Meni je najveće uzbuđenje bilo to što smo napokon svirali uživo, iako je zbog epidemioloških mjera to, zapravo, bio koncert za kolege, rekla nam je glazbenica Željka Veverec, koja je istu tu večer u Tvornici kulture osvojila čak četiri Rock Off nagrade, i to one najvažnije - za pjesmu i album godine te za najbolju izvođačicu u kategoriji Pop&Off i za "Veliki prasak godine".
Od samih nagrada joj je, međutim, bilo važnije što će napokon izaći na stejdž i predstaviti pred kolegama svoj novi projekt - Je Veux - kojim se bacila u samostalne vode nakon dvadeset godina pjevanja i desetljeća rada s bendom Mangroove. Iako je iza Željke Veverec ozbiljan glazbeni put, koji uključuje čak četiri albuma s tim bendom - Svijet za nas (2009.), Put na Mjesec (2012.), Sami (2015.), Srce (2018.) - kao i mnoge uloge u mjuziklima kazališta Komedija, Je Veux se pokazuje kao "late bloomer".
Mangroove, čiji kostur čine Željka Veverec i njezin životni i muzički partner Toni Starešinić, uvijek je bio nepravedno zanemaren bend. Unatoč njezinu pop-glasu svjetske kvalitete i Starešinićevim bravurama na klavijaturama, kao i ostalim članovima benda koji su redom vrsni glazbenici, Mangroove je često teže dolazio do radija i probijao se u mainstream. Recimo, nikada nisu osvojili Porina iako su 2013. ("Put na mjesec"), 2015. ("Sami") i 2019. godine s hvaljenim albumom "Srce" bili nominirani u kategoriji najbolji album klupske glazbe.
Albumu "Srce" nagradu je pred nosom odnio Vojko V albumom "Vojko", a taj njihov album, koji su kritičari nazivali "glazbenim draguljem koji zaslužuje zvjezdani status", danas ima 5000 slušanja na YouTubeu. Rijetki komentatori na toj mreži, pak, zvuk albuma opisuju "dodirom anđela prije spavanja".
Uvijek sam imala osjećaj da su na taj soul, koji je baza mojega pjevanja, ljudi naviknuti manje. To jednostavno nije mainstream u Hrvatskoj. Ako govorimo o radiju, program se temelji na, rekla bih, mediteranskom pop rocku. Za početak, moraš imati gitaru. A mi je nikad nismo imali - govori Veverec pa se prisjeća da su joj nakon koncerta prilazili ljudi uz riječi da su, eto, fenomenalan bend i kako im je drago da su ih otkrili tu večer. U tom trenutku iza Mangroovea je bilo nekoliko albuma, brojni singleovi, koncertni nastupi.
- Pomislila bih u sebi: 'Hvala, ali mi postojimo na sceni već 12 godina, kako to da nas niste čuli dosad?' Čini mi se da se često ljudima servira ono što se misli da oni žele čuti. Mislim da bismo kao društvo trebali dopustiti da do publike dolazi i ono što ona ne misli, ili ne zna da želi čuti. Nikad nisam vidjela razlog zašto se Mangroove, kao vrlo melodičan, radiofoničan bend, ne bi mogao više puštati na radiju.
Iako moram istaknuti da je uvijek bilo i radiostanica koje su voljele Mangroove i podržavale nas, i mi smo im zahvalni - komentira Veverec koja se na soloprojekt, kaže, odlučila jer je htjela ostvariti neke zamisli koje nije mogla uklopiti u Mangroove. A i princip ondje je, objašnjava, takav da ona "napravi pjesmu, a zatim je odnese Toniju, koji je uništi" (smijeh).
Ovaj mu put, kaže, nije to dopustila, vukla je na svoju nit. Govoreći o "demokraciji u bendu", Veverec je jasna. Demokracije u bendu ne može biti, dovodi do konfuzije. Svi članovi mogu pridonositi idejama, rješenjima, ali netko mora donositi odluke. Netko mora biti kreativni šef. Kad snima ili nastupa kao Je Veux, tada je to ona.
