S Jadrankom Ivaniš Yayom, pjevačicom Jinxa, našla sam se u Koti, kafiću u Medulićevoj, njenom “kućnom” jer odmah iza ugla je studio u kojem snimaju od prvog dana. Odatle su prema nama, zahvalnoj publici, odaslani hitovi “Gdje je sve po mom”, “Na plaži”, “Smijem se” “Na čemu si ti?”, “Na Zapadu”... Pa jest, malo mi je sve to nerealno.
Od onih su bendova čiji je nastanak moja generacija dočekala kao već jako zrela, koje smo slušali, uz njih plesali, a sad već postoje gotovo 25 godina i nekoliko se puta promijenio naš odnos prema vlastitom vremenu u kojem se sve to događalo. Upisali su nam se u biografije.
Yaya ima male slatke bijele zube, i osmijeh puno slađi nego na TV-u, i plastične naušnice od po tri kolutića na svakom uhu. Njen “ubod”, kaže, na Britancu, za deset kuna. Ogrlica je njena: perlice na koži, prišivene jedna po jedna. “Netko bi poludio, ali meni je to terapija, to je wow trenutak kad vidiš da se oblikuje nešto što ti se sviđa, jer dok ti se ne svidi, ne staješ, naravno... ili prerežeš, pa sve ponovno”, objašnjava. Yaya je, još, poznata i po fenomenalnom glasu, po tome što je akademska slikarica, a i supruga Dubravka Ivaniša Rippera, vođe benda Pips Chips & Videoclips.
Kad radite nakit, ne znate unaprijed što će ispasti?
- Ne crtam skice. Sve što sam nacrtala nisam realizirala... Krenem na put kao da stopiram. Ne znam baš kamo idem, ali na putu je lijepo. Dvadesetak sati to traje minimalno, nekoliko dana.
Nekad ste nosili samo svoj nakit.
- Sve više volim neki drugi! Obiteljski, od bake, pa što je tata kupio mami. Kombiniram. Nedavno sam našla svoje rinčice s krstitki, one s tri oka, baš sam bila sretna.
Prati vas glas da ste nedodirljivi, a to i znam. Ne javljate se na nepoznate telefone, rijetko ste na društvenim “događanjima”.
- To je izbor. Pokušavam se poštedjeti pretjerane eksponiranosti, gubitka energije. Čovjek si u nekim godinama odredi što mu je bitno.
Pa i to da ste hladni...
- Moramo se dozirati. Neki se ljudi boje da će time nešto izgubiti ili se nekome zamjeriti. Moramo se nekome i zamjeriti, radi sebe samih. Pokušavam držati balans u svemu, ne samo u tome.
U nekim godinama, kažete. Kakve su vaše četrdesete?
- Dobre! Nemam, naravno, osjećaj da imam godina koliko imam, svi smo stali negdje na 25. Neki se tako mogu osjećati i sa 80. To je fantastično, tako i treba. Živjeti kao da ti je 30, radoznalo, dok te um i tijelo služi. Ne u smislu divljeg načina života, naravno.
Divlji način života ide uz rock, uz pop, zgodnu i popularnu mladu pjevačicu, Yayu!
- Kad sam bila mlađa, strašno sam puno izlazila, nitko me nije mogao zaustaviti, nisam htjela baš ništa propustiti. Morala sam ići zadnja doma, da se umorim do kraja. Dođem doma u tri ujutro, pojedem dva jaja na oko, sira vrhnja i četiri hrenovke i zaspim kao beba. Da si sad to napravim, ne bi mi bilo dobro tjedan dana.
Govorite o devedesetima... Kako je tad bilo u Zagrebu?
- Lijepo. Dosta dobra klupska scena, mjesta za izlazak po našem ukusu... Moj omiljeni klub bio je i danas je Jabuka, tad i Lapidarij, ja sam malo zakasnila za Kulušić. Omladinski centar je bio okupljalište. Neka vrsta ekstenzije Zvečke, samo se pomaknula nekoliko stotina metara. Smjena generacija, od one 80-ih na 90-e, dobra punk scena i puno slušaonica s alternativnom glazbom. Dosta burno. Recimo, ostaci nekadašnjeg socijalističkog načina zabave, i nije bilo skupo, kao klinac s džeparcem nisi morao razmišljati imaš li novca da uđeš u neki klub.
Prvi ploču, album “Sextasy”, izdali ste “95, na engleskom, a “Second hand”, prvi “pravi”, 1997. I kao što se osamdesetih scena mladih dijelila na “hašomane” i “šminkere”, tada je u Zagrebu dominirao “sukob” ruralnog i urbanog, pokazatelj dubljih podjela u društvu.
