Prvi broj časopisa Studio objavljen je 3. travnja 1964. i iduće će godine naš magazin slaviti okruglih šezdeset. U povodu 59. rođendana Studija, razgovarali smo s jednim od aktera scene čije je početke svojim naslovnicama upravo pratio najčitaniji magazin za televiziju.
"Svoju prvu naslovnicu donio sam ocu u Varaždin, nadajući se da će mu biti drago što mu je sin izašao na naslovnici časopisa Studio koji je tada imao tiražu od 350 tisuća primjeraka, čak sam je uramio. Tata je bez imalo emocija hladno rekao: ‘Znaš, sinek, pošten čovek ti u životu samo tri puta dojde v novine. Kad se rodi, kad se vjenča i kad umre!’ Uvrijedio me očev komentar, bio sam pun sebe, konačno, bio sam jedini iz svoje generacije koji je izašao na naslovnici... Danas shvaćam što mi je otac htio reći", priča nam Zlatko Vitez o svom prvom dodiru sa slavom s nepunih 25 godina. Bilo je to 1975. u povodu televizijske drame “Bog igre” u kojoj je igrao glavnu ulogu. Preko noći, jer je ta TV drama sjajno prošla kod gledatelja, postao je TV zvijezda.
”Ljudi su me prepoznavali na ulici, u birtijama. Moje prezime se lako pamti, ali ga je i teško nositi, pogotovo kad ti netko kaže: ‘Vitez, pa nisi se baš ponio - viteški’. No, bilo je i onih koji su znali reći: ‘Vitez, ti si stvarno vitez!’”, prisjeća se.
Godinu prije igrao je prvu glavnu ulogu u predstavi “More”, Edwarda Bonda, u režiji Koste Spaića, a u produkciji Teatra ITD.
Fali Arsen
Bilo je to početkom 1974. godine, a partneri su mu bili velikani Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Ivica Vidović, Izet Hajdarhodžić, Marija Kohn... Sačuvao je plakat te predstave te on visi u Histrionskom domu.
”I dandanas kad se sjetim tih sjajnih umjetnika, prođu me trnci”, govori strastveno Vitez koji sa 72 godine i dalje uživa u daskama koje život znače. Ovaj je tjedan u Histrionskom domu predstavio praizvedbu kabarea “ARSEN + VITEZ iliti što je glumac bez slobode”, u svojoj izvedbi uz klavirsku pratnju Olivera Beloševića. Njegov najnoviji kabaretski uradak nije prvo kazališno događanje posvećeno velikom maestru. Naime, prije nekoliko godina priredio je s Histrionima program “Geste i grimase” koji je imao sentimentalnu crtu i bio hommage “kućnom skladatelju” histrionske družine, kako se Arsen volio izjašnjavati. Dedić, koji mu je bio vjenčani kum, i danas mu jako nedostaje.
”Ne fali samo meni, užasno fali i našoj kulturi, ali i svima koji su ga poznavali. Arsen je bio po svemu izuzetan. Beskrajnog talenta, radišan, ciničan, mekog srca, ali kad je trebalo i oporog. Volio sam razgovarati s njim, komentirati političku i kulturnu svakodnevicu za čije sam sve promašaje, naravno, bio kriv ja (smijeh). Bio je duhovit, ponekad i opak, ali ne poznajem čovjeka koji mu se obratio za pomoć, a da mu nije pomogao ili djelom ili savjetom”, s puno ljubavi govori Vitez koji je ponosan što su Histrioni jedino kazalište u Hrvatskoj koje ima i dva festivala posvećena velikim histrionima, Mladenu Crnobrnji Gumbeku i Josipu Marottiju Bobiju.
”Čuvamo uspomenu na njih ne samo iz sentimentalnih razloga, nego i stoga što su bili velikani hrvatskog glumišta, ali i dobri i dragi ljudi”, govori nam.
‘Ćiro nije bio to’
Kako je posljednjih godina, nažalost, doživio sve više odlazaka dragih ljudi, ne možemo ne dotaknuti se i pokojnog Miroslava Blaževića.
S Ćirom je bio suputnik i prijatelj još od 1982. kada je s Dinamom osvojio prvenstvo, a on je na histrionskoj premijeri “Diogeneša” Tituša Brezovačkog u svojoj režiji i u glavnoj ulozi u jednoj sceni predstave stavio kapu Dinamovih navijača na glavu.
”Publika je pljeskala toj nekazališnoj gesti, a udbaši su odradili svoj dio posla. Otad smo Ćiro i ja postali i ostali prijatelji sve do njegove smrti”, kaže Vitez i dodaje da se navijačka skupina Bad Blue Boysi registrirala i osnovala tek poslije pa zna reći da je preteča Bad Blue Boysa.
