Jašem od četvrte godine, a na konja sam se prvi put popela zbog problema s kralježnicom. Kao mala bila sam jako gipka i u jednom trenutku zdjelica mi je iskočila iz mjesta pa su mojim roditeljima savjetovali da krenem na jahanje ili plivanje kako bih ojačala mišiće - priča Nina Fakin, viceprvakinja u Croatia Cupu.
- Volim i jedno i drugo, ali sam im jako zahvalna što su odabrali jahanje – nastavlja jedna od najboljih hrvatskih jahačica. - A što je najljepše kada sam na konju? Apsolutno sve. Samo onaj tko je probao jahati zna o čemu pričam. Osjećaj slobode koji imaš na konju je neprocjenjiv, kao da na leđima konja možeš osvojiti svijet. Povezanost sa životinjom koja ti nikad nije ni riječ rekla, a znaš kako ona razmišlja, koji joj je sljedeći pokret, čega bi se mogla prestrašiti...
Ova dvadesetogodišnjakinja iz Pazina ujedno je i nova glazbena nada, a ovih dana promovira pjesmu “Ljetni snovi” koju je za nju napisao Bruno Krajcar. Osjeća li se bolje na konju ili na pozornici?
Vlasnica triju konja
- Oba ta mjesta daju neki poseban osjećaj, ali na kraju se i na konju i na pozornici osjećam kao doma. Znam reći da jašem dok pjevam i pjevam dok jašem pa je tako donekle i konj moja pozornica - kroz smijeh kaže ponosna vlasnica tri konja.
- Moji konji su moja tri mušketira. Dva su arapi s kojima se natječem, El Malik i Kuhaylan Zaid Sauron, a jedan je lipicanac imena Tornado. Držim ih kod sebe doma u Pazinu - kaže Nina koju pitamo koliko je skupo imati konja.
- Ovisi o tome držite li konja rekreativno ili za sport. Jahanje se u svijetu smatra elitnim sportom pa su i iznosi takvi. Potkivanje, veterinar, hrana, oprema, smještaj u slučaju pansiona... sve to košta. Ali kada čovjek voli te životinje, iz iskustva znam da mu nije problem investirati. Štoviše, radije će kupiti konju nego sebi – priznaje.
Natjecanja
Što sve savjesni vlasnik treba napraviti da bi njegov konj bio sretan?
- Konj zaista ne gleda da je smješten u najluksuznijoj štali, ne zna prepoznati ako ima opremu od tisuću ili deset tisuća kuna, ali zna prepoznati pažnju i ljubav koju mu vlasnik pruža. Neki konji su čak privrženiji svom čovjeku i radije provode vrijeme s njim nego s nekim drugim konjem. Govore da arapi u životu imaju samo jednu osobu za koju se u potpunosti vežu i koliko god vremena proveli odvojeni, oni će uvijek prepoznati glas i dodir “srodne duše” - objašnjava dvostruka viceprvakinja Hrvatske.
Gdje se sve natjecala i koja je priznanja osvojila?
- Natjecala sam se najprije po Hrvatskoj, a kad sam stekla uvjete, krenula sam i na međunarodna natjecanja. Viceprvakinja sam i Croatia Cupa, a na državnom natjecanju za mlade konje bili smo i državni prvaci. Bila sam na natjecanjima po Italiji, Mađarskoj i Slovačkoj u sklopu reprezentacije te i tamo osvajala odličja. Na primjer, u slovačkom Šamorinu, u konkurenciji od 13 zemalja svijeta, na cilj smo došli treći na 120 kilometara, i to doslovno sekundu iza drugoplasiranog. U Mađarskoj smo zauzeli drugo mjesto na 120 kilometara te tako ostvarili uvjete za Svjetsko prvenstvo u Italiji na kojem sam predstavljala Lijepu našu - nabraja Nina.
Je li ikad pala s konja?
- Jao, koliko puta! Kaže se da moraš tri puta pasti kako bi postao pravi jahač, a ako sudimo prema tome, ja sam pravi maher – smije se. -Dovoljna je sekunda neopreza, pogotovo s mladim konjima. Ali, hvala Bogu, nikad nisam ništa slomila tako da držim da sam zapravo i naučila padati. Kada malo bolje razmislim, svaki pad me naučio nečemu tako da sam i zahvalna na svakom padu - ističe djevojka koju pitamo koju brzinu konj može postići.