- Ipak, bez Tonijevih aranžmana ne bi to tako zvučalo, i on je za album jako važan. A meni, meni je trebalo hrabrosti da stanem iza toga i kažem: OK, ja sam tako odlučila, to sam ja, ovo je moja glazba, i sada nema više natrag. Ako je loše, nikome neću moći reći da je Toni uništio pjesmu. I onda, kad sam dobila Rock off nagrade, na kraju svega, bila sam uzbuđena, sretna, zahvalna. Osjetila sam olakšanje, htjela sam se baciti u publiku, ali nije je bilo - prisjeća se Je Veux koja je u četrdesetima na Rock Offu dobila nagradu i za "Veliki prasak godine", koja se obično dodjeljuje mlađim glazbenicima.
Govori kako joj je drago što ispada kako čovjek i u tim godinama može napraviti "boom", pogotovo s obzirom na činjenicu da je već odavno aktivna na sceni, i ljudi je poznaju. Smatra da je ponekad teže iskočiti kao nešto novo, svježe, ako si poznato lice koje iza sebe već ima projekte. No, s Je Veux joj je baš to uspjelo. Kad je doznala za čak pet nominacija na Rock Offu, već to joj je, kaže, bilo nevjerojatno.
- Pogotovo s obzirom na to da nikada nisam osvajala nagrade. Nominacije su značile da su ljudi čuli album, da im se svidio, da prenose glas drugima i najvažnije, da ću s njime nastupati, jednom kada sve ovo prođe - govori Veverec koja je, slažu se kritičari, doista zablistala sa svojim albumom prvijencem znakovita imena "I Glow", koji nazivaju pop-savršenstvom i koji je, kako objašnjava, posvetila sebi. To je album o njoj, govori, ali i o svakome.
Prvu stvar na albumu napisala je i skladala prije 20 godina, da bi je u aranžmanu Tonija Starešinića Veverec uvrstila na svoj album. Pjesma se zove "The First Song" (1998.).
- S tom pjesmom je sve krenulo, to je prva pjesma koju sam napisala sa svojom gitaricom i morala sam otvoriti album njome. Toni se na nju sjajno nadovezao. Kroz čitav album, zapravo, komuniciram sa sobom. Zadnja pjesma, 'Song to my wounded self', je toj nekoj meni koja je uvijek nezadovoljna, nesretna pa da samu sebe utješim, izliječim, jer muzika je za mene i terapija. Pjesma 'Dance to forget' je, pak, homage svim tim melodijama koje nas dižu, tim glazbenicima uz koje tugujemo, ali uz koje smo sretni.
Albumom 'I Glow' napravila sam, zapravo, strukturu svoje ličnosti tim electro pop soulom. To je apsolutno album o meni, to je glazbeni dnevnik kroz koji propitujem sve ono što mi se godinama događalo kao osobi, glazbenici - kaže Je Veux koja je na spotovima za četiri singla s albuma prvijenca surađivala s Daliborom Barićem, redateljem čiji je animirani film ušao u utrku za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg dugometražnog animiranog filma i čiji vizualni kod fino sjeda na njezinu dreamy muziku.
Veverec kaže da je do njega, zapravo, došao Starešinić, koji ga je kontaktirao radi suradnje na svojemu side-projectu 'Chui'. Prvu suradnju ostvarili su na videospotu koji je Chui izbacio s Borisom Štokom, a kasnije su surađivali i na projektima Mangroovea. Dakako da su nakon mnogih suradnji postali i prijatelji, a kad se odlučila na soloprojekt, Je Veux je odmah znala da se osim muzički, želi razlikovati i vizualno pa je s Barićem odlučila raditi sve singlove.