- Nismo imali taj sukob, toliko, nije se radilo o nekom kontrapunktu, više o nekom bumu bendova koji su svirali urbanu glazbu. Tad je muzika bila važnija nego danas. Bilo je bitnije ići na koncerte i kad si prvi dan došao u prvi srednje, prvo je pitanje bilo - kaj slušaš?
Što ste odgovarali?
- Slušala sam sve, od metala, hard corea do B52, iz gušta, nisam nikad bila u nekoj ladici.
Znali ste da ćete biti pjevačica?
- Od pete godine. Htjela sam imati svoj bend i evo, kad sam bila u prvom srednje, upoznala sam Cokija, Gordana Muratovića, autora naših pjesama. Počeli smo raditi skupa u četvrtom srednje.
Svirali ste violončelo, šest godina, je li tu bilo dvojbi, klasika ili pop?
- Nije! Lijepo iskustvo, ali... not my cup of tea. Tek kasnije sam počela uzimati satove pjevanja kod profesora Marija Gjuranca, dvije godine. Skroz sam se zaljubila u tog čovjeka. Vjerujem da bi danas, da je živ, sve nas svoje učenike ispravljao... Nije tu bilo puno romantike, samo naporan posao svladavanja zanata. Krenula sam iz znatiželje i da se zaštitim od pucanja glasa i naučila puno više nego što sam mislila. Za svaki posao moraš svladati zanat. Kao neka fiskultura, jer poslije sata iziđeš van znojan. Znao je govoriti da se u pjevanju koristi veći broj mišića nego u bilo kojem sportu. U pjevanju se radi o apstraktnom instrumentu, glasu, koji vi ne možete vidjeti, “držite” li ga dobro, što mu godi...
Pušite. To godi glasu? Obavijen dimom postaje senzualan, napukao, crnački...
- Ne godi! Može se, s godinama, kod nekih pojaviti taj štih, ali to se isto može kontrolirati. Fora je u tome da ako si umjeren u svemu, ne bi trebalo biti nekih problema. Da pjevam u operi, sigurno ne bih pušila.
Završili ste i Likovnu akademiju. Je li tu bilo prelamanja u srcu?
- Cijeli sam život bila između te dvije stvari. Zanimao me modni dizajn. Ali mama mi je rekla, daj, odi radije na slikarstvo, nauči osnove, forme, kompozicije, boje... i što sam starija, slikarstvo mi je bliže kao medij, nešto što sam ja... To ide valjda sa zrelošću, introspekcijom, bavim se sobom. Ili se slika i vrijeme bave mnome?
Jeste li se bavili modom? Ovaj vaš sako je super!
- Nažalost ne. A sako je neki stari, Keti Balogh. Kad smo bile mlađe, moje frendice s Tekstilne i ja strašno smo puno išle na Hrelić, u lov na “komade”, to je bilo trganje, posuđivanje, kao relikt su se čuvale neke čizme ili kaput. Kostimografija prvih dana banda dosta je bazirana na second hand odjeći. Na haubi auta nađeš nevjerojatan kožni kaput, još nedovršen! Zadnjih godina odjeću nam osmišljava dizajner Alan Hranitelj, što je naravno puno bolje, da stvari budu originalne... jako smo osjetljivi na to, ha-ha.
U novim videima ste često u minici, duljem sakou, jako dobro.
- Taj sako je nešto iz second handa, moje staro, a Alan je dao napraviti novu podstavu. Haljinu je Alan šivao. Išli smo birati i kupovati materijale.
Blago vama! Ipak, kažete, slikanje vam je sve važnije. I u odnosu na glazbu?
- Bitna je razlika što sam u slikarstvu autor, u glazbi interpret. Što je isto zanimljivo, jer to kako ćeš se povezati s publikom moraš pronaći kroz sebe. Ili kako pjesmu koju si izveo 700 puta otpjevati svježinom kao prvi put. Srećom, kako se ja mijenjam kao osoba, i doživljaj pjesme se mijenja. Nije isto pjevati “Na plaži” sa 25 i 43 godine.
Studirali ste i diplomirali slikarstvo u klasi profesora Zlatka Kesera.
- To je bila čista sreća. Zaraziti vas uspije samo netko tko je i sam duboko u stvaralačkom bazenu... S tim da nam je stalno govorio da moramo naći svoj izraz.
Što je rekao baš vama?
- Da se nikad ne udam!!!
Hrabar savjet!
- Kad si tako lud, posvećen svom poslu, onda, kao, nema mjesta ni za što drugo, pogotovo kod muškaraca... Ja sam to s rezervom uzela, dosta sam multitasking osoba, volim uzimati iz različitih ladica. Pjevam, slikam, radim s djecom, s osobama s intelektualnim teškoćama.. Iz svega crpim nevjerojatno iskustvo. Zapravo sam ekstrovert, puno se dajem, mogu surađivati s ljudima.