- Najveća izmjerena brzina kod galopskih konja je 88 kilometara na sat. To je zaista poprilična brzina ako uzmete u obzir da ste na životinji. Govoreći o nekim domaćim rekreativnim konjima, rekla bih da se tu brzine kreću do 50 kilometara na sat. Ja sam najbrže jahala 80 kilometara na sat. Ali, vjerujte mi, kako god brzi bili, na konju se to čini kao na raketi - tvrdi Nina kojoj je uz jahanje velika ljubav i glazba.
Ljetna pjesma
Od koga je naslijedila smisao za muziku, je li se netko u njezinoj obitelji bavio glazbom?
- Roditelji su pisali pjesme, brat svira gitaru, a sestra također pjeva. Iako smo svi u mojoj obitelji ljubitelji glazbe, nikad nije bilo nekoga tko se tako ozbiljno bavio glazbom - kaže djevojka čija nova pjesma “Ljetni snovi” priča o mladoj ljubavi koja, unatoč svim nedaćama s kojima se danas ljudi susreću, ostaje jaka i neraskidiva.
- To je pitka ljetna pjesma za koju smo htjeli da bude pristupačna ljudima, ali da ipak ima određenu dubinu - kaže Nina koja je dosad nastupala na festivalu Melodije Istre i Kvarnera, Chansonfestu te kao gošća Simfonijskog puhačkog orkestra HV-a.
Ima li tremu prije nastupa i kako je se rješava?
- Vjerovali ili ne, najveću tremu imam kad nastupam baš pred svojima. Na nastupima drugdje odradim nastup, naravno najbolje što mogu, i odem kući bez previše razmišljanja. Ali kad sam na “svom terenu”, tu me trema puno više pere, puno više razmišljam hoće li biti i je li bilo u redu... Tremu mi najbolje rješava opuštena atmosfera u backstageu. Zapravo, pokušavam ne razmišljati previše o nastupu. Na kraju znam da ću na pozornici pustiti posljednju trunku emocije, publika to prepozna pa makar i bile neke pogreške, nema problema - kaže ova studentica komunikacijskog menadžmenta.
Kako uspijeva naći vremena i za studij i za glazbu i za konje?
- Stvar je volje, želje i dobre organizacije. A i radoholičarka sam, najbolje funkcioniram kad imam puno obaveza s dozom stresa. To me pokreće, čim imam malo obaveza, odmah padam u bed – smije se. - Iako, mislim da je najbitnije od svega toga zapravo voljeti ono što radiš. Biram pažljivo svoje obaveze i čemu ću podrediti vrijeme pa tako odabirom studija komunikacijskog menadžmenta na Edwardu Bernaysu maksimalno uživam i u studentskom životu. Profesori su vrlo susretljivi prema mojim obavezama te im ovim putem od srca zahvaljujem - kaže Nina.
No, da se u životu jednog dana ipak, bez obzira na silnu volju i dobru organizaciju, mora naći pred izborom između pjevanja i jahanja, što bi odabrala?
- Ne želim niti zamisliti da moram birati između toga. To je ono što ja jesam, sama srž mene, to me čini kao osobu. A kada bih već morala odustati od pjevanja radi jahanja, sigurno bih i dalje pjevala po kući i svako toliko održala koncertić za svoju rodbinu i prijatelje. A da moram odustati od jahanja, vjerujem da bih ipak našla način da imam negdje konja pa makar nikad više ne sjela na njega - ističe Pazinjanka koja ne razmišlja o tome da se zbog glazbene karijere preseli u Zagreb.
Mali psiholozi
- Vjerujem da bih na neko kraće vrijeme to mogla, uostalom i sada sam na fakultetu u Zagrebu. Ali, ja sam dijete Istre i ona me uvijek vuče k sebi. Kako bi rekla jedna istarska pjesma, “sagdi pojdi, ali doma dojdi”. Ne bih mogla zamisliti da živim daleko od svojih konja. Nikada ne bih bila potpuno sretna i patila bih za njima baš kao i oni za mnom. Znalo se događati, kada sam bila bolesna nekoliko dana, moji bi roditelji preuzeli inicijativu u štali. Svakodnevno bi dolazili i govorili da vlada neka depresija kod konja čim me ne vide. Jednostavno sam odrasla s tim životinjama, i to se zauvijek urezalo u mene. Konji najbolje osjećaju moje raspoloženje. Kao mala sam znala satima biti kod konja, gledati ih i pričati im. To me smirivalo i smiruje me. Obavezno nakon svakog nastupa odem kod njih, pa makar bilo 2, 3 sata ujutro. Dođem li tužna, krenu me njuškati i gurati glavu u moje naručje. Ljepota u odnosu s tim životinjama jest da te ne puste da razmišljaš ni o čemu i koncentriraš se samo na njih. Moji mali psiholozi - kroz smijeh zaključuje Nina Fakin.