Ćiro mu je dolazio na histrionske predstave kad god je mogao, a krajem 90-ih obojica su bili članovi Upravnog odbora današnjeg Dinama. Ćirina komemoracija Vitezu nikako nije legla.
”Cijelo sam vrijeme imao osjećaj da se iz Ćire htjelo napraviti nekakvog bjelosvjetskog bonvivana. To on nije bio. Prije i iznad svega Ćiro je bio hrvatski domoljub. Program ‘Sve nam je to dal Ćirin bijeli šal’, izvođen u njegovu čast u Histrionskom domu, to je zorno prikazao još u travnju protekle godine. Bio sam duboko nesretan kad sam na komemoraciji u Lisinskom, gledajući TV prijenos jer nisam htio biti nazočan na toj blamaži, morao slušati glumca iz druge države kako se prenemaže i uglavnom govori o sebi”, oštar je glumac koji i sam nerijetko razmišlja o “odlasku na put s kojeg se više nijedan putnik ne vraća”.
“Razmišljam često o neumitnom kraju. Pjesnik kaže da je život ‘tek dnevno umiranje’ i nadam se da ću spokojan otići na taj daleki put”, iskren je. Zdravstvenu kalvariju prošao je 2021., a danas je puno bolje. Tada mu je krajem kolovoza pozlilo i završio je u bolnici. Otkriveno je da mu nedostaje jedan srčani zalizak pa je prošao čak četiri operacije. U bolnicama je proveo 47 dana, u šok-sobi pa na intenzivnoj. Ne voli se toga niti prisjećati.
”Bilo je gadno. Rečeno mi je da sam u bolnicu došao idući dan, bio bih pod zemljom. A nije da se nisam brinuo o zdravlju”, kaže Vitez.
Najveća potpora cijelo mu je vrijeme supruga Zorica, a tu su i pokćerka Jelena, unučice Ema i Ira te nećaci Ivan-Goran i Amir s njihovom djecom.
”I Histrione netko treba organizirati i brinuti se za njih, tako da su mi svi oni dobra motivacija da izguram i one loše dane kojih nažalost, kad ste u kazališnom poslu, ima napretek. Naime, mnogi se trude da mi zagorčaju život, a ne da mi ga olakšaju. Kako je jednom rekao Ćiro: ‘Hrvati ti sve mogu oprostiti, ali uspjeh nikako!’ A ja sam i više nego uspješan čovjek, zar ne?” govori uz osmijeh.
Kažemo mu kako nam se čini da kod njega ne postoji pojam mirovine.
”Postoji legenda da je veliki francuski pisac i glumac Jean-Baptiste Molière govorio svojim glumcima: ‘Crkni, ali odigraj svoju ulogu!’ Konačno, tako je i otišao na drugi svijet, pozlilo mu je na pozornici, publika mu je zviždala jer je loše ‘odglumio’ smrt, a kada su ga unijeli u garderobu - bio je mrtav. Nisam više željan glume i ne bih volio skončati na pozornici kao Molière. Da mogu režirati svoju smrt, bilo bi to u mom vinogradu, s kupicom Histriončeka s pajdašima i mojom Zoricom uz pjesmu: ‘Tamo da putujem, tamo da tugujem”, kaže.
Glasači i Histrioni
Jedna od stvari koje u karijeri izdvaja kao gušt svakako su postavljanje djela Miroslava Krleže kako u Histrionima tako i u Gavelli. Ipak, najviše uživa kad govori njegove “Balade Petrice Kerempuha”.
Zlatko Vitez na Goranovu proljeću 1968. godine bio je jedan od najboljih recitatora Jugoslavije. Danas mu je najdraža najveća državna nagrada “Vladimir Nazor”, ali i Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo. Upravo je obaviješten da će mu i Festival glumca dati nagradu “Ivo Gregurević” za izniman doprinos. 48 godina vodi Glumačku družinu Histrion. Nezadovoljan je jer im je Grad posljednje dvije godine smanjio subvencije za više od 50 posto.
”Histrionske predstave godišnje posjeti i do 40 tisuća gledatelja, a i to su glasači, tek toliko da se zna”, govori energično. Vitez je 90-ih godina bio savjetnik Franje Tuđmana, saborski zastupnik i ministar kulture.
”Kad me predsjednik Tuđman pozvao na razgovor i rekao: ‘Dosta si glumil, sad te ja trebam!’, odazvao sam se. Ja se nigdje nisam rival. I kao ministar kulture i kao njegov savjetnik za kulturu i, konačno, kao sabornik nastojao sam biti od koristi. Jesam li bio? Nije na meni da procjenjujem”, zaključuje.