U predstavi ‘Tajkuni’, koja će 18. listopada otvoriti Bobijeve dane u Zagrebu, igram tajkuna koji je totalno nesposoban, kao na žalost i većina onih koje vidimo u informativnim emisijama. Moj lik shvaća da mu tajkunski biznis ne ide, u gubicima je, pa mu sindikalni povjerenik, u tumačenju Zijada Gračića, predloži da zamjene životne uloge… - najavljuje Hrvoje Klobučar zagrebačku premijeru histrionske predstave prema tekstu Mire Gavrana i u režiji Zorana Mužića koja je ovo ljeto histrionskim brodom obišla 23 različita grada na obali.
- U histrionskim se predstavama ruši četvrti zid, interakcija s gledalištem zna biti duhovita pa nekad i produljiti izvedbu za 15-ak minuta, što je meni, glumcu dramskog teatra, izvrsna protuteža predstavama kakve inače radim u matičnom kazalištu - tumači Hrvoje Klobučar (44) koji je u Gavelli od 1997. odigrao tridesetak uloga, a gotovo jednako toliko u drugim kazalištima.
Kafka i Shakespeare
Ono što je njegovu dosadašnju karijeru, kako na televiziji gdje ga je publika prvi put zapamtila zbog serije “Naši i vaši”, tako i u kazalištu, mahom obilježilo jesu uloge uglađenih i zaljubljenih momaka, zaručnika, muževa - u nizu takvih čak je i lik Calafa iz “Turandota”, dramske verzije Puccinijeve opere. U svojoj 44. godini, protekle je sezone predahnuo od igranja takve tipologije rola te pohvale zaslužio za ulogu vehementnog kralja Edvarda IV. u Shakespeareovu “Rikardu III”, kao i za ulogu ustrašenog Franza u “Kafkinu procesu”, čovjeka koji se pred kafkijanskim sudom nalazi više godina.
- Glumcu je nezahvalno odrediti vlastiti put jer nije onaj koji bira, nego onaj koji je izabran. Volim svojega kralja Edvarda baš zato što je toliko različit od onoga što sam dosad radio i što su mi nudili. Proteklih godina mojeg strpljivog tumačenja različitih poželjnih kavalira nastojao sam svima nekako dati do znanja da osobno uopće nisam toliko miran koliko izgledam, ako je mišljenje o mojoj osobnosti nekoga priječilo da mi ponudi ulogu grubljeg čovjeka. Ljudi me moguće naizgled doživljavaju kao neko mirno biće, međutim, to nije baš tako, haha. Ali, eto, uloga u ‘Rikardu III’ dala mi je priliku da izrazim tu eksplozivnost na sceni i drago mi je ako ljudi misle da sam je dobro iskoristio. Edvard je u meni tekao kao nešto prirodno, uživao sam, nisam se nimalo morao tražiti da iznesem karakter.
Franz iz “Kafkina procesa” u smrtnom je strahu. Kako to već kod Kafke biva, ne znamo od čega. Jednog ekstremno preplašena čovjeka ja sam glumački riješio kroz fizičku manifestaciju stanja. I u ‘Slikarima i rudarima’ na kraju protekle sezone odigrao sam jednog profesora umjetnosti, energičnog šprehera… Sve su to role kakve mi leže još od glumačke akademije, jednostavnije mi je na sceni biti aktivan, nego suzdržan, energičan nego li mlak - rastumačio je odnos prema ulogama.
Međutim, kazališni zlobnici rekli bi da je Klobučar nedavno mogao odigrati histeričnog kralja i pogrbljenog Franza samo zato što je prestao konačno voditi računa da na sceni bude lijep.
- Svaki glumac, pa tako i ja, bori se s određenom stigmom. No valjda s godinama sebe počneš doživljavati neozbiljno, a drugi te počnu doživljavati ozbiljno, haha. Dozvoljavam da to što sam rođen na asfaltu nekad može biti neka vrsta ograničenja, nekad i prednosti. Za mene je svaka nova uloga poput produljenja mojega osobnog življenja. Svaki te taj drugi život širi, usmjerava - kaže glumac rođenjem Zagrepčanin, a ličkih i slavonskih korijena koji podosta trenutno igra u fabularno linearnim i emotivnim kazališnim komadima.
- Čini mi se da publika više nije sklona dekonstrukciji na sceni, vratili smo se priči, barem tako zaključujem po velikom uspjehu predstava kao što su ‘Kolovoz u okrugu Osage’ s kojim ulazimo u četvrtu godinu igranja i ‘Rikard III’, da samo spomenem neke predstave iz mojega matičnog kazališta Gavella - kaže Klobučar
Otac čuvao ovce
Rođen 1974. u Zagrebu, odrastao je u Zapruđu i na Savici.
