rok trajanja. Zakon, međutim, ne priječi poslodavca da ti produlji radni ugovor. Pisao sam šefovima jer sam siguran da bih još mogao biti itekako koristan, no nisam dobio nikakav odgovor. Uostalom, na HTV-u je trenutačno glavna mantra smanjiti broj stalno zaposlenih pa su opcije produljenja ugovora isključene. Mislim da u posljednjih deset godina nikome to nije uspjelo, osim Mirjani Rakić kojoj je Radman produljio, ali samo tri mjeseca.
K tome, tek sam nedavno doznao da Televizija svake godine u siječnju napravi popis tko će sljedeće godine napuniti 65 pa kada se radi financijski plan krajem godine, to se ukalkulira. Ja sam rođen u siječnju i... u planu sam za siječanj, i gotovo. Kada bi mi i željeli produljiti ugovor, morali bi ići na rebalans plana, što zbog mene sigurno neće raditi. Možda bi da imam Nobela, a ni za to baš nisam siguran. Zasad se još pojavljujem u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, ali ne znam koliko će to trajati.
Matković je najiskusniji vanjskopolitički novinar HTV-a, izvještavao je sa svih strana svijeta, s važnih događanja, ponekad i u opasnim situacijama, radio reportaže s neobičnih mjesta, snimao, intervjuirao, prenosio, ali mnogima je posebno drago baš njegovo “Povećalo”, njegovi komentari u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. Opušten je, jasan, koncizan, a sve što govori, uspješno začinjava nekom zanimljivom činjenicom ili anegdotom.
Obožava ploviti
- Nikad nisam doživio toliko reakcija na nešto što radim kao na ta svoja pojavljivanja u jutarnjem programu. Volim to raditi, ekipa je odlična, a i nekako se osjećam opušteno. Često me gledatelji zaustave na ulici, pitaju me nešto, komentiraju. Dobio sam čak i poljupce od dragih gospođa, istina, sve redom starijih od 70 - kaže kroz smijeh.
Nije ljut, nesretan, ni previše tužan zbog mirovine.
- Malo sam uzburkan, da upotrijebim pomorski termin. Prebrzo je prošlo. U svojem sam poslu uvijek uživao. Mislim da me baš zato posao nije pojeo ili samljeo kao neke moje kolege. Živio sam neuredno, dakako, u novinarstvu je to neizbježno, ali ne u smislu da sam se uništio, opijao, drogirao. Ostao sam mentalno i fizički fit, što, nažalost, nije slučaj sa svim ljudima iz naše profesije - objašnjava.
Žao mu je i zbog projekta koji je osmislio, a nije ga uspio realizirati. Projekt je povezan s njegovim šibensko-novaljskim, dalmatinskim korijenima, morem i brodovima.
- Lud sam za brodovima, za plovidbom. Sedam godina, od 2007. do 2013., sedam ljeta proveo sam kao putnik na teretnom brodu. Volim ploviti na teretnjacima, volim što nema gužve ni diskoklubova kao na onim putujućim hotelima jer je poanta tih putovanja more. Oplovio sam sve što se u Europi da oploviti, a da je dostupno mojoj kasici prasici. Snimio sam i tri dokumentarca na putovanjima. Ipak, privlače me još duža putovanja. Čak sam bio predložio Gordani Mrđen, kad je bila urednica Prvog programa, da napravimo dokumentarnu seriju “Brodom oko svijeta” .
Radi se o plovidbi teretnjakom koji svaki tjedan kreće iz Hamburga.
- Put traje 126 dana, brod pristaje u najmanje 22 luke, a prava je poanta da se na putovanju mogu napraviti mnoge reportaže. Našao sam mnogo zanimljivih ljudi i tema: od panamskog šešira, koji je zapravo iz Ekvadora, do glavnog pregovarača kostarikanske industrije banana koji je hrvatskog podrijetla. Njegov djed, Francisco Orlić Bolmarčić, jedini je Hrvat koji je bio predsjednik neke južnoameričke države. Gordana Mrđen se zainteresirala, ali je ubrzo smijenjena pa je projekt završio u smeću. Možda se ipak prihvatim tog projekta. Sam ga, naravno, ne mogu financirati, a sponzore je jako teško pronaći. Vidjet ćemo.