Je li Emil Tedeschi kupio neku vašu sliku?
- Ne, nikad.
Hm... baš je neki.
- Pa on sam bira što mu se sviđa. Nije njegova obveza da sad kupuje moje slike zato što smo prijatelji, što se družimo.
Kako se najviše družite?
- Ne bih o tome pričala jer je on prvenstveno prijatelj mog supruga. A i on je toliko zaposlen čovjek da se rijetko ima vremena družiti. Ni mi baš nemamo vremena, nekmoli on, osoba takvog kalibra i odgovornosti.
Recimo da je ono presudno što ste vi i Jinxi donijeli na hrvatsku muzičku scenu kvaliteta. Po tome ćete ostati upamćeni. Pop u kojem je sve na svom mjestu. Instrumenti, glas, pjesma.
- Ne znam. Vrijeme će reći. Mi smo svi izišli iz alternativnog miljea, pogotovo gledano iz današnje perspektive. Berko je prije svirao u trash metal bendu, Coki je uvijek volio istraživati, nedavno je napravio mjuzikl u Sloveniji, mi smo svi slušali i nešto drugo osim popa, ali smo se formirali kao pop-bend. Postojala je u to vrijeme zabavna glazba, i alternativna, imali smo problema s izdavanjem albuma jer nisu znali što bi s nama. Što smo? Nitko nije htio izdati “Second hand”. A “Sextasy” je, na engleskom, izdao naš prijatelj Fabris. Nasreću, Alen Balen nas je otkrio dok je radio u Aquariusu i prvi pustio “Smijem se” na radiju. I danas surađujemo. Eto - malo sreće i pokoje dobro uho. Premda ni danas ne znaju što bi s nama... ha-ha.
I tako gotovo 25 godina. Koje će pjesme ostati zauvijek?
- “Tamo gdje je sve po mom”, sigurno. “Na plaži”, “Ljeto”, “Smijem se”...
Ja jako volim “Na Zapadu”. Nije na prvu ni razumljiva.
- Ali danas je puno razumljivija nego onda! Kao da se otkrila tek sad, proročka, meni prije svega ocrtava političku situaciju, osobno me baš dira. Kako se svijet čudno mijenja. Da su nam rekli prije 10 godina da će netko kao Trump biti predsjednik SAD-a, nadrealno. Nema mjesta za zdrav razum, mjeru. Ne vjerujem u velike vizionare, mislim da svaki čovjek mora potiho raditi nešto što je dobro za njegovu bližu okolinu.
Kakav je današnji pop u Hrvatskoj?
- Dobar je. Za ovu malu zemlju, broj stanovnika, imamo puno čisto dobrih bendova. I sportaša, i slikara... Bazično smo talentirana nacija.
Kako je vaš suprug, Ripper?
- Klasičan radni dan u uredu. U studiju, ok. Smišlja novi album, svaki dan svira, radi s bendom... Ako kreiraš, moraš stalno biti pri instrumentu, prčkati po njemu jer ne znaš hoće li se ideja dogoditi. I ja imam svoj prostor gdje slikam. Kad mi dođe prava ideja, moram se odmaknuti, pročistiti, maknuti radni dan od sebe. Nekad slikam cijeli dan.
Ripper za sve ima razumijevanja?
- Naravno. Dapače! Ne bismo mi bili normalni i dobro da ne radimo ono što moramo raditi, kako bismo drukčije našli satisfakciju? Nekako se moraš realizirati. Ili - bitno je tome stremiti.
Kći Lucija ima 14, uskoro će izlasci... a Yaya je bila partijanerica.
- Ne razumijem današnji koncept zabave mladih, već me strah... Ona radi najviše od nas. Puno uči. Navečer se okupljamo doma kao u gnijezdu. Ali može mi sve reći, to je najvažnije. Premda kaže da me se boje neke njene prijateljice! Valjda zbog garda... Kad svakom djetetu pristupiš kao karakteru, osobi, jer to su osobe 21. stoljeća, čuda se mogu napraviti. Lucija je Strijelac, veseljak, ali i vrijedna jako, ponosna sam.
I vi ste marljivi, disciplinirani, par distance... Dođe vam nekad da...?
- Ma, dođe...
Što vam dođe?
- Da odem sama u neki wellness, na četiri dana, ali je vrlo upitno bih li se ja u tom ugodno osjećala.
Mislila sam divlje se isplesati jednu noć.