- Pokojni je otac kao mali čuvao ovce. Došao je u Zagreb s nekih dvanaest godina. Završio je pravo i ekonomiju, doktorirao, objavljivao knjige. Majka je bila službenica. Bilo je to jedno uobičajeno djetinjstvo na asfaltu. Povodeći se za nekolicinom prijatelja iz susjedstva upisao sam ‘Teslu’, koja je po ukinuću Šuvarova sistema postala 10. gimnazija. Istovremeno, išao sam u dramsku sekciju u Zagrebačkom kazalištu mladih i bio duboko u rock’n’rollu: Lapidarij, Kulušić, Jabuka, SKUC, Pearl Jam, Nirvana, EKV - sjeća se godina kad je odlučio da mu je gluma jedina opcija. Kako nije iz prve upisao Akademiju, za koju je spremio Pirandellova Henrika IV., godinu dana radio je jedino što je tada znao.
U predstavi 'Rikard III'
Stjuart Mali
- Bio sam šljaker. Štemao sam zidove i postavljao telefone, tada je sve bilo na žicu. Bile su to ratne godine, čudno vrijeme. Djelomice je baviti se umjetnošću bio moj revolt protiv gluposti, nasilja, svega… Nakon završetka Akademije bio sam, po vlastitoj odluci, deset godina slobodnjak.
Kad si mlađahan, misliš ‘sloboda, sloboda, kao zrak i voda, nemojmo se stavljati u institucije…’. A potom shvatiš da je glumački poziv takav da si, ponavljam, ti onaj koji je odabran, da niti slobodnjaštvo ne donosi tvoju zamišljenu slobodu, osim ako se ne baviš autorskim teatrom. U Gavellu sam ušao nakon niza uloga, a i Zlatko Vitez u čijim sam Histrionima već desetljećima, založio se da se nakon njegova odlaska u mirovinu meni ponudi radno mjesto - govori o momentu kojem su prethodile uloge od Dubrovnika preko Pule do Virovitice.
“Naši i vaši” bila je jedna od prvih poslijeratnih serija u kojoj je glumio Klobučar i ljudi su ga upamtili kao Nenu s televizije. Nikad, međutim, nije osjećao nezadovoljstvo u sebi zbog poistovjećivanja s ulogom iz serije, za razliku od nekih mu kolega koji se znaju uznemiriti ako ih se oslovi prema imenu nekog nedramskog televizijskog lika kojeg su igrali. Kasnije je radio više sitcoma i sapunica. Zadnja uloga u kojoj smo ga vidjeli bila je ona švedskog emigranta u seriji “Rat prije rata”. Na pitanje zašto ga nema više na televiziji odgovara:
- Možda imam manjak ambicije, a kako sam to nedavno osvijestio, prilažem svim redateljima broj telefona poznat redakciji... hahaha.
Sinkronizirao je golem broj animiranih filmova. U crtićima se najviše proslavio kao jedan bijeli mišić, Stuart Mali, vjerojatno najpopularniji glodavac nakon Mickeyja Mousea. U privatnom životu nije se vjerio, niti nosi prsten. U suživotu je s kolegicom Ana-Marijom Percaić s kojom igra u predstavi “Tajkuni”.
Francuski pisci
- Ljubav se ne mjeri potpisom, osim možda onim na stambeni kredit. U današnjem je vremenu manja vjerojatnost da se rastavi par dužnika i sudužnika, nego općinski ili crkveno vjenčan - razmišlja glumac kojem u tesanju fizičke forme pomaže udomljena kujica crne dlake i bijelih šapa, s kojom šeće po Tuškancu, Dubravkinom putu, Rokovom perivoju.
Od literature, trenutačno ga ponajviše zanima francuska autorica Virginie Despentes s romanima “Vernon Suboteks 1 i 2” te s nestrpljenjem iščekuje izlazak zadnjeg dijela trilogije. Pored francuske feministice, spisateljice i redateljice, njegov su izbor jednako tako čuveni francuski pisac Michel Houellebecq, kao i nobelovac Mario Vargas Llosa.
- Doista, trebalo bi mi još pet života da pročitam sve što bih htio, vlasnik sam već zamjetne kućne biblioteke pa bi mi knjige uskoro mogle poslužiti i kao dijelovi namještaja - rekao je Hrvoje Klobučar.