Roditelji profesori
Bez obzira na seriju, planira putovanje brodom koji iz Le Havrea plovi za Martinique. Tamo bi rado napravio reportažu o Aiméu Césaireu, najvećem pjesniku toga prekomorskog francuskog otoka i jednom od najvećih s francuskoga govornog područja. Césairea je otac Matkovićeve supruge, akademik Petar Guberina, osnivač SUVAG-a, u ljeto 1935. doveo u Šibenik. Tamo je Césaire, promatrajući uvalu Martinsku, čiji naziv nalikuje na Martinique, započeo svoje glasovito djelo, poemu “Zapis o povratku u zavičaj” koja je vrbrzo nakon objavljivanja postala himnom svih crnih ljudi svijeta.
Putovanje će, doduše, malo pričekati jer će najprije, kaže, urediti posljednje poglavlje u svojoj knjizi o proizvodnji televizijskog programa, poglavlje o digitalnoj tehnologiji koje je zbog raznih obaveza dugo odgađao. Knjiga je namijenjena studentima, on već deset godina predaje na jednoj poslovnoj školi organizacijski sustav televizije. Logično je bilo da to pretoči na papir.
Iako se čini da je cijeli radni vijek proveo ispred kamere, Matković je na televiziju stigao vrludavijim putom.
- Moji su roditelji u Petrinji bili profesori na Učiteljskoj školi. Nije me imao tko čuvati pa su to često radile mamine učenice. Jedna od tih učenica je bila Dubravka Milazzi Vrabec, mama Zrinke Mojzeš Vrabec, dugogodišnja urednica školskog programa. Kako je moj tata znao da patim za televizijom, nazvao ju je i rekao: “Čuj, imam tu jednog klipana koji bi radio na televiziji. Je l’ bi ga uzela da proba?” I tako sam ja 1975. došao u školski program. Pisao sam neke scenarije, puno sam naučio. Sve super, ali ja nisam htio školski program, nego sam htio pisati TV drame! - govori Matković.
U međuvremenu je diplomirao komparativnu književnost i fonetiku. Na diplomskom ispitu dobio je peticu i kod velikog jezikoslovca Radoslava Katičića i kod akademika Petra Guberine. Njegovu kćer Ljerku, koja će mu postati suprugom, tada nije poznavao - napominje.
Otkup drame
- Oduvijek me privlačilo pitanje, problem, kako čovjek nauči jezik, kako malo dijete brzo nauči četiri jezika. Želio sam to proučavati, a idealnim, recimo, subjektima istraživanja, činila su se djeca naših iseljenika. Dogovorio sam sve s profesorom, dobio dozvole i postao učitelj u ondašnjoj školi za djecu iseljenika.
Radio je u Liègeu i u Parizu, a kada se 1982. vratio u Hrvatsku, vratio se i televiziji.
-Moj profesor dr. Ivo Škarić mi je rekao: “Mali, ti si rječit, voliš pričati, ti bio idealan za televiziju. Eto, imaš audiciju, javi se”. Došao sam na audiciju za novinare Televizije Zagreb i dobio posao. Još se sjećam svoje prve reportaže. Radilo se o nestašici plinskih boca. Snimalo se na Žitnjaku. Mentor mi je bio kolega Miroslav Šafer, a snimatelj legendarni Mihail Ostrovidov, koji je preminuo krajem prošle godine.
Od 1990. Matković je član vanjskopolitičke redakcije - teško je nabrojati gdje je sve bio. Mudro bi bilo da prisavski šefovi s njim nastave barem honorarno surađivati pa da barem gledatelji jutarnjeg programa guštaju u njegovim prilozima. Ili će možda mirovina Matkoviću donijeti novu karijeru.
- Dok sam još bio srednjoškolac, tadašnja Radio-televizija Zagreb otkupila je jednu moju dramu. Tada sam čvrsto odlučio da želim biti pisac TV drama. Savršeno je, nemaš radno vrijeme od sedam do tri, nema štambiljanja u uredu . Štoviše, to ne moraš čak niti raditi svaki dan ako nemaš inspiraciju. Imat ću pisaću mašinu, živjeti na otoku, imat ću, naravno, djevojku, malo svirati gitaru. To je bilo moje razdoblje djece cvijeća. Jasno, nije bilo izvedivo. No, nije loše ispalo ni ovako- kaže. Sada, makar po sili zakona, može dovršiti svoju crnu komediju na kojoj radi već neko vrijeme. O čemu govori, zasad je tajna. Bude li sreće, to ćemo otkriti gledajući je u nekom kazalištu.