- Jako mi paše njegova estetika. On se svakoj pjesmi prilagodi, on je vizualno i filmski inteligentan lik koji može raditi s različitim poetikama, a da uvijek budu prepoznatljive, njegove. Vizualni svijet mu je čudesan - kaže Veverec kojoj je iznimno drago što se Bariću otvorila prilika da se pokaže na Oscarima. Njegov je rad, govori, dugogodišnji i autentičan, i dokaz je da se autentičnost i rad čovjeku na kraju mogu isplatiti. Ako su stvari kvalitetne, uvijek dođe trenutak kad ih netko prepozna.
Muzičkog i životnog partnera, glazbenika Tonija Starešinića, Je Veux je upoznala na jednoj gaži benda u kojemu su oboje tu večer nastupali kao gosti. Bila je to 2003. godina.
- Nakon nastupa mi je prišao i rekao mi da moram doći na koncert njegova benda, i da oni baš razmišljaju o pjevačici. Nisam to tada kužila, ali to je bila potpuna laž. Oni su bili instrumentalna rock jazz fuzija, uopće nisu razmišljali o pjevačici. Ali, mislim da je on razmišljao o djevojci.
Uglavnom, došla sam na koncert i tada se između nas dogodila simpatija, ljubav, glazba, i sve je krenulo - prisjeća se glazbenica koja nema formalno muzičko obrazovanje, a inače je po struci komparatistica i kroatistica. I baš to što se nije školovala kao glazbenica ju je, kaže, dovelo do toga da je pjevačica. Čitav život pjevala je u zborovima.
Odrasla u zagrebačkom kvartu Prečko. Zatim, kao apsolventica nastupa u različitim bendovima, izvodi covere, mjuzikle u kazalištima, a i danas je vanjska suradnica Komedije. Njezin je glavni instrument oduvijek, govori, bio njezin glas.
Mislim da je glas, zapravo, najteži i najosjetljiviji instrument. Instrumentalisti bi se sada mogli naljutiti (smijeh). Ali zaista, glas je prvo, to je ono što imaš u sebi, i tvoj glas prolazi sve isto što i ti. A za kazalište sam se oduvijek zanimala, i mislim da nije neobično da ljudi koji se bave glazbom često imaju poriv za teatrom.
U Komediji je 2002. bila velika audicija gdje su pozivali sve mlade ljude koji pjevaju za uloge u mjuziklu "Kosa". Voljela sam taj mjuzikl, prijavila sam se i prošla, i otad u Komediji nastupala u mnogim mjuziklima - govori Veverec i ističe da su s njom na Komedijinoj audiciji 2002. bile mnoge djevojke koje su se kasnije potvrdile na glumačkom i pjevačkom planu: Nera Stipičević, Natali Dizdar, Maja Posavec i Ivan Starčević samo su neke od njih.
- Kazalište mi je sigurno puno pomoglo, mene je i prije nego što sam počela raditi mjuzikle zanimao teatar, scena. Tamo sam stekla puno iskustva i prijatelja, no za mene su pjevanje i kazalište i dalje dvije prilično različite stvari. Kad si u svom liku, u priči, drukčije je. Imaš priču koja te nosi, kostimografiju, scenografiju i, najvažnije, imaš svoj lik. A glazba s bendom to nema.
Nema skrivanja iza likova, iza priče. Kao glazbenik si ogoljen. To moraš biti ti. Nema glume - obrazlaže Je Veux koja je album "I Glow", svoj glazbeni dnevnik, napisala na engleskom jeziku. Nije to za nju čudno, jer pisala je na engleskom i za Mangroove.
- Hranila sam se engleskom glazbom u formativnim godinama. Bill Withers, Erykah Badu... naravno da želiš zvučati kao oni. Zato mi je, kada sam počela raditi autorsku glazbu, bilo teže pronaći glas na hrvatskom. Kad mi je u pjesmama s Mangrooveom to uspjelo, bila sam vrlo ponosna. Nije bilo lako. Na engleskom je, pak, izazov pisati a da imaš svoj glas, da nije imitacija nečega što bi htio biti. No, mislim kad nađeš svoj glas, možeš pjevati na bilo kojem jeziku - zaključuje glazbenica.