- To je isto dobro, ali sutra je novi dan. Ne mogu tako funkcionirati, nisam mogla ni na faksu. I moram misliti ima li Lucija sutradan instrukcije, ima li čisti veš. Skužiš da ono što ti je mama govorila nije bilo baš bez veze.
Mama forever... profesorica likovnog, nema sumnje otkud talent. No odgajani ste u liberalnom duhu?
- Da. Ne bih možda ni tu riječ upotrijebila, odmah me na politiku vuče. Ali naravno, pa starci su iz Zagreba, izlazili su na plesnjake. Tata i ja voljeli smo zajedno slušati Kinkse. Bila sam sa 5, 6 godina jednom kod mame u školi. Sve mi je bilo veliko, čudno, skrivala sam se. Tu počinje moj strah od institucija.
Što danas slušate?
- Hm, što imam u autu? Uvijek nekog Princea, Queens of the Stone Age, Bowieja, Talking Headse uvijek, MGMT, Pixies... Ne, ne volim ladice ni u glazbi ni u slikarstvu, energija mi je bitna. Puno mi znači taj vražji Instagram, vidim što se danas radi u likovnosti, u cijelom svijetu. Od klasika? Volim Kiefera, Roya Lichtensteina, Franka Stellu, Pencka, Marka Bradforda, Tala R... ima puno divnih stvari za vidjeti, mogla bih nabrajati dugo. Bila sam, naravno, na Keserovoj izložbi u galeriji Kranjčar, volim i njegovo slikarstvo.
Ova je godina bila godina žena po tome što su mnoge, posebno u Hollywoodu, progovorile o muškom zlostavljanju, pa i silovanjima, koje su pretrpjele u karijeri i za karijeru. Ima li toga kod nas?
- Ja nisam puno mijenjala svjetove. Odrasla sam s Cokijem, Marijanom, Berkom, mi smo kao obitelj. Nasreću, nismo bili u situaciji da nas netko ucjenjuje, nismo morali ići ni na audicije, mi smo bili što jesmo, držali smo se skupa.
Je li vas iznenadilo koliko je žena doživjelo što je doživjelo?
- Ne, nije! Vjerujem da je to tako, posebno u svijetu visokog biznisa, Hollywooda, a mi smo tu u području koje nije toliko konkurentno, neatraktivno je, a gdje god se vrte velike pare to je rat egotripova. Mi nismo morali ići nekim producentima, imali smo proizvod koji je publika odmah prihvatila. Hollywood je mjesto gdje se ne bih voljela naći. Na neke stvari ne bih pristala, nikad. Vjerojatno bih za tjedan dana uzela kofere i pobjegla otamo.
Jesu li žene u Hrvatskoj konzervativne?
- Ove koje ja poznajem, ne. Puno je mojih prijateljica vani, po 20 godina, bave se svojim profesijama, likovnim, i postigle su karijere. Žene s kojima sam izlazila kad sam imala bogati društveni život.
Jesu li žene u nas trenutačno prepuštene valu konzervativizma?
- Mi smo svi izloženi konzervativizmu i primitivizmu. Ovo je samo jedan od pokazatelja. Taj val ide po puno širim osnovama. Gdje god pogrebete, sve nam manje...
Miriše?
- Sve nam više fali ljudskosti i kulture.
Novi album Jinxa, “Pogrebi i pomiriši”, iz ožujka, ima nešto od mjuzikla u sebi. Biste li voljeli nastupiti u mjuziklu?
- Pa bilo bi zanimljivo, sigurno. Samo onda bi se vidjelo kako sam se ja, kroz naših 25 godina, navikla na vlastite ritmove. Za novi album dugo smo snimali vokale... a u mjuziklu dobiješ dva mjeseca, i gotovo. U ožujku ćemo nastupiti u Domu sportova, inače smo u Tvornici, Vintageu. Nekad smo imali krasne koncerte u Osijeku, sad nemamo za koga. Sve se promijenilo. U Zagrebu se vlasnici klubova mijenjaju preko noći, ne mogu opstati. Ako ne mogu u tom poslu, možete misliti kako je u drugima.
Što znači Jinx? Našla sam puno značenja: nagla promjena smjera, bučna zabava, lova, pa vas internetski prevoditelj baci na “prank”...
- To je “urok”. U početku smo bili High Jinx, “super zabava”. Poslije je ono “high” polako otpadalo, a i grafički su atraktivnija četiri velika slova.
Postoje uroci? Netko na vas baci uroke?
- Kako ne! Recimo, u nekim drugim kulturama postoje normalno te stvari, zaumne. Sve više vjerujem u snagu podsvijesti i da je sve povezano na neku čudnu foru. Moraš si stvari nekako objasniti, a ne samo - hodam ulicom, večeras imam nastup... Duhovni svijet je zapostavljen.